Objavljeno

Ines Kotarac – Berlinske bilješke vol. I

Ako bih nekome trebala preporučiti točku od koje u Berlinu treba krenuti, njegovo prazno središte, tamo gdje je Belin najviše on sam, i ništa, istovremeno, prostor kojem sam se opsesivno fotografski vraćala je stari aerodrom Tempelhof

Berlin je čudovište. Berlin je najdivniji grad na svijetu.

Aleš Šteger „Berlin“

Ono za čime veliki broj ljudi žali pred kraj svojih života, nisu stvari koje su učinili, već su to puno češće one za koje nisu imali hrabrosti i za koje su čekali uvijek neka druga, bolja vremena. S trideset godina, nekoliko freelance poslova, novootkrivenom strašću za fotografiju, bez dugova i s jednom mačkom kao svojom najvećom odgovornošću, prepoznala sam taj trenutak. I rekoh sebi: To je to! Vrijeme je da se krene.

Sve je počelo prije otprilike godinu dana kao neka neodređena želja za promjenom i odlaskom, a polagano se ono „Voljela bih preseliti, možda u Berlin.“ pretvorilo u „Selim se u Berlin sljedeće proljeće.“ Tu odluku učvrstila su društvena i politička zbivanja u Hrvatskoj, od degutantnog cirkusa s referendumom do novih zakona koji se sluganski klanjaju krupnom kapitalu i koji radnike drže za stoku. Sigurna sam da ni u Njemačkoj ne teče med i mlijeko, no obični ljudi, čini mi se, žive jednim boljim, rekla bih čak ljudskijim životom.

Neka privatna ideja vodilja u ovom preseljenju bila je  ta da čovjek mora iskočiti iz sigurnog gnijezda kako bi shvatio da zna letjeti. Ostaviti zagrebačke prijatelje koji su mi u međuvremenu postali obitelj, napustiti sobu u potkrovlju u kojoj sam napokon pronašla svoj mir, izaći iz dobro poznatog jezika, koji ne samo da govorim, nego sam ga i studirala te ući u strani, manje poznat jezik. Početni kapital mi je mala ušteđevina kojom su me roditelji željeli potaknuti na stambenu štednju, usmjeriti me prema nekom stabilnijem obliku života.

Trebalo je dosta vremena da im objasnim da ja ne želim stalan posao u školi, muža inženjera i dvoje djece, stan i auto i kredit za stan i kredit za auto koje bih otplaćivala do svojih poznijih godina.

„Nisam vam ja za kvadrate, nego za daljine“, kazala sam službenici u banci nakon što mi je predložila da te novce uložim u neku novu štednju.

Radi se o novcima koji su se već u ovoj pripremnoj fazi selidbe krenuli opasno topiti, no, valjda će mi ostati dovoljno za stanarinu i hranu za prvi mjesec ili dva.

Možda će zvučati pomalo čudno da sam odabrala Berlin kao grad u kojemu želim živjeti prije no što sam ga uopće vidjela. No, prošlo ljeto ipak sam odletjela tamo na desetak dana kako bismo se grad i ja upoznali i osjetili. I već izašavši iz aviona, preplavio me je osjećaj da sam napokon došla doma.

Nekoliko je stvari koje su pomogle mom zaljubljivanju u Berlin. Grad koji je do prije samo dvadeset i pet godina bio podijeljen zidom, danas kao da nastoji razbiti sve zidove, i one u nama i one između nas.

Postotak doseljenika u njemačkom građanstvu veći je nego u mnogim drugim gradovima čime se stvara jedno šarenilo ljudi, boja, jezika i nacionalnih kuhinja, koji odlično opisuje termin „nacionalni transvestitizam“, na koji sam negdje naletjela. Osjećaj slobode, mogućnost da čovjek bude sve ono što poželi biti, kao da ispunjava berlinski zrak. Kada sam na jednom balkonu usred Kreuzberga ljetos radila seriju aktova, ljudi iz zgrade prekoputa pušili su svoje cigarete na prozorima, no, kao da su se trudili ne ometati me. U Zagrebu bih vjerojatno završila na stranicama 24 sata u rubrici fotografije čitatelja ili s kaznenom prijavom za remećenje javnoga reda i mira. Ta sloboda vjerojatno je pripomogla da njemačka prijestolnica postane jedan od najumjetničkijih gradova na svijetu, gdje se na svakom koraku stvara, događa i živi umjetnost.

Kao biciklistici, što je jedan od rijetkih identiteta koje prepoznajem u sebi, živjeti u Zagrebu znalo je biti iznimno frustrirajuće. Uske biciklističke staze na kojima su nerijetko parkirani automobili ili postavljene kante za odlaganje otpada, stepenice umjesto laganih prijelaza na nogostupima, nekultura vozača automobila i pješaka i jedna opća nervoza tako su karakteristični za promet na ovim prostorima. Sve to činilo je da se kao biciklist osjećate kao građanin drugoga reda.

Stigavši u Berlin još sam istoga dana uspjela posuditi bicikl i moja avantura upoznavanja grada mogla je započeti. Osjećala sam se kao kakva biciklistička kraljica; svuda sam imala svoj prostor, svoje staze i semafore.

Mogla sam se brzo kretati kroz grad tako da za vrijeme cijeloga svog boravka nisam imala potrebu koristiti druga prijevozna sredstva. I na kraju, ono na što sam totalno pala u Berlinu je veliki broj parkova i voda u raznim oblicima, bilo da se radi o rijekama, kanalima ili jezerima. Jedna od „jeste li znali“ činjenica vezanih za Berlin je da on ima više mostova nego Venecija.

Posljednjih mjeseci nastojim se izložiti njemačkom jeziku u što većoj mjeri jer želim čim prije nadići jezičnu barijeru. Iako se u Berlinu velika većina ljudi odlično služi engleskim jezikom, želim čim prije moći razumjeti natpise na pročeljima zgrada, čitati novinske članke ili pak voditi suvislu komunikaciju bez mahanja rukama s kućnim majstorom koji ne govori drugi jezik osim njemačkog i koji mi pomaže popraviti bicikl. Prisjećam se kako je moj otac bratu i meni još kao djeci ponavljao da čovjek vrijedi onoliko koliko jezika govori. Plaćao nas je u sladoledima koji je vrijedio dvadesetak novonaučenih stranih riječi. Pomalo zavidim ljudima koji s lakoćom upiju neki nematerinji jezik, koji u njega urone kao u more za vrućega ljetnog dana, a poliglotima se iskreno divim.

Za mene je usvajanje stranoga jezika poput osvajanja nepoznatih teritorija, zahtijeva svu raspoloživu artiljeriju, te puno taktike i upornosti. Zato sam napala njemački sa svih strana – uzela sam privatne konverzacijske satove njemačkog jezika, gledam serije i filmove na njemačkom jeziku, hodam s malim Langenscheidt rječnikom u džepu i trudim se što češće razmišljati na njemu.

Jako sam dugo bila skupljačica stvari, knjiga i uspomena koje sam prebacivala iz jednoga zagrebačkog stana u drugi, a sada sav svoj život trebam pospremiti u nekoliko torbi i razuman broj kutija. I zato prodajem, dajem i recikliram, oslobađam se nakupljenog tereta kako bih uskoro potrpala sve u prijateljev kombi i krenula prema sjeveru. Trenutno najveći problem skorašnjeg preseljenja leži u nimalo laganoj potrazi za krovom nad glavom, zapravo sobom u nekom od WG-ova (kratica za Wohnung Gemeinschaft = stambena zajednica), zajednica pojedinaca u kojima svatko ima svoj prostor, no, u kojemu se i mnoge stvari čine zajedno (npr. postoji zajednička blagajna za hranu).

Kada u Zagrebu tražite sobu u stanu s cimerima, u oglasima će biti navedeni podatci o sobi i eventualno o zajedničkim prostorima u stanu, dok se u oglasima za berlinske stanove bitni oni koji u tim stanovima žive. Ukratko opisuju kakve su osobe, čime se bave, što vole, što jedu, puše li, kakvo im je političko uvjerenje, seksualna orijentacija i sl.

Moje tijelo (Na berlinskom balkonu), iz ciklusa „T kao tijelo“, Berlin, 2013.

Od osobe koja ima se na oglase javlja očekuju slične podatke i eventualnu kompatibilnost. Mnogi WG-ovi su isključivo lezbijski ili strogo veganski čime me moja seksualna neklasificiranost ili jedenje mesa odmah na početku diskvalificiraju. Osim preko oglasa, sobu pokušavam naći i preko prijatelja i prijatelja prijatelja koji već tvore jednu moćnu gomilicu koja šire informaciju o mom dolasku i mojoj potrazi.

Ako bih neki strah trebala izdvojiti kao najsnažniji u cijelom ovom emigrantskom pothvatu onda bi to bio strah od njemačke birokracije. Razgovor s tetama na šalterima ili popunjavanje formulara oduvijek su mi tjerali strah u kosti, a kad zamislim da ću uskoro trebati kroz to prolaziti na njemačkom jeziku, uviđam da sam upravo našla savršenu sliku svoga pakla.

Pa ipak, kako bi čovjek rastao ako se ne bi suočavao sa svojim strahovima? I zato, Auf Wiedersehen, dragi moji! I pisat ću vam ponovno nakon što se smjestim, a očekujte i nove fotografije…

Povezano