Objavljeno

Zašto rešetke nisu prepreke

Foto: Domagoj Kunić

U Hrvatskoj gotovo 15,000 djece ima barem jednog roditelja u zatvoru, kojeg, uglavnom iz financijskih razloga, posjećuje prosječno tek četiri puta godišnje. Tom zabrinjavajućom statistikom su najvećim dijelom pogođene zatvorenice zbog toga što kaznu dužu od 6 mjeseci zatvora mogu izdržavati u samo jednoj kaznionici u državi, onoj u Požegi. Na taj su način od svoje djece udaljene prosječno 200 kilometara, a prometna izoliranost grada i skupoća putovanja dodatno otežavaju posjete.

„Većina žena u Kaznionici je u prosincu [2014. godine] rekla da im djeca nisu bila u posjeti zadnjih 3-6 mjeseci, a neka djeca nisu svoje majke vidjela godinama. Žene zatvorenice su depresivnije, anksioznije, njihove obitelji su u većem riziku raspada, čak 36% djece se nakon majčina odlaska u zatvor seli iz svoje obitelji, od toga polovica u domove kod udomitelja“, kaže Ivana Zanze, izvršna direktorica udruge Roda.

Potaknuti javljanjima obitelji zatvorenica, posebice pismom koje im je uputila majka/baka iz kaznionice u Požegi, koja je tamo bila istovremeno kad i njezina šesnaestogodišnja kći i unuka od svega par mjeseci, u toj su udruzi primijetili/e kako se problemom roditelja-zatvorenika/ca, a posebno njihovih obitelji i djece, nitko ne bavi. Zbog toga su 2014. godine pokrenuli/e projekt ma#me, fokusiran na poboljšanje kvalitete života zatvorenica i njihovih obitelji, u sklopu kojeg je objavljena publikacija Roditeljstvo iza rešetaka, o kojoj više možete pročitati ovdje.

Iz uvida koji su dobili/e tim projektom, razgovora sa sadašnjim i bivšim zatvorenicama te dodatnih istraživanja, nastala je i ideja za društvenu inovaciju Rešetke nisu prepreke, razvijenu u partnerstvu sa Studijem dizajna pri Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, Upravom za zatvorski sustav Ministarstva pravosuđa i Kaznionicom u Požegi.

Ova kreativna inicijativa rezultat je suradnje profesorica i studentica sa zagrebačkog Studija dizajna te zatvorenica iz požeške kaznionice, a cilj joj je omogućiti putovanja djece u posjet roditeljima u zatvorima prodajom proizvoda namijenjenih maloj djeci i roditeljima koji će se proizvoditi u hrvatskim zatvorima i kaznionicama. U osmišljavanju proizvoda i njihovom dizajnu sudjelovat će zatvorenice i zatvorenici, roditelji i dizajneri, a javnost će ih prepoznati i kupovati kao proizvode s dodanom vrijednošću. 

Nagrada dobivena na međunarodnom festivalu dizajna Dan D u srpnju ove godine, kao i izbor u polufinale natječaja za Najbolju društvenu inovaciju Europske komisije za 2015. godinu govore o iznimnom potencijalu ove hvalevrijedne inicijative. 

Povodom 9. izdanja Vox Feminae Festivala posvećenom zločinkama zamolili/e smo Ivanu Zanze iz udruge Roda te Sanju Bencetić, profesoricu sa Studija dizajna, da nam pobliže predstave sam projekt i iskustvo rada na njemu.  

Kako je došlo do suradnje s mentoricama i studenticama sa studija dizajna?

Ivana: Željele smo razviti model u kojem će u razvoju proizvoda ravnopravno sudjelovati različite grupe: korisnici (roditelji), dizajneri i oni koji ga izrađuju, zatvorenici. Zaključile smo da je za razvoj, ali i kasniju održivost takvog modela, jednostavno nedovoljno da angažirano dizajnera, dizajnericu ili tvrtku. Možda bismo osmislile poneki sjajan proizvod u takvom procesu, ali mi želimo primijeniti ovaj model i na ostale zatvore, zbog čega želimo partnere kojima će projekt biti važan jednako kao nama, a zato moraju iz njega imati koristi koja nije materijalna. Saznale smo za angažman Sanje Bencetić i Studija u nekim drugim udrugama te kroz radionice inkluzivnog dizajna, a sve što se dalje događalo smo zajedno razvijale. Sam taj proces planiranja meni je bio jednako sjajan kao i kasnija radionica jer smo se u svemu razumjele. Da nije bilo tako, ne bismo uspjele u tako kratkom vremenu i u prilično zatvorenim uvjetima prilagodbe na kućni red kaznionice osmisliti ne jedan proizvod, što nam je bio cilj, nego njih osam.

Sanja: Udruga Roda predložila je Studiju dizajna vrlo konkretan i vrlo zanimljiv projekt suradnje, koji je po svom smislu dobrog dizajna i korisnog društvenog utjecaja apsolutno kompatibilan sa ciljevima i vizijom Studija. Stoga smo mogli reagirati brzo i jednako konkretno: u projekt se uključilo nas nekoliko nastavnika čije su uže specijalizacije i interesi direktno povezani sa temom projekta, a zatim smo pozvali na sudjelovanje studentice za koje smo procijenili da mogu sudjelovati na obostranu korist tako da doprinesu projektu radom i rezultatima, a istovremeno prošire vlastita znanja i iskustvo.

Kako je izgledao sam proces rada na proizvodima?

Sanja: Vrlo intenzivno. Kako bismo što bolje upoznale i shvatile potrebe i specifičnosti mladih roditelja i trudnica kao ciljane skupine za proizvode koji će biti dizajnirani na radionici, netom prije nje studentice su obavile istraživanja, te su održane prezentacija udruge Roda i njezinih ciljeva, predavanje o sigurnosti proizvoda za djecu i fokus-grupa s roditeljima. Na samoj radionici u Požegi radilo se cjelodnevno: tijekom radnog vremena zajedno sa zatvorenicama u kaznionici, a u popodnevnim i večernjim satima u radnom prostoru hostela u kojem smo bile smještene. Prvi dan bio je posvećen međusobnom upoznavanju svih članica tima sa svim potrebnim informacijama, drugi dan su intenzivno osmišljavane ideje za potencijalne proizvode i komunikaciju, a slijedeća tri dana su se izrađivale probe i modeli, dorađivale ideje i izrađivali uzorci proizvoda. Radnu atmosferu najbolje opisuje činjenica da smo umjesto očekivanih dva-tri proizvoda, na kraju radionice prezentirali njih osam.

Kakve su bile reakcije zatvorenica, a kakva vaša iskustva?

Ivana: Prema našem iskustvu u projektu ma#me, a i prema provedenim istraživanjima u Hrvatskoj, zatvorenice rado sudjeluju u aktivnostima i radionicama koje se provode u zatvorima. To se potvrdilo i u ovom projektu. Zatvorenice su sudjelovale dobrovoljno, čak nisu za sudjelovanje bile nagrađene nikakvom pogodnošću, osim one da se malo maknu iz svakodnevne atmosfere. Prvog dana je i postojao neki manji, razumljivi zazor, ali vrlo brzo su shvatile da očekujemo da one u ovom procesu budu ravnopravne, da nisu tu radi dekora, već da sudjeluju u razvoju proizvoda te ideje kojoj će i one jednom biti vlasnice. Rekle su nam da su inače jako osjetljive na takve posjete zatvoru, na to da ih ljudi promatraju kao svojevrsnu zanimljivost, atrakciju, a mi smo to uspjele izbjeći, najviše zahvaljujući stvarno dobroj pripremi studentica u Zagrebu, te procesu izbora i pripreme koji je Sanja sjajno odradila. Javljaju nam se i sada, nakon radionice s razglednicama iz zatvora ili sa slobodnog vikenda.

Možete li predstaviti nastale proizvode?

Sanja: Cilj je bio osmisliti kvalitetne proizvode koji će ispuniti stvarne potrebe onih koji ih kupuju i koriste, a pritom ostvariti dobit koja će omogućiti posjete djece majkama u kaznionici. Proizvodi su namijenjeni trudnicama, roditeljima i djeci do tri godine starosti, a odlikuju se pročišćenom funkcionalnošću i postupkom izrade prema stvarnim mogućnostima. Uz to osvješćuju neke predrasude o majkama i spolno određenim ulogama roditelja, te potiču razvijanje bliskosti između roditelja i djece. Sadrže i visoku emotivnu vrijednost, koja upućuje na problem razdvojenosti zatvorenica/ka i djece. Osim proizvoda, na radionici su osmišljene i vizualne komunikacije samih proizvoda i cijelog projekta. Socijalni i emotivni aspekt projekta spontano su prerasli u komunikaciju kojom se žele osvijestiti predrasude i potaknuti razumijevanje temeljeno na univerzalnoj potrebi roditelja i djece za zajedništvom i bliskošću.

Ivana: Prije radionice studentice su razgovarale s roditeljima kako bi vidjele koje su njihove potrebe, te su dobile ideju da naprave različite torbe s prematalicama, dekicama i pretincima na “pravim” mjestima, jastuke za dojenje, obloge za dojke, terapeutske jastučiće, jastučnice i papučice. Jedan proizvod ima više emotivnu vrijednost prije nego upotrebnu, on služi senzibiliziranju javnosti, a zove se muvice. Rezultat je priče jedne zatvorenice o roza cipelicama njene kćeri koja se rodila i prve godine svojeg života provela u kaznionici u Požegi, na odjelu za majke s bebama. Djeca koja se rode na izdržavanju kazne zatvora mogu ostati sa svojim majkama u zatvoru do navršene treće godine života, ali iz zatvora mogu izaći samo do liječnika ili u vrtić. Čak i kad majka ostvari pogodnost izlaska za vikend ili u grad, dijete ne smije izaći vani s njom jer ako izađe, ne smije se više vratiti u zatvor.

Ova curica, mrvica, muvica nije nikad mogla imati cipele po mjeri, već uvijek prevelike ili premalene, kupljene preko otiska stopala koje su joj uzimali jer nije mogla do trgovine da ih proba. Muvice su proizvod koji osvještava javnost o problemima i potrebama djece koja žive s majkama u zatvoru. Svoju će kampanju imati na društvenim mrežama, a roditelji će, uz kupovinu muvica, slati otiske stopala svojih beba kako bi se solidarizirali s djecom čije su prve tri godine života obilježili zatvorski zidovi i pravila. Ostali proizvodi će isto jasno komunicirati, preko ambalaže, priču o tome gdje su nastali, te želimo da ljudi to znaju kad ih kupuju. U dizajnu smo slijedili naše unaprijed zadane principe: da su korisni i ne izmišljaju nove potrebe, da se mogu koristiti ili reciklirati na različite načine, da pomažu zbližavanju roditelja i djece, i da ih jednako mogu koristiti i mama i tata. Nevjerojatno je, ali sve smo to uspjele.

Osim financijske pomoći, kako još radionica participativnog dizajna ili neke slične kreativne akcije mogu pomoći zatvorenicama?

Sanja: Osim dragocjenog odmaka od zatvorske svakodnevnice, ovakve radionice zatvorenicama nude konkretne i točne informacije o dizajnu, osobno iskustvo sudjelovanja u procesu dizajna, te razumijevanje načina i vrijednosti izražavanja vlastite kreativnosti kroz dizajn. Vjerujem da je sudjelovanje u radionici kod većine zatvorenica pozitivno utjecalo na stav o vlastitim sposobnostima, te da bi im buduća izrada proizvoda mogla pomoći u rehabilitaciji i edukaciji.

Ivana: Zamišljeno je da kroz ovaj projekt zatvorenice i zatvorenici dobiju različita znanja koja će im pomagati kasnije, nakon izlaska iz zatvora, da iskoriste svoja postojeća znanja i vještine za proizvodnju novih usluga i proizvoda i da od samog početka sudjeluju u kreiranju tih proizvoda. Nama je važno da se one od početka doživljavaju kao autorice ovih proizvoda, da se osjećaju kao vlasnice projekta, a ne njegove izvršiteljice. U okolnostima u kojima smo s njima radile to nažalost nije bilo moguće odmah postići, ali se nadamo da ćemo kroz daljnji proces u tome uspjeti. Važno nam je da jednom, kad proizvodnja zaživi, svi zatvorenici i zatvorenice za svoj rad dobivaju plaću. Oni će ove proizvode izrađivati u radnim pogonima, za svojeg radnog vremena, a ne kroz terapeutske radionice. Također, zalagat ćemo se da rade u sigurnim i zdravim uvjetima, te da im kroz projekt pružimo i druge edukacije koje će im po izlasku pomoći kod samozapošljavanja ili lakšeg zapošljavanja. Danas, kad smo svi mi teško zapošljivi, čini se da je nemoguće dobiti posao nakon odsluženja kazne zatvora, a nezaposlenost doprinosi riziku ponavljanja kaznenih djela. Među počiniteljima kaznenih djela je 70% nezaposlenih.

Koja je budućnost projekta?

Ivana: Dobivene nagrade pokazuju kako projekt očito ima velik potencijal koji se prepoznaje. Tu su također očekivanja svih studentica koje su sudjelovale u ovom projektu, a jednako važno i očekivanja svih zatvorenica. I javnost ima od nas očekivanja, jer kad ljudi vide fotografije proizvoda, odmah pitaju kad će se moći kupiti. Svjesne smo da je ovo što smo dosad napravile tek mali dio zato što je projekt zahtjevan na više razina: istovremeno trebamo pokrenuti gospodarsku djelatnost od koje se očekuje da generira dobit, financirati putovanja djece u zatvore, trebamo naći sredstva za pokretanje proizvodnje, osnaživati i educirati zatvorenice, graditi odnos sa zatvorskim sustavom koji je dosad bio prilično zatvoren. Proizvode trebamo usavršiti, pripremiti ih za proizvodnju, odabrati materijale, naći novce za kupovinu materijala, opremiti kaznionicu još nekim strojevima koji nedostaju, i krenuti u poduhvat. Ne radi se o malim sredstvima. Prve novce pokušat ćemo skupiti preko crowdfunding kampanje na jesen. Dosad smo se uvjerile da je svatko tko je na bilo koji način uključen u projekt uložio najbolje u njega, da je svatko tko je čuo za ovu ideju oduševljen. Ljudi na ovaj način vrlo brzo shvate o koliko velikom društvenom problemu se radi težele i oni nečim doprinijeti. To je sve kapital s kojim moramo uspjeti.

Pozivamo vas na panel Stanje prava zatvorenica u hrvatskom pravosudnom sustavu, koji će se u sklopu 9. Vox Feminae Festivala održati 4. studenog, u 11 sati, u dvorani Müller kina Europa.

Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 


Povezano