Tijekom proteklih mjeseci otvorene su dvije izložbe njemačko-hrvatskog fotografa Matthiasa Dürra u dvama istarskim gradovima: 24 Baci u motovunskom Artipolisu i Pleme u pulskoj galeriji Makina. Obje su izložbe nastale u suradnji s pulskom kvir udrugom Proces. Izuzetno mi je drago što postoje privatne galerije i mjesta u javnom prostoru koja su spremna otvoreno prigrliti kvir zajednicu. Kada kvir ljubav i identiteti pronađu mjesto u javnim prostorima, osjećam da se Istra mijenja i da buduće generacije svoje partner(ic)e neće morati nazivati cimeri(ca)ma pred svojim homofobnim nonićima.
U lipnju ove godine održana je prva istarska povorka ponosa, što je izazvalo raznolike reakcije – od podrške do otvorenih prijetnji smrću sudionicima_ama povorke na društvenim mrežama. Gradonačelnik Pule našao se pod kritikama zbog podrške i sudjelovanja u povorci, a lokalni pseudointelektualci brzo su iskoristili povorku kao priliku za raspravu o tome jesmo li u Istri „previše liberalni“. Istra i dalje njeguje i voli svoj imidž tolerantnog dijela Hrvatske, usprkos tome što je trebalo više od 20 godina da povorka ponosa prijeđe tih tristotinjak kilometara i iz Zagreba se spusti do Pule i usprkos tome što ni dan prije povorke zbog anti-LGBTIQ+ natpisa koji su osvanuli po ulicama i najavljenog kontraprosvjeda nije bilo sigurno hoće li se povorka uopće moći održati.
Dio te nesigurnosti utjecao je i na sȃm koncept 24 Baci. Dürr je u početku planirao fotografirati parove na glavnom gradskom trgu tijekom trajanja povorke, no zbog masovnog prisustva policije i kontraprosvjednika, mnogi su parovi odbili fotografiranje. 24 Baci (dvadeset i četiri poljupca), u svojoj trenutnoj formi, prikazuje desetak fotografija kvir parova u trenutku poljupca, smještenih u raznolike prostore, od privatnih do javnih. Kažem trenutnoj jer će, kaže autor, ova izložba s vremenom rasti i obuhvatiti još parova i još javnih prostora. Stilska raznovrsnost fotografija kreće se od dokumentarnih snimaka, poput para koji se ljubi na stepenicama pulskog Circola, ili para u intimnom zagrljaju u svom dnevnom boravku, pa sve do visoko stiliziranih prizora – par na livadi prepunoj cvijeća s plavim nebom u pozadini.
Iako su poljupci kvir parova zajednička tema ovih fotografija, one nemaju jaku umjetničku koheziju. Nisu određene jednakim pristupom fotografiji, paletom boja ili ambijentom, ali umjetnička impresivnost i originalnost nisu toliko ni važne – važnija je poruka koja posebnu težinu dobiva u kontekstu postavljanja izložbe u Istri.
U takvom kontekstu, 24 Baci ne samo da je logičan nastavak povorke ponosa – na ulicama smo, slobodno šetamo, a sada nastavljamo zauzimati javne prostore i odbijamo nastaviti biti nevidljivi – već i kontroverzna točka sukoba. Fotografije prikazuju ono što prosječni_a građanin_ka Istre može tolerirati u privatnosti, no javni prostor još uvijek predstavlja granicu s čijim se prelaskom teško mire. „Ma imam ja gej frenda i sve mi je to super, ali baš da paradiraju… i to pred djecom…“ – prosječni_a Istrijan_ka.
Postavljanje ove izložbe u Istri time postaje važan korak. Pokazuje da postojimo, zauzimamo ne samo privatne već i javne prostore. Iako možda nije umjetnički inovativna, 24 Baci u istarskom je kontekstu toliko kontroverzna da je upravo zbog toga iznimno potrebna.
Druga Dürrova izložba nazvana Pleme otvorena je do 15. studenoga i istražuje kvir identitete, ponajprije kroz prikaze gej muškaraca i nebinarnih osoba u narodnim nošnjama. Narodne nošnje predstavljaju „tradicijski odjevni stil negrađanskog stanovništva u predindustrijsko doba“. Obuhvaćaju svečanu i svakodnevnu odjeća, često bogatu detaljima, vezovima i bojama, pri čemu njezin izgled varira ovisno o podneblju, kulturnoj pripadnosti i ekonomskom statusu osobe. One ne samo da služe kao vizualni pokazatelji porijekla, klasne pripadnosti i bračnog statusa već nose i implicitna pravila o tome tko ih smije nositi, kada i kako. Dürr, međutim, postavljanjem kvir osoba – koje samim svojim postojanjem prkose tradicionalnim društvenim normama – u odnos s tim kodiranim odjevnim predmetima otvara kritički dijalog, ne samo o značenju narodnih nošnji nego i o načinu na koji povijest tretira kvir zajednicu i njezine identitete.
Iako ne postoji „tradicionalna kvir nošnja“ niti su sačuvani mnogi povijesni zapisi o životu, ljubavi i običajima kvir ljudi na našim prostorima, Dürr kroz seriju fotografija zamišlja i stvara fragmente povijesti koja nikada nije dokumentirana, dajući kvir identitetima simbolički okvir kroz elemente narodne odjeće. Konvencije koje oblikuju nošnju ovdje se namjerno dekonstruiraju: pravila i značenja odjevnih elemenata bivaju odbačena, zamijenjena ili reinterpretirana. Dürr na inovativne načine kombinira „muške“ i „ženske“ dijelove nošnji, koristi ih nekonvencionalno, spaja i miješa kako bi stvorio nova značenja i apstraktne oblike.
Posebno je upečatljiv portret gej para u snažnom, emotivnom zagrljaju, omotanog dugačkom trakom sa šestinskim uzorkom koja im prekriva lica i oči – traka ih simbolički povezuje i veže u intimi njihova zajedništva, sugerirajući ranjivost, ali i otpornost koja proizlazi iz povezanosti. Dürr dalje istražuje granice identiteta kroz odvažno kombiniranje konvencionalno muških i ženskih odjevnih predmeta, stolnjak koristi kao pokrivalo za glavu, cvijeće postavlja preko očiju, a pomoću dvostruke ekspozicije stvara nadrealne, sanjive prizore.
Na sličan se način Dürr poigrava dijelovima tijela svojih modela, stvarajući kontrast između skrivenog i otkrivenog. Posebno se ističe njegovo korištenje pogleda – izmjenjuju se skriveni, prekriveni pogledi s direktnim, izravnim kontaktom s objektivom, čime se stvara tenzija između nadrealnih motiva u kojima je pogled (pa i cijela glava) najčešće skriven te „tipičnih“ portreta. Kroz ovu se igru skrivenog i otkrivenog gledatelj pita što ti pogledi skrivaju, a što otkrivaju.
Dürr tako bez isprike izaziva gledatelja na propitivanje ustaljenih predodžbi i očekivanja o rodu, seksualnosti i nacionalnom identitetu. Elementi koji su nekada služili za potvrdu tradicionalnih vrijednosti sada postaju sredstvo dekonstrukcije tih istih vrijednosti, otvarajući prostor u kojem rigidna pravila gube svoj autoritet i rađaju se fluidnija, inkluzivnija shvaćanja identiteta. Na taj način Dürrove interpretacije pozivaju ne samo na preispitivanje uvriježenih normi nego i na suosjećajniji pogled na kompleksne identitetske priče koje su kroz povijest bile isključene ili nevidljive, simbolizirajući potragu za vlastitim prostorom unutar kolektivne povijesti.
Druga izložba kao da odgovara na pitanje postavljeno u prvoj – povijest kvir identiteta u Istri potrebno je iskopati, rekonstruirati, a možda čak i izmisliti. Fragmenti povijesti koji su nam ostali, zajedno s našim osobnim iskustvima i identitetima, grade jedinstvenu sliku prošlosti koja nije bila zabilježena i koja tek sada dobiva svoj glas i obrise. Ta povijest nije samo povijest zajednice, već predstavlja simbolički kamen temeljac, svjedočanstvo koje poručuje da smo ovdje oduvijek bili i da ćemo tu i ostati.
Kvir identiteti i njihovo naslijeđe, često marginalizirani i prešućeni, time postaju neizbrisiv dio istarskog kulturnog pejzaža i slojeva koji oblikuju prošlost i sadašnjost ove regije. U tom duhu, ove izložbe, kao i prisutnost na ulicama, postaju više od umjetničkog izraza. One su otvoreno zauzimanje prostora, proglas našeg postojanja.
Naše postojanje je trajno, prisutno u svakodnevnim prizorima, u sjećanjima, u povijesti koja ne prestaje rasti. Ovim izložbama prisjećamo se toga da kvir osobe u Istri postoje i da će nastaviti postojati, usprkos povijesnoj nevidljivosti. S ponosom ćemo hodati ulicama svojih gradova, podsjećajući sve na svoju prisutnost i svoje pravo na vidljivost.
