Prema nekim istraživanjima seljenje je jedna od najstresnijih situacija koje čovjek može doživjeti za svoga života; po količini proizvedenog stresa u vrhu je s razvodom braka ili gubitkom kakve bliske osobe. Sjećam se traženja svog prvog stana/sobe nakon šest godina sigurnoga domskog života u Zagrebu. U deset dana potrage, zaokruživanja oglasa u Plavom oglasniku (nekad nije bilo Njuškala), obilaska kojekakvih zagrebačkih podruma i svjedočenja neobične kombinacije tuša u kuhinji, dobila sam svojih prvih deset sijedih vlasi. A to je bio mačji kašalj prema onome što me čekalo pri prelasku iz Zagreba u Berlin.
Pripreme za preseljenje krenule su par mjeseci ranije, te je većina stvari bila u detalje isplanirana i posložena, no, kako se ono kaže: Der Mensch denkt und Gott lenkt (Čovjek snuje, bog odlučuje) ili još bolje Der Mensch plant und Gott lacht (Čovjek planira, a bog se smije). Samo dva dana prije planiranog polaska neka pijana budala udarila je na parkiralištu prijateljev kombi s kojim smo trebali putovati do Berlina. U samo jedan dan morali smo iznaći drugo rješenje. Uz pomoć prijatelja (hvala Sari Ercegović i bendu Žen) uspjeli smo unajmiti drugi kombi i s malim zakašnjenjem krenuti prema sjeveru.
Čvrsti zagrljaji, obećanja o pisanju i posjećivanju, pokoja suza i riječi ohrabrenja ispunjavali su posljednje dane, raznorazne oproštaje, zadnje kave i rakije. I da, istina je, upoznajem i upoznat ću puno novih prekrasnih ljudi, no, neki koje sam ostavila srasli su mi sa srcem i ostat će nezamjenjivi.
Mjesec dana prije selidbe bez puno problema pronašla sam sobu u srcu Kreutzberga, pored Goertlitz parka, s rijekom Spree na jednom kraju ulice i kanalom iza ugla. Cimeri s kojima dijelim stan su Toni, Hrvatica odrasla u Njemačkoj, socijalna radnica i DJ-ica i Oli, Nijemac koji uskoro seli u Španjolsku jer je umoran od materijalističke njemačke kulture i društva.
Stan se trenutno nalazi u stanju work in progress, nedostaju mu neki komadi namještaja i cijeli niz polica tek treba postaviti, no drago mi je da ću moći u neki prostor ne samo useliti, nego ga i kreirati. Stropovi su tipično berlinski visoki, prozori veliki, a unutrašnje dvorište zeleno i puno bicikala.
Rečenica koju sam mantrala prvih dana bila je da me nitko i ništa nije pripremilo za ono što me je u Berlinu čekalo. Nikada neću zaboraviti osjećaj stranosti i straha koji su me preplavili nakon prvog ulaska u stan. Tome je svakako pridonio susret moje mačke Mao i vučjaka Schroedera koji će još neko vrijeme živjeti s nama u stanu. Užas u njenim očima kao da mi je postavljao pitanje: Gdje si me to dovela? I onda sam shvatila, taj vučjak je za nju bio i još uvijek jest ono što je Berlin za mene.
Pomilovala sam je i nastojala ohrabriti i sebe i nju riječima: Moramo biti hrabre. Bila mi je tada najbliže biće na svijetu, netko tko tu dramatičnu promjenu proživljava sa mnom. Još isti dan Mao je pomno pregledala stan, pa prešla u unutrašnje dvorište i nakon par sati se sama vratila do stana na trećem katu. Par dana poslije našla sam je kako se gosti sa susjedima Španjolcima iz prizemlja koji često roštiljaju, a kad se nakon jednoga noćnog izlaska vratila s krvlju na njuški koja nije bila njezina, znala sam da je počela gristi ovaj grad.
Mao na prozoru berlinskog stana
Iako sam dosada imala osjećaj da se sve riječima može izraziti, bojim se da ono što sam ja osjetila kad sam napokon došla u njemačku prijestolnicu nije lako oriječiti. Radi se o jednom osjećaju dubinske, egzistencijalne izmještenosti i usamljenosti. Cijelo biće vam zapadne u nekakvo izvanredno stanje koje bi se najbliže opisalo riječju šok. U prvih nekoliko dana, nisam otišla dalje od 100 metara od stana, jedva sam jela, te iako zakleti biciklist nisam ni pokušala nabaviti bicikl, a fotoaparate nisam ni uzela u ruke.
Svi mogući i nemogući strahovi zaplesali su ples radosti u mojoj unutrašnjosti. Čuti se telefonom s roditeljima i razgovarati na chatu s prijateljima u tim prvim danima bile su slamke za koje sam se držala kao utopljenik u riječnoj bujici.
Pokušajte zamisliti da cijeli život trebate učiti ispočetka. Počnete od prisvajanja prostora, saznate gdje se nalazi najbliža, a gdje najjeftinija trgovina, gdje je najbolje kupovati voće i povrće, pronađete dobar foto studio i kvalitetan print studio. I onda nastavite, sa svakim novim danom, popijenom kavom na suncu, nekom novom poslovnom idejom ili naučenom njemačkom riječju shvaćate da sve lakše dišete, sve čvršće stojite i hrabrije koračate. Berlin polako postaje vašim. Naravno, osjećaj stranosti i izmještenosti ne nestane nikad potpuno, ali naučite živjeti s tim.
Svi će se složiti s jednim: Berlin je grad mogućnosti. Može vam lako zavrtjeti pamet, može vas i dići u visine i baciti na dno, jednostavno prožvakati i ispljunuti. Mnogi stranci dolaze tu, neki trbuhom za kruhom, drugi u želji za promjenom, zabavom ili uspjehom. Kako su odnedavno sređeni i birokratski odnosi između Hrvatske i Njemačke, vjerujem da je broj hrvatskih doseljenika porastao. No, ne opstanu svi, neki ne nađu posao, ne nauče jezik, potroše ušteđevinu s kojom su došli i nakon nekoliko mjeseci vrate se doma.
Otprilike tjedan dana nakon dolaska bila sam potpuno sigurna u jednu stvar, a to je da sam došla na pravo mjesto. Ja ostajem živjeti ovdje pod svaku cijenu, pa taman morala čistiti WC-e. Veliki dio dana provodim proučavajući mogućnosti za promociju vlastite fotografije, počela sam prodavati svoje radove na jednom umjetničkom marketu i kontaktirala nekoliko galerija, a za dva tjedna u jako toplom i slatkom kafiću i galeriji „Suzie Fu“ imam dogovorenu izložbu „K wie Körper“.
„Ja vjerujem u tvoj talent, ali od čega ćeš ti živjeti?“, bile su riječi moje drage mame prije rastanka, a ja nekako mislim: „Ako čovjek ima mrvu talenta za nešto i spreman je puno raditi, onda to mora negdje probiti van.“
Najteža lekcija koju sam u ovom razdoblju naučila lekcija je o strpljenju; morala sam prihvatiti da neke stvari trebaju vremena da bi sazrele, da bi su uopće mogle dogoditi. Kao npr. učenje jezika. Radeći kao novinarka i leksikografkinja, u hrvatskom sam se jeziku osjećala kao riba u vodi, poznajući i njegovu gramatiku i njegovu poeziju, i njegove poslovice i stilske figure, i sleng i terminologiju, sve one fine nijanse značenja, a onda se odjednom nađete u stranom jeziku, kao Alisa u zemlju čudesa.
Njemački jezik ponekad doživljavam kao nerazumljivi Gereuschteppich (prekrasna njemačka riječ koja bi značila „tepih od buke“) kroz koji ne mogu prodrijeti, a jako često mi nedostaju prave riječi ili se potpuno izgubim u njemačkoj sintaksi. No, svakodnevno ga učim i prisiljavam se da ga govorim u svakoj mogućoj prilici.
Vjerujem da je upravo jezik, ali i neko zajedničko (kulturno) iskustvo odgovorno za to što se u Berlinu najviše družim upravo s Hrvatima. Iako do sada nisam smatrala da nas lokaliteti u kojima smo odrasli pretjerano određuju, te sam se oduvijek više osjećala kao stanovnik Zemlje, nego kao Bosanka ili Hrvatica, na nekom se nepoznatom terenu „naši ljudi“ privuku kao magneti. I uopće ne shvatite u kojem vam točno trenutku neki zagrebački poznanici postanu berlinski prijatelji.
Moja prva berlinska fotografija
Nemoguće je ovaj članak završiti a da ne spomenem svoje najdraže Berlinčane – Turke. Naime, jedna od mojih slabosti su baklave, a ovdje se mogu pronaći one prave turske koje se rade s pistaccijem. Kada sam ljetos posjetila Berlin uspjela sam se predozirati baklavama, nakon šeste mi uistinu nije bilo dobro. Pa ipak, nisam jednom u Berlinu pomislila: Hvala nebesima na Turcima. U njihovim prodavaonicama hrana je jeftinija nego bilo gdje drugdje, povrće i voće svježije i kvalitetnije nego na drugim mjestima, možete naći ogroman izbor začina i za svega par eura prekrasne namirnice poput marmelade od ruže ili namaza od maslina.
Ako pak odete u neki print studio koji drže Turci za manje novaca nego drugdje dobit ćete vrhunsku uslugu. Osim toga, premda ste s njima najčešće osuđeni na razgovor na njemačkom jeziku, s njihove ćete strane osjetiti toplo suosjećanje prema vašim jezičnim nezgrapnostima.
Prvi dio Inesinih berlinskih bilješki pročitajte ovdje, a treći ovdje.
