Objavljeno

Ines Kotarac – Berlinske bilješke vol. 3

Već dulje vrijeme ne pratim vijesti i ne zanimam se pretjerano za politiku, no kad ti se politika počne događati ispred kućnog praga, okrenuti glavu na drugu stranu bilo bi autistično i bezobrazno. Budući da živim u Kreuzbergu, nisam mogla ne vidjeti kako njemačka policija posljednjih tjedana trenira strogoću. Riječ je o kvartu čija povijest nije nebitna za ovu priču.

U doba podjele na istočni i zapadni Berlin, bio je to dio zapadnog Berlina uz sami zid, te su ga zbog subvencioniranih stanarina naseljavali mahom strani radnici, hipiji i umjetnici. Sukobi policije s lijevo orijentiranim građanima u sedamdesetim godinama ili pankerima u osamdesetim godinama 20. stoljeća dio su njegove tradicije. Na tim istim ulicama 2014. godine nasuprot policije nalaze se izbjeglice iz afričkih zemalja, ljudi koji su pobjegavši od jada i nevolje nekako uspjeli preživjeli put do Europe te koji zahtijevaju da prestane deportacija tražitelja azila, da se zatvore izbjeglički kampovi u kojima često vladaju nehumani uvjeti i da im se zajamči pravo slobodnoga kretanja.

Odnos Europe prema doseljenicima svakako je jedna od vrućih tema, a upravo na ovome mjestu izbjeglice imaju potporu velikog broja građana, nevladinog sektora te bi Kreuzberg, kako stvari sada izgledaju, mogao postati epicentar jedne nove revolucije.

Policajci su već tjednima doslovce posvuda, a mirni prosvjedi građana popraćeni su nesrazmjernim brojem policajaca i njihovih automobila. A kakvo je to lice njemačke policije? Istaknut ću samo dva događaja koji ga najbolje opisuju – prva je slika policajaca koji se rugaju izbjeglicama tako što im mašu lisicama i bananama, a na drugoj slici je skupina policajaca koji u punoj policijskoj spremi oko uličnog stupića savijaju nenaoružanog i nenasilnog mladića nasred ulice kojega su zaustavili kako bi mu provjerili dokumente. Još se uvijek ne nazire rasplet situacije, no borba koju ja prije svega vidim kao borbu za slobodu, ne posustaje.

Protest protiv deportacije izbjeglica prolazi preko Kottbusser Tora u Kreuzbergu

Ni moj osobni život nisu zaobišla previranja. Ono što najviše boli je da je Mao, mačka s kojom proživjeh dvije lijepe godine, otišla. Najprije je sve rjeđe dolazila doma pa sam lijepila oglase po kvartu, tražila je naokolo, dozivala je kao kakva luđakinja i nosila dilerima u park hranu da je nahrane ako navrati. Obično bih je pronašla nekoliko dana kasnije kako se uselila nekim ljudima u kuću ili bi pak, gospođica, sama došetala prije kiše.

Sad je već prošlo dosta vremena otkako sam joj izgubila trag, neko je vrijeme uopće više nisam tražila niti dozivala, no odlučila sam prije selidbe u novi stan organizirati još jednu potragu s neizvjesnim rezultatom. Tješim se činjenicom da je pametna, snalažljiva i dobar lovac koji će se znati pobrinuti za sebe. Njezinu slobodu uvijek sam stavljala na prvo mjesto, čak i ispred njezina života i iako mi beskrajno puno nedostaje i rasplačem se gotovo svaki put kada vidim neku njezinu fotografiju, jednostavno sam je morala (ot)pustiti. Valjda je i ona pronašla svoj put u Berlinu.

Događaj koji je bio prava prekretnica u mome berlinskom životu bio je koncert za prikupljanje humanitarne pomoći za poplavljena područja u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Srbiji. Solidarnost i ljubav ispunjavali su zrak, a prikupili smo i nemalu količinu novaca i cijelo brdo paketa koji su pravedno razaslani u sve tri države.

Moji krugovi poznanika i prijatelja od te su se večeri naglo krenuli širiti te mi je u kratkom vremenu u život ušetalo more prekrasnih, kreativnih ljudi koji i sami, poput mene, traže svoje mjesto ispod berlinskog neba. U tri mjeseca berlinskog života naučila sam i narasla, čini mi se, više nego u tri godine zagrebačkog. Život me je neprestano stavljao u situacije u kojima nikad ranije nisam bila i kad u nečemu ne bih uspjela od prve, bilo je potrebno dići glavu, otresti prašinu neuspjeha s ramena, nabaciti osmijeh i nastaviti dalje.

Pronašla sam nekoliko manjih poslova s kojima uspješno žongliram. I dok sam tijekom odrastanja bježala od kućanskih poslova kao vrag od tamjana, ovdje sam s krpom i metlom zaradila neke prve novčiće. Čuvala sam i djecu, a pronašla sam i prvu učenicu kojoj držim privatne satove hrvatskoga jezika, i to na njemačkom jeziku. Ona je udana za Bosanku pa joj ljubav kao motivacija uistinu daje vjetar u leđa, a pripremajući nastavu i sama sam ponukana ubrzano učiti njemački.

Trudim se biti disciplinirana i učiti deset novih riječi svaki dan, a pronašla sam i knjigu koja mi uz sve suvremene tečajeve i pristupe najviše odgovara (inače pisanu za oficire JNA!). Osjećala bih malu pobjedu svaki put kada bih se uspjela sporazumjeti s ljudima koji govore isključivo njemački jezik, npr. nekim starim Berlinčanima, te nam engleski nije mogao poslužiti kao internacionalna štaka.

Moja izložba u Art&baru Suzie Fu bila je događaj za pamćenje. Na otvorenje je usprkos opakom prolomu oblaka došla moćna gomilica, moja draga prijateljica Ružica napravila je kolače, svirali su neki veseli klinci na harmonici, violini, gitari i udaraljkama.

Nakon dvadesetak dana što se izložba mogla pogledati, na njezinom zatvaranju imali smo mali razgovor o mojoj fotografiji, umjetnosti i životu. Nekoliko puta sam prodavala svoje fotografije na umjetničkim marketima i festivalima i često bih zaradom uspjela tek isplatiti štand, no posljednji tjedan sam od prodaje dviju fotografija gotovo pokrila stanarinu za sljedeći mjesec.

No, ono što je važnije i od same prodaje su kontakti te bih na svakom takvom događaju upoznala nekoga tko bi me primjerice pozvao na radionicu fotokolaža ili mi dao kakvu korisnu informaciju vezanu uz neki umjetnički projekt ili kolektiv. Prošli tjedan tako mi je uljepšala jedna mlada kustosica koja je u skoru aukciju odlučila uvrstiti moje tri fotografije, a ovih bih se dana trebala susresti i s jednom voditeljicom galerije koja je oduševljena mojim radovima.

Moja izložba u Art&baru Suzie Fu

Teško se može naći grad u kojem kreativnost isijava kao u Berlinu, grad u kojem je doslovce svaka druga osoba nekakav umjetnik ili kulturnjak.

I uistinu, bez problema ćete naći prostor u kojemu možete pokazati svijetu svoje radove, no jako brzo ćete uvidjeti da je Berlin, kako je njegov trenutni gradonačelnik Klaus Wowereit rekao, „arm, aber sexy“ (siromašan, ali seksi).

Konkurancija je jaka, a žalosno je i da poslodavci koriste priliku da za malo novaca kao svoje praktikante uzmu visokoobrazovane doeseljenike. Novčići pak zveckaju u gradovima poput Frankfurta, Stuttgarta i Münchena te se lagano pripremam za pohod na galerije i u tim gradovima. Usput apliciram na raznorazne natječaje, otvorene pozive te se nadam najboljem.

Često mi se čini da je Berlin cijeli svijet u malom, gotovo da i ne treba nikamo ići jer sve je već prispjelo tu, komadići različitoga koegzistiraju jedno pored drugog. Ako pogledamo samo arhitekturu i atmosferu, neki dijelovi grada natjerat će vas da pomislite da ste zalutali u Pariz, u drugima ćete osjetiti dašak Amsterdama, u trećima Prag, a navede li vas put u istočne dijelove grada, zateći ćete se u nekom od gradova bivšega istočnog bloka. Službeno središte Berlina, Potsdamer Platz valjda je najružnije središte neke metropole, spoj hladne arhitekture i kapitalizma proizvodi naprosto osjećaj neugode.

No, prava središta rasijana su po drugim dijelovima grada, a dobar dio njih nalazi se u dva kvarta iz kojih zapravo rijetko izlazim – Kreuzberg i Neukölln. Ti, mahom umjetnički i doseljenički kvartovi kao na nekom šarenom i ludom vrtuljku će vam zavrtjeti pamet i poželjet ćete da vrtnja nikad ne prestane.

Nasuprot slobode koja se ovdje i doručkuje i večera mogu se nazrijeti dva koncepta. Iako će mnogi isticati da “Berlin nije Njemačka“, on ipak kao glavni grad te zemlje nužno utjelovljuje i njezin duh. Red, disciplina, sustav i birokracija kao da su djeca njemačke majke, a razum i intelekt često vladaju srcem i emocijama. Drugi oponent slobodi je tradicionalizam. Razuzdani partyji i sex klubovi nalaze se u istim ulicama u kojima nije neobično vidjeti muškarca i pokrivenu ženu koja hoda 5 metara iza njega, noseći vreću krumpira.

Berlinsko vrijeme (das Wetter) kao da i samo odražava berlinsko ludilo. Čak ni vremenski prognostičari tu često mi se čini nemaju pojma što očekivati sutra, te ima preostaje tek da se kockaju s pretpostavkama. Saznala sam da berlinsko vrijeme svoj ćudljiv karakter duguje vjetrovima koji kruže oko njega i koji oblake koji krenu prema gradu često zavrte u svoj ludi krug.

Kao biciklistu gibanje mi često ovisi o vremenskim prilikama te sam pratila nekoliko web stranica posvećenih vremenskoj prognozi i uvidjela da to i nema previše smisla. Bolje je otvoriti prozor i pogledati nebo, a ako pada kiša, jednostavno pričekati da prođe. I vjetrovi unutar grada naime rijetko miruju pa oblake koji uđu u njega kao da bičem tjeraju naprijed te će se najčešće u samo jednome danu sunce i kiša izmijeniti i po nekoliko puta.

U životu sam odgledala cijeli niz predstava i filmova, pročitala cijele police knjiga koje su se bavile ratom, traumama, zločinima i užasima koji su se dogodili nakon raspada Jugoslavije, no po meni možda najbolje djelo na tu temu vidjela sam prošli mjesec u Berlinu.

U prepunom kazalištu Maxim Gorki, inače poznatom po svom progresivnom repertoaru, pogledala sam predstavu Common Ground, izraelske redateljice Yaele Ronen.

Berlin je, kao i mnogi ostali dijelovi Njemačke, devedesetih godina 20. stoljeća primio brojne izbjeglice s naših prostora te nije nemoguće zamisliti da se na berlinskoj audiciji za predstavu susretnu kći žrtve i kći ratnog zločinca, a takvu jednu situaciju uprizoruje i Common Ground. Predstava otvara i univerzalna pitanja (na koja pokušava i odgovoriti) – kako procesuirati krivnju i kako ići prema pomirenju ili može li se uistinu oprostiti, a ne zaboraviti. Premda na samoj izvedbi nije nedostajalo ni smijeha, ona ipak lakše rasplakuje nego nasmijava. Strancima zainteresiranima za razumijevanje događaja koji su se devedetih godina dogodili na Balkanu Common Ground preporučujem kao dobru startnu poziciju.

Ružica na Prideu u Kreuzbergu

U Berlinu je zasita teško naći tjedan u kojem nije bio neki festival ili događanje koje je vrijedilo pohoditi. Sredinom lipnja u istom danu održana su čak tri pridea. Ja sam odabrala, naravno, onaj lokalni u Kreuzbergu, u Oranienstrasse, koji je više aktivistički, a manje zabavljački.

Tjedan kasnije održana je manifestacija 48 sati Neukoellna koja je u tom trenutno umjetnički jako popularnom kvartu donijela neviđenu živost. Stotine galerija, umjetničkih studija i kafića s galerijskim prostorom otvorila su svoja vrata. Posvuda ljudi, posvuda umjetnost. Tako se živi kultura i tako se prezentira umjetnost, voljela bih reći nekim ljudima u Zagrebu i Hrvatskoj koji odlučuju o kulturi i koji je tjeraju na rub egzistencije. No, lako je pametovati iz daleka, mogao bi mi dobaciti netko.

Na kraju mi preostaje još samo da se obratim vama dragi čitatelji jer je ovo moj posljednji članak Berlinskih bilješki. Hvala vam svima što ste me čitali. Često mi je upravo pisanje ovih redaka i lovljenje fotoaparatom nekih berlinskih trenutaka pomoglo da prebrodim promjenu u koju sam zaplovila.

Prva dva dijela Inesinih bilješki pročitajte ovdje i ovdje 🙂


Povezano