Početkom studenog 1944. godine, tri mjeseca nakon održavanja Prvog zasjedanja Antifašističkoga sobranja narodnog oslobođenja Makedonije, u Bitoli su aktivistkinje partizanskog otpora izdale prvi makedonski ženski list Makedonka (prva urednica bila je Veselinka Malinska). Riječ je o časopisu koji je bio dio prve serije novina tiskanih na makedonskom jeziku pred sam kraj Drugog svjetskog rata.
Nedavno je objavljena knjiga posvećena ovom ženskom listu, pod naslovom Makedonka – glasilo AFŽ-a (1944.-1952.): Povijesna iskustva i kulturno pamćenje, a uredile su je Ivana Hadjievska i Jana Kocevska, koje su 2021. godine inicirale projekt Nevidljivi arhivi (Архиви на невидливите). S Ivanom i Janom razgovarale smo o procesu istraživanja, dostupnosti arhivskih izvora, društveno-političkim okolnostima u kojima Makedonka počinje izlaziti, kao i samom sadržaju časopisa.
Tko je sve sudjelovao u istraživanju i pisanju ove knjige?
Jana: Ivana je povjesničarka, ja sam antropologinja i etnologinja, i obje u svom istraživačkom radu dosta koristimo arhivske izvore. Međutim, stanje naših institucionalnih arhiva nagnalo nas je da pokrenemo javnu raspravu o ovoj temi, posebno o manjku znanja i brige za žensko kulturno nasljeđe i historiografiju, kao i odsustvo ženskih doprinosa u povijesnom razvoju Makedonije. Kako bismo otvorile arhive i učinile ih dostupnijima široj javnosti te istraživači(ca)ma iz polja humanističkih i društvenih znanosti, odlučile smo početi pisati o njima.
Prva publikacija, objavljena 2021. također u izdanju Centra za istraživanje nacionalizma i kulture (CINIK), bavila se reprezentacijom žena u periodici Vardarske Makedonije između dva svjetska rata. U međuratnom periodu nije bilo časopisa koji su se obraćali isključivo ženama; međutim, taj period je bio vrlo značajan za proces modernizacije i stvaranje makedonskog identiteta. Istovremeno, ne postoji puno historiografskih monografija koje se tiču sudjelovanja žena u javnoj sferi i njihove uloge u važnim događajima. Periodika kao izvor nudi mnoštvo dokaza da su i žene bile politički angažirane. Razmišljajući o dalekosežnom potencijalu Nevidljivih arhiva, zaključile smo da je istraživanje zastupljenosti žena u međuratnoj periodici prvi korak koji moramo napraviti prije nego što se “bacimo” na istraživanje specifično ženskih časopisa, koji se u Makedoniji pojavljuju tek sredinom 20. stoljeća pokretanjem Makedonke.
U drugoj knjizi imale smo čast surađivati s izvrsnim istraživači(ca)ma koji su doprinijeli tekstove: Darko Stojanov, koji je pisao o obrazovanju; Manja Veličkovska, koja je analizirala književne aspekte časopisa; a renomirana umjetnica Hristina Ivanoska doprinijela je vizualnom reprezentacijom rezultata svog istraživanja Makedonke. Ivana se bavila političkom poviješću, a ja sam pokušala dati pregled i analizu politika zdravlja i skrbi u Jugoslaviji koje su se promicale u ovom časopisu. Predgovor je napisala naša draga prijateljica i suradnica, povjesničarka Ivana Pantelić, a epilog Jelena Milinković iz Beograda koja stoji iza projekta posvećenog časopisu Ženski pokret.
Koje metodološke i teorijske okvire i pristupe ste koristile?
Ivana: U smislu pristupa, naše istraživanje fokusiralo se na identificiranje narativa u Makedonki koji govore o društvenim i institucionalnim procesima ženske emancipacije. Istraživanje smo podijelile u četiri glavne kategorije: politička povijest, društveni aspekti, obrazovni procesi i književni aspekti. Kategorije smo povezale dvjema ključnim perspektivama: časopis kao prostor sudjelovanja žena u kreiranju državnih i društvenih institucija (žene kao akterke), i periodika kao prostor za emancipaciju žena (žene kao adresatkinje). Autori(ce) tekstova u knjizi također koriste relevantne vizualne materijale iz časopisa kako bi dodatno iskomunicirale analizirane poruke. Smatrale smo da je takav pristup najprikladniji za krovne teme našeg istraživanja, a to su ženska povijesna iskustva i kultura sjećanja u makedonskom kontekstu.
Koliko je izazovan bio sam proces istraživanja? Jesu li arhivski izvori sistematizirani i lako dostupni?
Jana: Započele smo ovaj zadatak s niskim očekivanjima i sa snažnom željom da podignemo svijest o stanju arhiva i nasljeđa koje skrivaju. Nakon što smo obišle institucije poput Nacionalne i sveučilišne biblioteke, Instituta za nacionalnu povijest, Državnog arhiva Republike Sjeverne Makedonije i neke lokalne knjižnice, pronašle smo nekoliko brojeva Makedonke u arhivu u Bitoli te digitaliziran prvi broj u Gradskoj biblioteci “Braća Miladinovci” u Skopju. Najveći dio časopisa nalazi se u Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci i raspršen je u dvije zbirke; nekoliko brojeva (1944.-1946.) je u zbirci rijetkih izdanja; a nekoliko brojeva u općem fondu periodike. Međutim, iako smo odlučile raditi s onim što smo pronašle, pristup materijalima bio je dosta ograničen. Većina toga nije digitalizirana, skeniranje je skupo, a da bismo koristile materijal morale smo osobno odlaziti u biblioteku i raditi uz nazočnost stručne osobe koja je bila dostupna samo nekoliko sati tri dana u tjednu. Srećom, naša draga prijateljica Ana Miškovska Kajevska uputila nas je na Narodnu biblioteku Srbije u Beogradu, gdje smo pronašle čitav fond časopisa i skenirale ga po pristupačnoj cijeni. To nam je uvelike olakšalo istraživanje i bile smo sretne što se čitava Makedonka čuva na jednom mjestu.
Kako se vaša knjiga pozicionira u odnosu na prethodna istraživanja uloge žena u NOB-u u Makedoniji?
Ivana: Povijest stvaranja i proučavanja arhivskih izvora o AFŽ-u je vrlo zanimljiva i dobro pokazuje kakav je položaj žena u politikama sjećanja. Proces je započeo već u vrijeme socijalističke Jugoslavije, a u Makedoniji je rad na arhivu AFŽ-a te prikupljanju i objavi izvora započeo 1963. godine na Institutu za nacionalnu povijest, a završio 1976. objavom Zbirke dokumenata (Vesković-Vangeli i Jovanović, 1976). Tu su objavljeni i materijali vezani uz Makedonku, koja se do kraja 20. st. pojavljuje uglavnom kao izvor u istraživanjima periodike i novinarstva, kao i u komemorativnu svrhu u okviru socijalističke kulture sjećanja.
Nakon promjene političkog sustava 1991. godine časopis pada u zaborav u dvostrukom smislu: i kao dio nasljeđa periodike i kao povijesni izvor. Može se reći da je sjećanje na časopis preživjelo samo u mnemoničkim krugovima poput organizacija proizašlih iz Saveza boraca NOB-a kao čuvara tradicije antifašizma, ili u akademskom polju kroz rad pojedinih istraživača/ica.
Naše istraživanje, dakle, nastupa u vrijeme “krize ženskih arhiva” (da se poslužimo terminom Renate Jambrešić Kirin). Naša epistemička intervencija ili “rješenje” bilo je u premisi da problem zaborava možemo riješiti fenomenološkim pristupom časopisu. U tom smislu brisanje ovog važnog izvora za žensku povijest čini Makedonku “arhivom nevidljivog” – kako smo nazvale i našu seriju publikacija. Upravo očuvanjem proživljenih iskustava žena kroz akademsko istraživanje i reprezentaciju sadržaja časopisa Makedonka stvaramo “ženski arhiv” koji se (re)konstruira postepeno, podsjećajući zajednicu na njegov značaj.
Možete li nam reći nešto o samom časopisu – koliko dugo je izlazio, kako se distribuirao, koje transformacije je doživio…
Ivana: Prvi broj Makedonke pripremljen je 1944. godine u tajnoj/ilegalnoj partizanskoj tiskari blizu Velesa. Kako se situacija na terenu mijenjala, a gradovi na jugu zemlje su bili oslobađani, tako se i tiskara selila, pa je prvi broj na kraju tiskan u Bitoli 7. studenog 1944. kao službeno glasilo AFŽ-a u Makedoniji.
U periodu neposredno nakon rata časopis je, kao “glavni medijski prostor za žensko pitanje u društvu”, ostao usko povezan s drugim javnim potrebama zbog kojih je i pokrenut. Političke i ideološke promjene imale su velik utjecaj na ciljeve i viziju časopisa i nadilazile su utjecaj vodstva AFŽ-a – organizacije koja je i sama doživjela političku transformaciju 1950-ih. Stoga se i naziv časopisa mijenjao u skladu s time: do 1952. zvao se Makedonka; zatim je postao Prosvijećena žena (Просветена жена) – glasilo Saveza ženskih društava u Makedoniji; od 1990. objavljuje se pod nazivom Žena, a od 1997. do 2005. kao Nova žena, i u tom periodu uređivala ga je cijenjena spisateljica Liljana Dirjan; i konačno, od 2005. još kratko izlazi pod imenom Zgodna (Згодна).
Transformacije Makedonke odličan su primjer i refleksija društvenih pogleda na žensku emancipaciju u drugoj polovici 20. stoljeća: od revolucionalnih postratnih ideja o novom socijalističkom društvu, do reakcionizma u postjugoslavenskom društvu obilježenom turbonacionalizmom i repatrijarhalizacijom.
Što nam, dakle, Makedonka otkriva o društvenom položaju i sudjelovanju žena u vrijeme kada je časopis pokrenut?
Ivana: U vrijeme kada je pokrenuta, Makedonka je bilo jedini ženski časopis koji je imao političku dimenziju i koji se obraćao svim ženama. Sadržaj je bio prilagođen različitim skupinama žena te podijeljen uglavnom prema njihovim najvažnijim društvenim ulogama: seljakinje, radnice u industriji, činovnice, majke, kućanice, mlade žene, pripadnice etničkih manjina (Albanke i Turkinje). U ideološkom smislu, kao što vidimo iz samog naziva časopisa, glavna politička poruka bila je upućena “makedonskim sestrama;” naime, cilj je bio ujediniti sve žene u multietničkoj Makedoniji u izvršavanju zadataka AFŽ-a i Komunističke partije. Ovaj časopis formirao je ideološku sliku makedonske žene kao osviještene građanke koja je uključena u borbu za domovinu i u izgradnju države, ali s pogledom prema modernoj budućnosti u kojoj su žene lišene tereta nepismenosti, praznovjerja i općenito patrijarhalnog neznanja.
Jana: Makedonka pokazuje kako je krenula emancipacija i uključivanje žena u javni život te kako su žene postepeno doprinijele široj skupini radništva koje nastaje u tom periodu gospodarskoj razvoja i industrijalizacije. Radnice su postale važnim dijelom radne snage te ih se slavilo u časopisu kao novi model žene, kao uzor kojem bi čitateljice trebale težiti. Međutim, obavljanje kućanskih obaveza, briga za djecu i reprodukcija i dalje su bile smatrane najprikladnijom ženskom zadaćom usprkos svim novim mogućnostima koje su im se otvarale (pravo glasa, pristup obrazovanju, i sl.). Sukob između novog socijalističkog razvoja i starih patrijarhalnih vrijednosti jasno je uočljiv u časopisu.
Prema vašim saznanjima, je li Makedonka na bilo koji način surađivala, komunicirala ili razmjenjivala sadržaj s drugim časopisima AFŽ-a u Jugoslaviji?
Ivana: Kao službeno glasilo AFŽ-a na razini republike, Makedonka je spadala među jugoslavenske ženske časopise koji su bili pod utjecajem politike i ideja Centralnog odbora AFŽ-a. Suradnja AFŽ-ovih glasila u Jugoslaviji obično je bila koncipirana na konferencijama ili većim sastancima AFŽ-a. Svaki broj Makedonke donosio je novosti o aktivnostima AFŽ-a i puno se prostora posvećivalo suradnji žena iz različitih dijelova Jugoslavije. Dobar dio sadržaja činili su prijevodi članaka iz glasila AFŽ-a u Srbiji – Žena danas. Makedonka je također nudila mogućnost pretplate na glasila iz drugih republika.
Koje su teme dominirale u časopisu i kako se tematski fokus mijenjao kroz vrijeme?
Ivana: Dominantne teme možemo podijeliti na tri glavne kronološko-političke faze: 1) herojska faza, 2) emancipacija kroz udarništvo, i 3) postepeni raspad AFŽ-a. U razdoblju od 1944. do 1946. časopis je povezivao političku emancipaciju žena s njihovim herojskim sudjelovanjem u partizanskom pokretu. U ovoj “herojskoj fazi” antifašizam je predstavljen kao preduvjet za transformaciju u politički osviještenu ženu. Nakon 1947. započinje “udarnička faza,” u kojoj je fokus na masovnom sudjelovanju žena u volonterskim radnim akcijama i na uključivanju žena u različite sektore industrije. Početkom 1950. slika emancipirane žene počinje se povezivati prvenstveno s idejom “prosvijećene” moderne žene, čije je sudjelovanje u javnoj sferi uvjetovano razinom obrazovanja, pismenosti i kultiviranosti. Konačno, 1952. AFŽ se gasi, odnosno pripaja Savezu ženskih društava Jugoslavije, a Makedonka postaje Prosvijećena žena.
Ranije spomenuti rad umjetnice Hristine Ivanoske je sastavni dio publikacije, a priredile ste i njezinu izložbu u Muzeju Republike Sjeverne Makedonije. Možete li nam reći nešto više o tom dijelu projekta?
Jana: Naprosto nismo mogle zanemariti vizualnu dimenziju časopisa, koja nudi dodatne slojeve hermeneutičkog potencijala. Zato smo odlučile pozvati Hristinu da se priključi projektu i obradi taj dio, koji nam je vrlo drag i važan. Hristina i inače u svom radu tematizira arhive, ali i marginalizirane društvene skupine. U partnerstvu s udrugom Tiiiit! Inc. i 10. izdanjem feminističkog festivala Prvo pa žensko razradile smo ideju i objedinile sredstva kako bismo producirale njezinu samostalnu izložbu, koja se nastavlja na njezin projekt koji je započela još 2014.
Izložba Dokument koji nedostaje: O metodologiji (tekst, glas i tijelo) predstavlja Hristinino vizualno istraživanje formi, narativa i estetike političkog djelovanja žena u Makedoniji u prvoj polovici 20. stoljeća te usporedbu s današnjim oblicima otpora. Koristila je transkribirana i arhivirana usmena svjedočanstva osoba koje su bile aktivne u oslobodilačkim i emancipacijskim pokretima. Inspirirana prvenstveno prvim brojem Makedonke, razradila je metodologiju koju čine tri ključna elementa performativnog: tekst, glas i tijelo. Ti elementi su blisko povezani s pripovijedanjem i usmenim interpretacijama povijesnih događaja – tipičnima za nezabilježene i izbrisane glasove, za koje je Ivanoska osmislila posebnu tipografiju.
Neizbježno pitanje za kraj: što je iduće, kakvi su vam planovi, u kojem smjeru biste voljele nastaviti razvijati Nevidljive arhive?
Jana: U planu nam je distribuirati knjigu relevantnim nacionalnim institucijama, ali i u regiji – uskoro izlazi i engleski prijevod – i voljele bismo predstaviti knjigu barem u državama bivše Jugoslavije. Surađujemo s Narodnom bibliotekom Srbije kako bismo omogućile daljnje istraživanje i pristup Makedonki svima zainteresiranima, što nam je i bila želja od početka. Bilo bi izvrsno proširiti čitav projekt i analizirati transformacije koje je časopis doživio, o čemu je Ivana govorila ranije. To bi bilo zaista zanimljivo pa se nadamo da ćemo uspjeti naći donatore koji bi bili voljni podržati tako velik i izazovan pothvat.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
