Glas Jovanke Broz

Od 8. do 30. travnja 2025. u Srpskom kulturnom centru u Zagrebu održana je izložba Glas Jovanke Broz. Organizator izložbe bilo je Srpsko narodno vijeće iz Zagreba, a glavni partner Fondacija “Jovanka Broz” iz Beograda. Koncept izložbe potpisao je Dejan Jović, dok je kustosica bila Davorka Perić. Izložba se sastojala od triju dijelova, a na YouTube kanalu Vida TV još je uvijek moguće pogledati dio dosad neobjavljenih intervjua koje je s Jovankom Broz vodio novinar i diplomat Dragan Bisenić između 2010. i 2012. godine. Dijelovi tih intervjua mogli su se vidjeti i čuti u drugom dijelu izložbe.

No, krenimo redom – počevši od onoga što smo na izložbi mogli vidjeti, do onoga što smo trebali vidjeti, a nismo.

Prvi dio izložbe posvećen je nimalo lakoj ranoj mladosti Jovanke Budisavljević (kasnije Broz). Ovako se tih dana prisjeća u razgovorima koje je zabilježio Žarko Jokanović u knjizi Jovanka. Moj život, moja istina: „Moja majka je umrla od upale pluća kada sam imala trinaest godina. Brata Maksima raznijela je granata 1943. godine, dan nakon njegovog dvadesetog rođendana. Otac je stradao od tifusa 1944. godine.“

Tu je zanimljivo izdvojiti činjenicu da je Jovankin brat Petar ubijen 1949. godine pod nerazjašnjenim okolnostima, dok se sestrama nakon rata izgubio trag. „Sestre Nadu i Zoru sam poslije rata panično tražila po svim sirotištima širom Jugoslavije, da bih, poslije tko zna koliko vremena, jednu našla u Vukovaru, a drugu u Otočcu“, prisjetila se Jovanka u razgovoru s Jokanovićem.

Središnjim prostorom izložbe dominira veliki ekran na kojem se može poslušati već spomenuti Bisenićev intervju s Jovankom Broz. Osim toga, na nekoliko manjih ekrana prikazano je šest video ficleka u kojima se Jovanka osvrće na niz svakodnevnih, često pomalo komičnih situacija iz svog života. Tako se jedan ficlek zove Tema, gdje Jovanka napominje kako je bila tema brojnih sjednica i zasjedanja; zatim je tu Smetnja, u kojem ona – aludirajući na brojne Titove suradnike kojima je stala na žulj (ili pak obratno) – kaže: „Smetala sam ja njima.“ U ficleku naslovljenom Vlast Jovanka pak primjećuje: „Vidjela sam koliko je teško doći do vlasti, a još teže je zadržati.“ Tu su još i simpatične anegdote pod nazivima Račun, Igra i Pravo.

U tom prostoru, na stolu, nehajno je položena Bijela knjiga, na koju ću se vratiti kasnije.

Treći dio izložbe predstavlja pokaznu izložbu Fondacije “Jovanka Broz”, koja je naslijedila njezine toalete. Izložene su uz fotografije nekih svečanih prilika u kojima su bile nošene. S obzirom na to da je riječ o trenucima koji su obilježili tijek svjetske, a ne samo jugoslavenske povijesti – Tito se, naime, već tijekom rata afirmirao kao svjetski vojskovođa, dok se nedugo nakon rata, a osobito 1960. (čuvenim govorom u Ujedinjenim narodima) i 1961. (prvom konferencijom Nesvrstanih u Beogradu), potvrdio i kao svjetski državnik – reprodukcije tih fotografija neprimjereno su loše kvalitete.

Fondacija “Jovanka Broz” osnovana je u lipnju 2023. godine kao neprofitna nevladina organizacija. „Fondacija u svom vlasništvu posjeduje kolekciju osobnih stvari iz ostavštine Jovanke Broz koja je od neprocjenjive vrijednosti za kulturni i nacionalni identitet i baštinu Srbije druge polovine 20. stoljeća. Kolekcija osobnih stvari Jovanke Broz važan je historijski dokument i predstavlja materijalno svjedočanstvo o modi tog perioda u Jugoslaviji“, stoji na službenoj stranici Fondacije. Upraviteljica je Fondacije Svetlana Aleksić, čija je svekrva Zora Aleksić bila sestra Jovanke Budisavljević Broz. Nasljednici su tijekom sudskog postupka dobili imovinu koja nije bila izravno povezana s Titovim službenim funkcijama – npr. haljine, šešire i cipele, predmete izrađene po mjeri, unikatne torbe (poput one s detaljima od zlata i dragog kamenja, poklon Indire Gandhi), dragocjene poklone i pisma političara iz cijelog svijeta, pribore za jelo, servise, ogledala i kutije za nakit. Velik dio predmeta od „kulturnog značaja“ poklonjen je Muzeju Jugoslavije, dok su neki dragocjeni predmeti – poput Jovankina nakita – tijekom godina nestali.

Već je Engels govorio o braku kao o političkom činu, a brak Jovanke Budisavljević i J. B. Tita bio je upravo to, politički čin par excellence: vojskovođi koji je dobar dio rata proveo u šatoru sa svojom ljubavnicom – koju je nakon rata pokopao u svojoj blizini – privedena je 32 godine mlađa žena. Tito nije želio imati više djece no što ih je već imao – zašto mu onda nije bila izabrana žena bliža njegovim godinama? Između ostalog, i zato što se njegovom ženidbom trebala pokazati Titova vitalnost i libido – što je i sama Jovanka neprestano podcrtavala.

Zanimljivo je uočiti da je njihova ženidba koincidirala s demontažom snažnog ženskog političkog faktora – Antifašističke fronte žena. Slučajnost? Nakon ove izložbe, ne bih rekla. Trebao se učvrstiti patrijarhalni poredak: vođa je dobio ženu čiji se identitet definira isključivo kroz njega, čime se patrijarhat uspješno prilagodio novim društvenim, socijalnim, političkim i povijesnim okolnostima. Iako poštujem namjeru autora izložbenog koncepta, koji je, kako piše u brošuri, htio da „izložba označava povratak Jovanke Broz kući – među svoje“, ne mogu se ne usprotiviti takvoj naivnoj tvrdnji. Drugarica Jovanka Budisavljević, koja je 1941. krenula u borbu protiv okupatora i domaćih izdajnika kako bi spasila živu glavu, naprosto nije ista osoba kao Jovanka Broz, prva dama Jugoslavije.

Otuđeno tijelo drugarice velika je tema jugoslavenske povijesti – povijesti čije ćemo opljačkane, devastirane i razasute tragove morati rekonstruirati daleko pažljivije no što je učinjeno ovom izložbom. Ona tek raspiruje znatiželju oko pitanja što se zapravo dogodilo – ne s torbicama ili nakitom, nego s DRŽAVOM Jugoslavijom. Kao i sa sudbinama njezinih žitelja.

Na tom tragu, kustosica Davorka Perić pokušava nadopuniti (čini se isforsiranu) naivnost svog kolege: „Budući da je Jovanka Budisavljević bila visoko pozicionirana i afirmirana žena NOB-a, njeno imenovanje za domaćicu i higijeničarku u Belom dvoru danas možda zvuči neadekvatno očekivanjima i dovodi u pitanje osnovne premise Rezolucije Prve zemaljske konferencije AFŽ-a […] Jovanka Broz, unatoč tome što je bila partizanka s vojnim činovima, unutar novog sustava politički nije bila uvažavana, iako je imala političkih ambicija i sudjelovala na službenim sastancima državnog vrha te je prenosila Titu svoja razmišljanja vezano za njegove bliske suradnike.“

Upravo je taj segment trebao biti ozbiljnije konceptualno razrađen u sklopu izložbe – tim više što je Dejan Jović, ipak, znanstvenik. Bijela knjiga, nehajno položena na stol, zapravo je dokazni materijal dubokih političkih previranja. Jovanka je tim previranjima možda bila povod, možda uzrok, a možda i izlika – no to je potrebno utvrditi znanstvenim metodama, jer je riječ o temi od velike važnosti za povijest Jugoslavije i svih njezinih naroda i narodnosti.

Temi zacijelo puno važnijoj od pitanja gdje je završilo Jovankino „bijelo zlato“ ili dijamantima optočene tašnice – temama na koje se, uostalom, svodi velik dio Bisenićeva intervjua u kojem dominiraju opisi poklona što ih je Jovanka primala tijekom putovanja s Titom, a koji su joj potom bili otuđeni.

Bijela knjiga sadrži analitičke dokumente posebno oformljene Komisije unutar Saveza komunista Jugoslavije. Riječ je o izvještajima Komisije SKJ o Jovanki Broz, koji se fokusiraju na njezino navodno miješanje u državne poslove do 1974., njezine odnose s Titom i njegovim suradnicima, te na zaključke i odluke Izvršnog biroa nakon razgovora s Titom.¹ Ova je knjiga svakako vrijedna daljnje ozbiljne analize.

Iza tih spisa krije se kontinuitet glasa Jovanke Broz – glasa koji u javnosti nikada nismo mogli čuti tijekom postratne socijalističke Jugoslavije. Vratimo li se spornim predmetima iz Fondacije „Jovanka Broz“, važno je istaknuti i da izložbi nedostaje temeljita kulturno-antropološka analiza – kako samih predmeta, tako i Jovanke Broz kao modne ikone. Prije svega tu mislim na političku dimenziju odijevanja: od promišljenog odabira kraljevskih toaleta pri susretima s monarsima, preko provokativnog prerušavanja u wanna-be španjolsku infanticu prilikom susreta s papom, pa sve do potenciranja sličnosti s Imeldom Marcos i Elenom Ceaușescu tijekom 1970-ih – razdoblja kada su apetiti za moći sviju iz Titove blizine očigledno rasli.

Vizualni materijali na izložbi govore i o intimnoj dinamici odnosa Tita i Jovanke. Prvo vidimo odnos između zavodljivog bonvivana koji je već zakoračio u sedmo desetljeće života i šarmirane mlade žene kojoj imponira njegova moć, a potom par koji jedva da se podnosi. No dok se „vladalac narodne seksualnosti“ ukazivao na televizorima u jugoslavenskim domovima sedamdesetih godina, praćen ušutkanom suprugom, političke „elite“ već su naveliko pripremale postjugoslavensku pljačku.

Nažalost, ni oko ovoga se ne mogu složiti s Dejanom Jovićem: Jugoslavija nije država koja je odumrla – to je država koja je od samog početka svojim političkim elitama dopuštala previše. I upravo su je one, svojom pohlepom, na koncu i dokrajčile.

Glas Jovanke Broz potrebno je rekonstruirati forenzički temeljito, imajući na umu da su i njezina pojavnost – kao i Titova – bile i kulturne forme. A, kako nas podsjeća Stuart Hall, „opasnost nastaje kada o kulturnim formama razmišljamo kao da su ili potpuno korumpirane ili potpuno autentične. A one su zapravo duboko kontradiktorne.“

1. Sadržaj Bijele knjige: 1. Ponašanje i delovanje Jovanke Broz do 1974. (Osnovni biografski podaci i Početak mešanja Jovanke Broz u državničke poslove Predsednika Republike); 2. Formiranje, zadaci i rad Komisije (Saznanja o pokušajima mešanja Jovanke Broz u državničke poslove, Saznanja o odnosu Jovanke Broz prema osoblju rezidencija i okolini Predsjednika, Saznanja o odnosu i ponašanju Jovanke Broz prema saradnicima Predsednika Republike, Saznanja o odnosu Jovanke Broz prema drugu Titu), 3. Izveštaj komisije (Saznanja Komisije, Proširena sednica Izvršnog biroa SKJ), 4. Upoznavanje Predsednika SKJ sa zaključcima i odlukama izvršnog biroa Predsedništva SKJ (Tok i sadržina razgovora sa drugom Titom, Zaključci i odluke izvršnog biroa Predsedništva SKJ).” (iz sadržaja Bijele knjige)
   ↩︎