U fond imena zagrebačkih ulica nedavno je uvršten velik broj ženskih imena. Ime Jasenke Kodrnja nije među njima iako je prisutnost žena u urbanoj toponimiji bila jedna od tema kojima se bavila iz znanstvene, sociološke, i feminističke perspektive. Možemo se nadati da (još) nije uvrštena u popis imena samo zato što nije prošlo puno vremena otkako nas je napustila. Na ploči koja će obilježiti ulicu, trg ili park s njenim imenom stajat će da je Jasenka Kodrnja bila feministkinja, teoretičarka i aktivistica, sociologinja i filozofkinja, književnica, pjesnikinja. Rođena je 11. ožujka 1946. godine u Zagrebu, gdje je i umrla 1. srpnja 2010. godine.
Jasenka Kodrnja diplomirala je sociologiju i filozofiju na zagrebačkom Filozofskom fakultetu 1971. godine, od 1973. do 1975. godine pohađala je postdiplomski studij antropologije u Beogradu da bi akademsku godinu 1979./1980. provela kao stipendistica francuske vlade na pariškoj École des hautes études en sciences sociales kod profesora Alaina Touraina. Postala je članicom sekcije „Žena i društvo“ nedugo nakon osnivanja, od 1988. do 1996. bila je volonterka „SOS telefona za žene i djecu žrtve nasilja“ i sudjelovala u skvotiranju prostora koji će postati prvo sklonište za žene žrtve nasilja u istočnoj Europi. Doktorirala je 2000. godine s tezom Društveni položaj žene umjetnice na Odsjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu i među prvima uvela kolegije o rodnoj/ženskoj tematici u sveučilišne programe: na Hrvatskim studijima osnovala je kolegij „Uvod u studije roda“ (2002.), a osim „Metodike nastave sociologije“ predavala je i „Feminističke teorije“ (2007./8.).
U nizu Kodrnjinih javnih i profesionalnih identiteta teško je izdvojiti samo jedan. U pojedinim fazama njezina života možda je neki od njih privremeno dolazio u prvi plan, no jasno je da su njeni interesi, neovisno o tome o kojem je području bila riječ, bili sabrani oko ženskog pitanja i prožeti vrlo jasnim feminističkim pristupom. Hrvatska znanstvena bibliografija pod imenom Jasenke Kodrnja navodi trideset jedinica koje uključuju izvorne i pregledne članke te knjige koje je napisala ili uredila samostalno ili u suradnji s drugima u razdoblju od 2000. do 2010. godine. Među njima je i knjiga Žene zmije – rodna dekonstrukcija (2008.) koja obuhvaća radove od sredine sedamdesetih godina prošlog stoljeća, teorijske tekstove, portrete značajnih žena, publicističke tekstove i osobne refleksije. Tu je i „Dnevnik jedne rodilje“ iz 1981. godine, posebno značajan utoliko što predstavlja jedno od prvih osobnih svjedočanstava o negativnim iskustvima pri porodu.
Svoja dugogodišnja istraživanja društvenog položaja umjetnica Kodrnja je objedinila u knjizi Nimfe, Muze, Eurinome – Društveni položaj umjetnica u Hrvatskoj (2001.). Tom se temom počela baviti još krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća kada je u svom istraživanju o umjetnicima u društvenom kontekstu, na temelju nerazmjerne zastupljenosti žena u umjetničkim profesijama, prepoznala potrebu za proučavanjem specifičnosti ženske umjetničke egzistencije.
Dvadesetak godina kasnije svoje empirijske uvide razradila je u jednu sasvim osebujnu tipologiju ženskih umjetničkih osobnosti zasnovanu na grčkoj mitologiji. Nimfe iz naslova knjige one su koje umjetnost žive, umjetnice su svakodnevice i njihova stvaralačka motivacija izvire iz želje za užitkom i ljubavi, nemaju veliku potrebu za afirmacijom i priznanjima. Muze su pak profesionalne umjetnice, orijentirane prema posebnoj umjetničkoj djelatnosti u kojoj nastoje ostvariti visoku kvalitetu i svoja postignuća mjere vanjskim priznanjima. Tip Eurinome otvara mogućnost ženskog subjektiviteta podjednako u umjetnosti i životu pri čemu su moguće različite verzije, od cjelovite kreativnosti i umjetnosti integrirane u univerzum preko sukcesivne degradacije i zaborava do preporoda odnosno ponovnog nastajanja.
U zborniku radova Rodno/spolno obilježavanje prostora i vremena u Hrvatskoj (2006.) kao urednica pojašnjava svoje bavljenje simboličkim obilježavanjem prostora i vremena naglašavajući kako prostor i vrijeme nisu rodno neutralne konstrukcije, simboli koji se upisuju u povijest pokazatelji su rodne/spolne moći, a simbolika koja pokazuje hijerarhiju muškoga i ženskog spola/roda označava i simbole prostora kao pokazatelje rodne/spolne moći. Jedan od simboličkih sustava kojima se bavila bio je i novac, odnosno odsutnost ženskih likova na hrvatskim novčanicama. U prijelazu na euro možemo samo primijetiti kako su tijekom višedesetljetnog života kune kao službene hrvatske valuta na novčanicama i kovanicama ljudski likovi ostali predstavljeni isključivo muškarcima.
U svojim zbirkama poezije – Zagreb je ženskog spola (2002.) i Pjesme galeotkinja (2009.), kao i proznim radovima, romanu Romantičarn(e)a. Oprosti, nikada više (1990.) i zbirci pripovjedaka Trinaest razloga za šutnju (2006.) Kodrnja otvoreno pokazuje feminističku zainteresiranost i zauzetost za živote žena i potčinjene glasove. Nekoliko svojih pjesama posvetila je upravo žrtvama muškog nasilja kao što su bile Dragica Počivavšek, jedna od žena koja se nedugo prije nego što ju je muž pretukao do smrti javila SOS telefonu za žene i djecu žrtve nasilja, ili Olena Popik, mlada ukrajinska prostituka koja je kao žrtva trgovine ljudima početkom dvijetisućitih umrla od posljedica AIDS-a („U cvijetu Tina Ujevića“ i „Galeotkinja Olena“). Njezina pjesma „Turbulencije“ zabilježena je u Poetskom trenu, a „Vještice lete nad Zagrebom“ izgovara kolektivni ženski glas na audio zbirci aktivističke ženske poezije Bez zastoja i bez straha.
Kako je primijetila Gordana Bosanac, u umjetničkoj prozi Jasenke Kodrnje
“priča i život razmjenjuju mjesta, prepliću se, što je posebna odlika njena teksta, a što je i kod nekih kritičara zamijećeno kao uspješna upotrebe one vrste žanra, koji je na granici fikcije i dokumentaristike. Upravo to da Kodrnjin tekst klizi tankom crtom razdjelnice fikcije i dokumentarne evidencije, čini ga ne samo neuobičajenim i žanrovski posebnim, nego i izazovnim za razumijevanje prostora i vremena u kojem se priče događaju.”
U pričama sabranim u Trinaest razloga za šutnju zabilježeni su i momenti povijesti ženskog organiziranja kasnih osamdesetih i ranih devedesetih, fikcionalizirani no prepoznatljivi vjerojatno svakome tko je sudjelovao u pokušajima organiziranja oko društvene promjene. U dvije pripovijetke Jasenka Kodrnja preko svojih likova progovara o vlastitim dvojbama i uvidima povezanim s feminističkim organiziranjem koje u svom nastojanju oko egalitarnih odnosa nerijetko proizvode unutarnje opresivne hijerarhije. Na primjer, u jednoj od priča pripovjedačica se osvrće na napetost između individualnih i grupnih interesa (i identiteta), neizbježnu u svakom pokušaju organiziranog djelovanja:
“U vrijeme zbivanja događaja koji ću opisati bila sam članica grupe “Žene za žene”. Kako sam toj grupi pripadala već šest godina, moje je strpljenje bilo na granici podnošljivog i shvatljivog. Sada znam, ne možemo dugo pripadati nekoj grupi i ne izgubiti značajan dio sebe, ne ući u očaj zajedničkog urušavanja. To se dogodilo nama.” („Pad (Iris)“, iz Trinaest razloga za šutnju)
Na drugom pak mjestu pripovjedačica je volonterka “Ženske grupe Maksimir”, što je i manje upućenima očita aluzija na povijesnu “Žensku grupu Trešnjevka”, u čijem će se okviru osnovati fiktivni telefon “Ženska pomoć za zlostavljane žene i djecu” – riječ je o osnivanju prvog SOS telefona za žene i djecu žrtve nasilja u tadašnjoj Jugoslaviji, zapravo u cijeloj istočnoj Europi, te o društvenoj organizaciji Ženska pomoć sada. U pripovijesti „Živa grupa (Sanja)“ detaljno je opisan razvoj jedne feminističke grupe od početnog entuzijazma u otvaranju prostora društvene promjene koji omogućuje i osobnu promjenu i rast preko sve veće javne vidljivosti, unutarnjih sukoba, osipanja starih, ali i dolaska novih volonterki:
“Grupa je djelovala kao živo biće koje ima svoju dušu i duh, razum i osjećaje, biće koje činimo sve mi, ali postoji i mimo nas, neovisno o nama. U vremenu dok je postojala grupa se činila snažnom i neuništivom. Njen nadahnjujući učinak bio je za mene osobito važan. Na poslu sam postala sigurnija, a u slobodno vrijeme, premda sam ga imala sve manje, počela sam pisati pjesme.”
U toj priči opisani su skvotiranje prostora za prvo sklonište kao i osobna i ideološka razilaženja unutar „Ženske pomoći sada“ koja su dovela do izdvajanja dijela volonterki i osnivanja „Autonomne ženske kuće Zagreb“, u proljeće 1992. godine, kao posebne organizacije kojoj je vođenje skloništa postalo primarna djelatnost. U prikazima feminističke i mirovne povijesti tog vremena nerijetko se dio organizacija jednoznačno etiketira kao nacionalističke, a druge kao antinacionalističke. U “Živoj grupi” pripovjedačica, koja je ovdje u velikoj mjeri istovjetna s autoricom, govori o tijeku događaja, o svojim osjećajima prema ženama s kojima surađuje, o uzajamnim (ne)razumijevanjima i (ne)mogućnostima komunikacije tako da postaje jasno kako jednoznačnosti nema mjesta i da je svođenje raskola na tadašnjoj feminističkoj sceni na ideološke razlike prilično pojednostavljivanje. Još uvijek nam nedostaje socioloških analiza feminističkih organizacijskih prijepora, utoliko su dragocjenija ovakva osobna sjećanja, pa makar fragmentarna i fikcionalizirana.
“Grupa se raspala. Rascijepila se na dva dijela. Usred rata, u travnju 1992. godine. Kao i inače, pretpostavljam, zapisnik nije vođen, pa nije zapisano sve što je rečeno. Ostat će u našim osobnim sjećanjima. Različito zapamćeno. Jer, koliko je nas, toliko je i sjećanja. Sva su ona vjerodostojna. Sjećanja blijede. To je njihovo svojstvo. Teže prema nestanku. Zato o tome sada govorim, a čini mi se – trebalo bi govoriti, glasnije, češće, više. To što se dogodilo ne bi smjelo nestati u zaboravu i šutnji.”
Jasenku Kodrnja trebalo bi pročitati nanovo, iz raznih perspektiva, da bismo u potpunosti otkrile što nam je ostavila u nasljedstvo. Početni korak u ponovnom čitanju i tumačenju napravila je Slavica Jakobović Fribec u svom tekstu „Imenovanje, ženski subjekt/ivitet i orođeno čitanje kulture – ženski mjestopis Jasenke Kodrnja“ gdje ističe postojanost Kodrnjinih interesa u svim oblicima njezine diskurzivne prakse i korištenju kategorije roda kao teorijskog uporišta „u analizi patrijarhalne ženske egzistencije koja je kroz povijest bila svedena na reproduktivni obrazac (spolne i umjetničke reprodukcije), a kao takvoj, bila joj je zanijekana potencijalnost su-odnošenja: autorstvo, genijalnost, individualnost, subjektivitet i sloboda.“ Teorijski uvidi Jasenke Kodrnja nude nam rječnik koji olakšava razumijevanje rodne uvjetovanosti ženskih (umjetničkih) egzistencija, njena proza bilježi odrastanje u socijalizmu i osobno sazrijevanje u vremenima tranzicije te nerijetko, manje ili više izravno, svjedoči o iskustvima i izazovima feminističkog aktivizma krajem prošlog stoljeća. Čitajmo Jasenku Kodrnja!
Literatura:
- Adamović, M. i Maskalan, A. (2010). „In memoriam: Jasenka Kodrnja (1946.-2010.)“. Sociologija i prostor, 48 (2 (187))
- Jakobović Fribec, S. „Imenovanje, ženski subjektivitet i orođeno čitanje kulture – ženski mjestopis Jasenke Kodrnja“, u: Bosanac, G., Jurić, H., Kodrnja, J. (2005) Filozofija i rod, Hrvatsko filozofsko društvo, Zagreb
- Maskalan, A. (2010). „In memoriam: Jasenka Kodrnja (1946.-2010.)“. Filozofska istraživanja, 30 (4)
- Bosanac, G. (2001). „Jasenka Kodrnja, Nimfe, muze, eurinome – društveni položaj umjetnica u Hrvatskoj.“ Revija za sociologiju, 32 (3-4)
- Zlatar, J. (2006). „Jasenka Kodrnja (ur.) Rodno/spolno obilježavanje prostora i vremena u Hrvatskoj Zagreb, Institut za društvena istraživanja, 2006., 345 str.“ Sociologija i prostor, 44 (174 (4))
- Bosanac, G. (2007) „O kritici o kojoj se ne može šutjeti. U povodu kritika knjige Trinaest razloga za šutnju Jasenke Kodrnje objavljenih u Feralu i Zarezu“, Zarez br. 440
Tekst je objavljen uz financijsku podršku Zaklade “Kultura nova”. Mišljenja izražena u ovom tekstu odražavaju isključivo mišljenja autora/ice i ne izražavaju nužno stajališe Zaklade “Kultura nova”.