So, the topic of today’s video is being yourself. – Kayla
Nedavno me je iznenadila obavijest na Fejsu: bila sam ubačena u grupni razgovor s nekadašnjim kolegama iz osnovne škole. Naime, dobila sam poziv za proslavu male mature. Svatko tko me bolje poznaje, vrlo dobro zna da mi se od pomisli na osnovnu školu preokreće želudac. Polazak u prvi razred za mene je bio šok. Bio je to raskid s bezbrižnim razdobljem koji je nagovještavao prve obaveze u mom životu.
Kao prilično introvertiranoj djevojčici, uz to još visokoj i bucmastoj, mnogo toga mi je predstavljalo prepreku u razredu od dvadeset i nešto vršnjaka/inja. Najsretnija sam bila dok sam nešto crtala. Zadaci koji su uključivali crtanje bili su mi omiljeni, tada bih se zadubila u svoje misli i olovkom ili kistom rekla sve ono što sam se inače plašila izreći. Satovi likovnog bili su moja jedina afirmacija u razredu – često bih bila pohvaljena, moj rad bi završio na panou kao jedan od najboljih, a srce bi mi bilo ispunjeno radošću. Crtanje je bio moj bijeg od nelagode, od preglasnih vršnjaka/inja pred kojima bih se bojala zucnuti strahujući da neću ispasti pametna ili duhovita, vjerujući kako jednostavno nisam dovoljno dobra.
Upravo zbog gore opisanog iskustva osnovne škole, moje gledanje coming-of-age filma Eighth Grade (Osmi razred, 2018.) bilo je gotovo katarzično. Redateljski prvijenac Boa Burnhama, komičara i nekadašnjeg youtubera, prati Kaylu Day (Elsie Fisher), naizgled sasvim običnu 13-godišnjakinju, kako proživljava zadnjih tjedan dana osnovne škole.
Kayla u zemlji lajkova
You can’t be brave unless you’re scared.– Kayla
Kayla provodi vrijeme gledajući tutorijale za šminkanje na YouTubeu te skrolajući po Instagramu. Facebook je za njezinu generaciju Z totalni passé, a mobitel s tipkama nikada nije ni koristila. Živi s ocem, koji pokušava na sve načine doprijeti do nje. Kaylini visoko uzdignuti zidovi iza kojih se krije mješavina su teen angsta i Interneta – između Kayle i njezina oca uvijek je mobitel s kojega ne skida pogled, kao i pasivno-agresivni tinejdžerski bunt.
Mada ima svoj internetski kanal na koji postavlja videosnimke sebe kako savjetuje druge, Kayla ne uspijeva pronaći svoj kanal u stvarnom svijetu. Na školskoj priredbi dodijeljen joj je superlativ najtiše u razredu, a Kaylina reakcija je izraz lica koji pokazuje izrazito neslaganje s etiketom tihe i povučene djevojčice. Ona vjeruje da joj se ne daje prilika da se pokaže u pravom svjetlu, tvrdi da je zapravo razgovorljiva, samo nitko ne želi započeti razgovor s njom. Strah od izloženosti u vanjskom svijetu za Kaylu se u virtualnom prostoru poništava – ona je ta koja se obraća drugima i govori im ono što bi sama htjela čuti – da treba biti hrabar/a. Ili kako zaključuje Erica Cupido: „Kayla ne pokušava pronaći svoj glas, ona samo traži svoju publiku.“ Usprkos tome da nema ni poglede ni pratitelje na svom kanalu, ona ustraje u snimanju simpatičnih priloga koje završava pozdravom „gucci“.
Gotovo dokumentaristički pristup životu glavne protagonistice filmu daje težinu. Portret 13-godišnjakinje prokazuje suvremeni svijet – kao kritička oštrica uperena prema društvenim mrežama, parazitskoj simbiozi ljudi i tehnologije, ali i prilagodljivoj patrijarhalnoj matrici koja je i na Internetu pustila svoje korijenje.
Krupni kadrovi Kaylinog lica djelomično osvjetljenog ekranom njezinog pametnog telefona začudno su depresivni. Rjeđe vidimo ono što Kayla neupitno guta pogledom – razne (ne)smiješne videe, fotografije djevojaka, životinja. Takav način portretiranja ukazuje na paradoksalnost društvenih mreža, na kojima smo si bliži nego ikada prije, ali ne i bliskiji. Znamo što je netko jutros pojeo, ali ne i kako se osjećao naduto poslije toga. Ovisno o tome je li želio i to podijeliti s nama.
U Kaylinim rukama se osim mobitela pojavljuje i kutija, vremenska kapsula koju je radila u šestom razredu da bi je otvorila na kraju osnovne. Vremenska kapsula savršeno kontrastira virtualnom svijetu, koji je počesto nedohvatljiv, neopipljiv i sterilan, dok je kapsula intimna te njezin sadržaj poznaje samo njena vlasnica. Kayla nevoljko otvara kartonsku kutiju za cipele oblijepljenu raznobojnim kolažem, na čijem poklopcu piše „najkul curi na svijetu“, pregledava sadržaj i brzo je zatvara.
Nakon neugodnosti s jednim dečkom koji ju je pokušao manipulatorski navesti na prvo seksualno iskustvo, Kaylin se svijet prelama. Hrli kući uplakana i dopušta ocu da ju tješi, a poster Justina Biebera visi napola odlijepljen sa zida. Ta intervencija u sceni suptilno nagoviješta preokret filma. Kayla se na neko vrijeme povlači s kanala te vremensku kapsulu spaljuje na dvorištu. Spaljivanje vremenske kapsule simbolički predstavlja rastanak s jednim životnim razdobljem, a kasnije, pravljenje nove kutije upućuje na optimizam protagonistice, koja shvaća da se neke stvari jednostavno prebrode.
Rođendan na koji nisam bila pozvana
Just cause things are happening right now doesn’t mean they’re always gonna happen. – Kayla
Bo Burnham je bio je nekoliko godina stariji od Kayle kada je postao internetska senzacija i nije imao problema s anksioznošću kao tinejdžer, već u svojim dvadesetima. Ti problemi transformirali su ga iz ekstrovertiranog tinejdžera u osobu koja se sve više povlačila u tzv. pozadinske poslove (manje je imao glumačkih, a više scenarističkih i redateljskih projekata).
“S obzirom da je započeo karijeru na YouTubeu, nije čudo da se Burnham okrenuo video platformi za inspiraciju – videosnimke koje je pogledao uvjerili su ga da glavni lik treba biti mlada žena,.” Zaključio je to shvativši da u videima dečki najviše pričaju o Minecraftu, a djevojke o svojim dušama, piše Erica Cupido.
U drugim intervjuima Burnham je rekao da je gledao videe koji nisu imali mnogo pogleda, tinejdžere koji nisu doživjeli slavu poput njega, a unatoč svemu i dalje su postavljali videe.
I tako je nastao lik Kayle.
S kojom sam se u tolikoj mjeri poistovjetila da, kad je ona bila na rođendanskom pool partyju, neposredno sam mogla doživjeti njezin sram, osjetila sam to isto na svakom školskom izletu koji je uključivao bazene, taj osjećaj da se ne možeš presvući u neko drugo tijelo, da moraš izaći pred druge s onim što imaš.
Kako se moje višestruko gledanje filma potrefilo s pozivom na proslavu male mature, dogodila se neizbježna navala sjećanja na osnovnoškolsko doba. Jedno od tih nelagodnih sjećanja bilo je na rođendan na koji su bile pozvane sve djevojčice iz razreda osim mene. Vjerujem da se danas tadašnja slavljenica ne sjeća toga, a možda ni uzvanice. Ipak, osjetila sam malu zadovoljštinu kada sam ih čule kako tračaju poslije rođendana da hrana nije bila dobra. Tada mi je barem zericu bilo drago da uopće nisam bila pozvana.
Sada
mi je to sve smiješno i gledam na to kao na granulice Cedevite koje se postupno
tope u čaši vode i daju joj narančastu boju. Odrastanje je proces – od jedenja Cedevite
na žlicu do normalne konzumacije, recimo.
