“If I’m going to sing like someone else, then I don’t need to sing at all.”
Ove riječi možda najbolje opisuju glazbeni stil i karakter Billie Holiday. Bila je jedinstvena, neponovljiva, beskompromisna. Nije imala formalno glazbeno obrazovanje, no njezin besprijekoran sluh i emotivna istančanost izvedbe učinili su brojne pjesme bezvremenskim klasicima.
Nije se libila improvizirati, naprotiv, svakim nastupom proživljavala bi pjesmu iznova. Iako je kratko poživjela, ostavila je svoj neizbrisivi trag u svijetu glazbe.
Billie Holiday rođena je 7. travnja 1915. godine u Philadelphiji kao Eleonora Fagan Harris.
Odrasla je u Baltimoreu sa svojom majkom Sarahom ”Sadie” Harris koja ju je veći dio djetinjstva ostavljala na brigu rodbini. Iako joj je na rodnom listu kao otac naveden Frank DeVies, sumnja se da joj je otac zapravo bio jazz glazbenik Clarence Holiday.
Zbog čestih izostanaka iz škole, ali i silovanja koje je pretrpjela s 11 godina, Holiday je u nekoliko navrata bila poslana u ustanovu za problematične djevojčice u Baltimoreu. Prije svoje 12. godine napustila je školu i počela obavljati različite poslove. Jedno vrijeme radila je s majkom u bordelu, isprva kao čistačica, a potom i kao prostitutka.
U to vrijeme se upoznaje s glazbom Bessie Smith i Louisa Armstronga, čiji su joj zvukovi pružali utjehu i bijeg od okrutne svakidašnjice. Krajem 20-ih godina Holiday odlazi za svojom majkom u Harlem, New York gdje počinje pjevati u lokalnim klubovima pod pseudonimom Billie Holiday, preuzevši ime poznate filmske glumice Billie Dove te prezime čovjeka za kojeg je vjerovala da joj je biološki otac, Clarencea Holidayja.
Rana karijera
Nakon dolaska u New York Holiday počinje pjevati u lokalnim barovima kao što su Grey Dawn, Pod’s and Jerry’s, Elks’ Club i The Bright Spot. Nije imala formalno glazbeno obrazovanje, no svojim jedinstvenim glasom punim emocija uspijevala je svaku pjesmu ”učiniti svojom”. U 18. godini otkriva je producent John Hammond te je spaja s klarinetistom Bennyjem Goodmanom, s kojim je snimila pjesme poput “Your Mother’s Son-In-Law” te top-ten hit “Riffin’ the Scotch” iz 1934. godine.
Već iduće godine potpisuje ugovor s kućom Brunswick Records te zajedno s Teddyjem Wilsonom snima neke od hitova swing ere, kao što su “What a Little Moonlight Can Do” and “Miss Brown To You“. Iako producenti diskografske kuće isprva nisu odobravali improvizaciju i slobodu interpretacije koju je Holiday unosila u pjesme, veliki uspjeh izdanih singlova ih je ušutkao.
U to vrijeme sprijateljuje se sa saksofonistom Lesterom Youngom koji je jedno vrijeme živio s njom i njezinom majkom. On joj je nadjenuo nadimak Lady Day po kojem je kasnije postala poznata u svijetu glazbe.
Kao i Young, Holiday se pridružila orkestru Counta Basiea s kojim je nastupala 1937. i početkom 1938. Iz nepoznatih razloga napušta skupinu te se iste godine pridružuje orkestru Artiea Shawa, što je bio rasni presedan. Bila je jedna od prvih crnih žena u bjelačkom orkestru, što je izazvalo brojne kritike te rasističke ispade tijekom nastupa na jugu SAD-a.
Dok su putovali zemljom osjećala je rasističku segregaciju na svakome koraku, bilo u hotelima gdje je morala koristiti dizalo za poslugu ili u restoranima gdje bi ulazila kroz kuhinjska vrata odvojeno od drugih, bijelih članova orkestra. Nije to mogla dugo trpjeti je napustila skupinu nakon angažmana od samo nekoliko mjeseci.
Solo karijera
Krajem 30-ih i početkom 40-ih godina Holiday je nastupala samostalno u Café Societyu u New Yorku gdje je postala poznata po bijelim gardenijama u kosi i emocionalnom zanosu u koji je prilikom izvedbe zapadala.
U to vrijeme, točnije 1939. godine, Holiday otkriva ”Strange Fruit”, pjesmu Abela Meeropola o linčovanju crnaca na jugu SAD-a. Njezina tadašnja diskografska kuća, Columbia, nije htjela snimiti singl, stoga ga Holiday snima za Commodore Records. Uslijedile su brojne kontroverze, veliki broj radio postaja nije želio svirati pjesmu u eteru, no upravo joj je taj publicitet donio ogroman uspjeh.
Prilikom izvođenja same pjesme u Societyju Holiday je uspjela stvoriti atmosferu koja bi uzdrmala publiku i više od samih stihova. Konobari bi utišali publiku prije početka, za vrijeme dugog instrumentalnog uvoda prostorija bi se zamračila, a kada bi Lady Day zapjevala – mali reflektor bi obasjao samo njezino lice. Na završetku bi se svjetla u klubu ugasila, i prije no što bi se ponovno upalila, Holiday bi nestala s pozornice.
Idućih par godina Holiday je redala hitove poput “T’ain’t Nobody’s Business If I Do”, “My Man”, “God Bless the Child”, te uspješnice poput “Lover Man”, “That Ole Devil Called Love” ili ”No More” koje su uslijedile nakon potpisivanja ugovora s Decca Recordsom 1944. godine.
Privatni život
Mnoge od njezinih hit pjesama odražavale su osobne probleme koje je Holiday proživljavala u svojim burnim vezama. Godine 1941. prvi se puta vjenčala, i to s Jamesom Monroeom s kojim je proširila svoju ovisnost sa zlouporabe alkohola na opijum. Razvod je uslijedio u idućih par godina, no ubrzo je uletjela u vezu s trubačem Joeom Guyjom koji ju je opskrbljivao heroinom. Nakon smrti svoje majke 1945. godine, Holiday uzima velike količine alkohola i heroina kako bi otupila osjećaje tuge.
Ispočetka je izgledalo kao da ju ovisnost o raznim opijatima neće omesti na profesionalnom planu. Hitovi su se i dalje snimali, ploče prodavale, karijera cvjetala. Godine 1947. Nastupila je u filmu ”New Orleans” zajedno sa svojim idolom Louisom Armstrongom. No, te iste godine Holiday je uhićena i osuđena na godinu dana zatvora zbog posjedovanja i zloupotrebe narkotika. Nakon izlaska iz zatvora nije smjela svirati po klubovima, no ubrzo se vratila na noge i održala comeback koncert u rasprodanoj dvorani Carnegie Hall-a.
Uz pomoć novog menadžera Johna Levyja, s kojim je bila i u privatnoj vezi, uspjela je dobiti angažman u Club Ebonyu u New Yorku. Iako joj je uspio pomoći oko nastupa u klubovima, Levy je bio samo jedan u nizu muškaraca koji su iskorištavali Holiday za vlastito dobro.
Posljednje godine
Tijekom 1950-ih godina Holiday nastavlja snimati pjesme, te ići na turneje po zemlji. Godine 1952. počela je snimati za Normana Granza, a dvije godine nakon toga odradila je iznimno uspješnu europsku turneju. Glas joj je postao grublji, istrošen od brojnih godina ovisnosti, no i dalje se svojom snažnom emocionalnom interpretacijom izdvajala od većine ostalih izvođača.
Nedugo nakon toga, godine 1956., Holiday objavljuje svoju autobiografiju Lady Sings the Blues, napisanu u suradnji s Williamom Duftyjem. No, podaci iz same knjige se trebaju čitati s rezervom, budući da je Holiday u to vrijeme bila u vrlo lošem stanju, a i sama je kasnije tvrdila kako nije niti pročitala knjigu nakon što je bila objavljena.
Iste godine ponovno je uhićena zbog posjedovanja narkotika, ovoga puta u društvu Louisa McKayja, s kojim se vjenčala 1957. godine u Meksiku. Naredne godine snima za Columbiju svoj posljednji album ”Lady in Satin’’ (1958) u pratnji orkestra Raya Ellisa, a posljednji nastup održava u New Yorku u svibnju 1959. godine. Nedugo nakon toga primljena je u bolnicu zbog komplikacija nastalih u radu srca i jetre. Umire od posljedica alkohola i heroina 17. srpnja 1959., u 44. godini života.
Billie Holiday se i danas smatra jednom od najboljih jazz vokalistica svih vremena. Nesumnjivo je revolucionirala način izvedbe pjesama, čineći emocionalnu improvizaciju sastavnim dijelom svakog nastupa. Utjecala je na kasnije glazbene generacije koje su u njoj vidjele uzor, pa čak i nedostižni ideal.
Prema njezinoj autobiografiji snimljen je i film ”Lady Sings the Blues” (1972.) s Dianom Ross u glavnoj ulozi, a 2000. godine Holiday je primljena i u Rock and Roll Hall of Fame.
U veljači 2021. objavljen je biografski film The United States vs. Billie Holiday s Androm Day u glavnoj ulozi, nastao prema knjizi Chasing the Scream: The First and Last Days of the War on Drugs.
