Objavljeno

Dijagnosticiranje jedne notorne rodne diskriminacije

Jasna Jovičević (foto: Josip Bolonić)

Studija Dobro jutro, džezerke vojvođanske alt-saksofonistkinje, multi-instrumentalistkinje na bas-klarinetu, flauti i space drumu i skladateljice Jasne Jovićević primarno je kritika heteronormativnosti žanra koji od svog osnutka stoji nasuprot drugih, dapače, predstavljao je svojevrsnu alternativu glazbenog svijeta.

Jasna Jovićević dobitnica je Povelje s kipićem „Vojin Mališa Draškoci” za 2023. godinu, Odbora za dodjelu nagrade Reprezentativnog udruženja u kulturi World Music asocijacije Srbije. Diplomirala je jazz-saksofon na Muzičkoj akademiji „Ferencz Liszt” u Budimpešti, magistrirala muzičku kompoziciju na Univerzitetu York u Torontu i stekla titulu doktorice nauka na Univerzitetu Singidunum u Beogradu, s fokusom na fenomenologiju džeza i slobodnu improvizaciju, istražujući praksu muzike u odnosu spram rodnih studija. Dobitnica mnogih stipendija u inozemstvu, posljednjih je godina na naplatu došao njezin preko dva desetljeća dug angažman s vlastitim bendovima kao što su Quinary, ANJALI Trio, Jovićević/Miklos/Wojcinsky, a osnivačica je i All Women SPARK Orchestra.

Umjetničko istraživanje u jazzu kao akademsku disciplinu prati revival civilnodruštvenih pokreta u mainstreamu, koji kroz tzv. pozitivnu diskriminaciju promatra narativ ispisan iz očišta patrijarhalne povijesti kulture. Kao takva, Jasnina knjiga stiže u trenutku jesenskih meditacija u zapadnoeuropskim centrima uslijed razmatanja crvenog tepiha kulturnih fondova za slobodnjake iz New Yorka (u kojem dva cappuccina s dva brioša, prema posljednjim vijestima, koštaju cirka $60!).

Jazz, ili po naški džez, glazbeni je žanr čija je osnovna značajka da postoji usprkos inim institucionalnim tradicijama, a u posljednjih je sto godina svoj zagasiti sjaj opravdavao kao izlaz rasno šikaniranih umjetnika/ca. Budući da je forma žanra određena ekspresijom sputanih, izraz se modificira ili prilagođava domeni osobno mogućeg. Posljedično je žanr spram izvođačica, kako Jovićević dokazuje, zauzeo maćehinski gard, uklanjajući predstavnice iz narativa.

Plejada autorica koju povijest žanra priznaje kroz većinu povijesti bila je uglavnom svedena na pjevačice, eventualno skladateljice, baš kao što na gažama kod nas pjevačice stilsku domenu sužuju kao da je antologija pismo-glava – fraziraš li nalik Elli Fitzgerald ili više na Billie Holiday.

Iako je jazz bio dio pop-kulture od ‘40-ih do ‘60-ih godina, ešalon se sve do pojave akademija nije smatrao previše lukrativnim, radi čega su glazbenici bili osuđeni na turneje. Legenda kaže da je čak imao svoje virdžine, dakle, glazbenice koje su se morale ponašati i/ili odijevati kao muškarci kako bi zadržale posao instrumentalistica.

Big Band HRT-a, stricto sensu, kao i oni u susjednim zemljama za stalno mjesto instrumentalistice nikada nije zaposlio niti jednu ženu. Jovićević spominje i sinergiju big bandova Beograda, Ljubljane i Zagreba kao primjer ostvaren bez ijedne instrumentalistice, dok se činjenicu da je projekt ostvarila upravo producentica HDS-a iz Zagreba, doduše, ne navodi. Treba dodati kako liniju instrumentalistica među milenijalcima predvode upravo hrvatske i slovenske pijanistice, poput Lane Janjanin (koja je uz to pjevačica i organizatorica) ili Kaje Draksler (skladateljice i voditeljice malih sastava i ansambala) iz Kopenhagena, iako je Svetlana Maraš iz Novog Sada napustila jazz-scenu te ušla u svijet kompozicije.

Jovićević je živjela desetak godina u SAD-u i Kanadi kao profesionalna glazbenica, a navodi jedan primjer diskriminacije iznutra: afroamerička klika drži ključeve tradicije u rukama, a tek je rijetkim bijelim glazbenicima iz domicila dopuštena inicijacija, a kamoli onima koji dolaze iz inozemstva. Svoj proces inicijacije Jovićević opisuje primanjem kodova urbanog folklora – reidentifikacijom kroz tetovaže, kratku kosu i slično. Rasom se autorica nije podrobnije bavila; ta prelako je u tom diskursu upasti u aporije koje dovode u opasnost ponavljanja već pregaženih stereotipa. No, bode oči slučaj austrijske državne jazz-akademije na kojoj predaju isključivo muškarci, a čak ni za kolegij „Roda u jazzu“ ne smatra dužnim da ga predaje žena. S druge strane, Bečka filharmonija na audiciji od sredine ‘80-ih provodi tzv. audicije – iza zavjese. 

Jasnina knjiga je podijeljena u 12 poglavlja, od kojih se treće i četvrto bave društvenim uodnošavanjem spram jazz-standarda i free-jazza kao dva pola glazbene sociologije, objašnjavajući kodove nastale kao posljedica glazbenih elemenata u kulturnoj i društvenoj dinamici.

Analitičkim, a potom i statističkim uvidom u stanje, Jovićević podsjeća na strukturnu podzastupljenost žena na jazz-festivalima, kako inozemnih autorica, tako i onih domaćih. Što potom prenosi na predočenje da žene nemaju ni uzora ni podrške u regionalnom jazz-obrazovanju. Pri tome se nije teško prisjetiti položaja uglavnom prešućivane Dore Pejačević u povijesti domaće ozbiljne glazbe, skladateljice, koja je naposljetku bila i plemkinja. Dakle, već je pripadala miljeu koji je nije mogao prešutjeti, a svojevrsno drugo buđenje doživljava tek posljednjih godina (u međuvremenu su snimljena i dva dokumentarna film o njoj).

Koliko je daleko Jasna spremna ići u dijagnosticiranju jedne notorne rodne diskriminacije pronalazimo u seciranju glazbene kritike koja žene vezuje na mušku tradiciju prethodnika, odnosno pridaje epitete vezane za muške osobine. Ne zaboravimo pri tom opasku Dušana Kojića-Koje koji je jazz svojedobno prozvao „sportom u glazbi,“ a glazbenu kritiku – zajedno sa sportskim novinarstvom – muškim područjima već iz razloga što se ženama naprosto ne bi dalo pamtiti tolike baze možda i nekorisnih podataka.

Jasna je provela i istraživanje u kojem su se same glazbenice suočile s stereotipima koje nekritički preuzimaju iz muških frontova/poslova. Nešto od toga vrijedi radi konformizma, nešto radi same imanentne kritike društva čiji se obrasci pretjerano ne razlikuju u okviru zapadnoeuropskog kulturnog kruga.

U svakom slučaju, ekspertiza koju je Jasna provela zanimljiva je i poticajna. Preostaje da se vidi koliko dugo će ova knjiga predstavljati povod za diskusiju i hoće li ikoja od platformi koje adresira biti dovoljno hrabra da prihvati njezine kritičke žalce.

Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.


Povezano