Ines Kotarac rođena je 1983. Aktivno se bavi fotografijom posljednjih godinu dana, a izložba T kao tijelo njeno je prvo samostalno izlaganje. O motivima izložbe, fotografiji kao pozivu i planovima za budućnost, razgovarali smo s Ines uoči današnjeg otvorenja.
“Ines Kotarac nevjerojatnom lakoćom, ravnotežom i smislom za detalje, koji naizgled izgledaju kao slučajnosti, stvara monumentalne zapise ljudskoga tijela. U svojem izrazu uspijeva virtuoznom ritmičnošću sjena i geometrijskim formama unutar kompozicije stvoriti odmjerenu sliku ogoljenoga tijela – sa svim jakostima i slabostima trenutka. Njezine fotografije su snažni trenuci, biljezi skrivenih izraza lica i emocija njezinih modela.
Odabir prostora i rekvizita suptilno govori o tabuima i emocijama s kojima se umjetnica suočava i koje na nekoj podsvjesnoj razini razrješava. Svako tijelo predstavlja proces samospoznaje i otkrivanja, pri čemu začuđuje razina zrelosti kojom umjetnica pristupa vlastitim emocijama, ali i fotografskim problemima koje vrlo svjesno i promišljeno odabire i analizira.”
(iz najavnog teksta za izložbu T kao tijelo Josipa Horvata)
T kao tijelo tvoja je prva samostalna izložba. Možeš li nam približiti kroz što prolaziš u ovih par dana prije izložbe? Koliko je uzbuđenja, entuzijazma, straha i drugih emocija u tvom tijelu?
Na javi pokušavam plivati među stotinama zadataka, nokautirati probleme koji se usput rode, a kad zaspim, ako uopće zaspim, sanjam izložbu. Neku večer sanjala sam da mi je izložba postavljena na dvjema lokacijama, dok uokolo bjesni rat. Emocija u meni ima svakojakih i često se izmjenjuju, a moje tijelo na njih, čini se, intenzivno reagira.
Možeš li čitateljima Voxa sama predstaviti temu prve izložbe; kako je došlo do toga da tijela postanu subjekti i na koji su način povezana s prostorima i atmosferama u kojima su fotografije nastale?
Ljudsko tijelo je s jedne strane privatno i intimno – nešto od čega ne možemo pobjeći, dok je s druge pak strane univerzalno i zajedničko svim pripadnicima vrste homo sapiens. Ono može biti i prostor traume i prostor užitka, ograničenja i slobode, uzvišenog i niskog. Koliko god da je aktova u povijesti umjetnosti napravljeno, bilo u slikarstvu ili fotografiji, tijelo je jedno od onih tema koje uvijek nanovo intrigiraju.
Kao fotografski modeli za ovu izložbu pozirali su mi prijatelji kojima sam beskrajno zahvalna. Odnos tijela i atmosfere, odnosno tijela i prostora, najbolje je opisao Josip Horvat u deplijanu izložbe. Posebno mi se svidjelo što je istaknuo da oni (prostor i tijelo) “srastaju u neraskidiv odnos u kojem jedno bez drugoga više ne bi funkcionirali, gdje prostor objektivizira tijelo i stapa ga u sebe, dok s druge strane prisutnost tijela stvara enigmatsku atmosferu koja oživljava pokućstvo, prazne zgrade, balkone, stijene…”
Kakve fotografske aparate koristiš u svom radu i imaš li među njima favorita? Znam da iz kuće ne izlaziš bez najmanje jednog aparata, što ujedno sugerira tvoju privrženost fotografiranju i povezanost s tim uređajima. Uz koji od njih te veže najljepša anegdota ili fotografija?
Kakve su ovo sulude nakupine pitanja? Šalim se. Onog trenutka kad sam prihvatila da je jedan od mojih identiteta i onaj fotografski, počela sam smatrati svojom odgovornošću da uvijek sa sobom nosim barem jedan fotografski aparat, nebitno radi li se o Smeni, Seagull, Welti, Praktiki, Nikonu ili Olympusu. Kada sam prije nekih osam mjeseci krenula u svoju analognu fotografsku avanturu, fotoaparati su me počeli pronalaziti; ljudi su ih donosili od svojih baka, vadili iz nekih zaboravljenih kutija i poklanjali mi ih. Ne bih željela govoriti o favoritima jer svaki od njih daje fotografiji nešto svoje. Da bih vidjela na koji način forma određuje sadržaj, najčešće istu scenu fotografiram pomoću nekoliko aparata. Kada smo jednom prilikom čistili okolicu Jarunskoga jezera od smeća, prijatelji su me zezali da ja čistim na način da stavim vreću sa smećem na pod i onda je fotografiram pomoću pet aparata.
U kojim se trenucima odlučuješ za analogni, a u kojima za digitalni pristup?
S digitalnim fotoaparatom sam svladala neka tehnička znanja, no analogna fotografija je moja prava ljubav. Digitalni fotoaparat mi služi za provjeravanje osvijetljenosti prostorije (jer nemam svjetlomjer) ili čisto za dokumentiranje nečeg što ne želim zaboraviti. U analognoj fotografiji sam gotovo od prvoga filma dobila osjećaj da sam pronašla svoj jezik i način na koji želim bilježiti svijet.
U nekoliko naših razgovora spomenula si kako je tvoj osobni i profesionalni život neodvojiv od vremenskih razdoblja u kojima živiš i radiš u nekom gradu. U skladu s tim, kako vidiš sebe i svoju fotografiju nakon što ovaj trenutni period završi?
U nekoliko naših razgovora spomenula si kako je tvoj osobni i profesionalni život neodvojiv od vremenskih razdoblja u kojima živiš i radiš u nekom gradu. U skladu s tim, kako vidiš sebe i svoju fotografiju nakon što ovaj trenutni period završi?Moj ”zagrebački period” završava na proljeće sljedeće godine kada se planiram preseliti u Berlin – grad koji sam upoznala ovoga ljeta i u kojem sam se osjećala kao da sam se vratila doma. Što se fotografije tiče, idem samo naprijed, i to najčešće jurišajući. Ako čovjek ima mrvicu talenta, ako voli ono što radi i ako je spreman dati cijeloga sebe, onda se, vjerujem, iz svega toga mora roditi nešto dobro, iskreno i čisto.
Koliko je, u tom kontekstu, za tebe fotografiranje uopće stvar planiranog promatranja i insceniranja, a koliko spontanog reagiranja?
I jedno i drugo. Ponekad slika prvo nastane u glavi ili u nekom snu, a tek se kasnije u stvarnosti približim toj viziji. U nekom drugom trenutku, primjerice jureći biciklom kroz grad, krajičkom oka ulovim neko savršeno svjetlo, zanimljivo lice ili zgodnu kompoziciju pa kao sumanuta posežem za nekim od aparata. Škljoc, i nastavljam disati.
