Redateljica, montažerka, producentica – Dana Budisavljević je filmašica od formata čiji se život u potpunosti vrti oko filmske umjetnosti. Danini autorski filmovi Sve 5!, Nije ti život pjesma Havaja i Dnevnik Diane Budisavljević dobili su brojne nagrade filmske struke, no pratio ih je i veliki interes publike.
Dana Budisavljević jedna je od dobitnica nagrade za Strašne žene Fierce Women WoW koje je ove godine prvi put u Hrvatskoj dodijelio portal VoxFeminae.net i društveno poduzeće Fierce Women za značajan doprinos rodnoj ravnopravnosti i socijalnoj pravednosti u Hrvatskoj.
Kako biste saželi svoju 2019. godinu, u svemu onome što ste kroz svoj rad postigli?
Protekla godina bila je prekretnica u mom radu, dugo ću joj se vraćati u mislima. Možda se i nikad više takva intenzivna godina neće ponoviti. Voljela bih imati vremena da detaljno analiziram 2019. Većinu događaja sam proživjela u nekoj vrsti transa. Tek kasnije, po fotografijama, mogu vidjeti što se sa mnom događalo iznutra – da li sam bila sretna, uplašena, tužna ili zabrinuta. Na primjer, na fotografijama iz perioda snimanja filma vidim tu brigu, strah, jaku koncentraciju, stalno su mi ruke po ustima ili se pak histerično smijem. No, na primjer, fotografije s premijere u Lisinskom pokazuju apsolutnu sreću.
Žena kao individua ne može sama postići promjenu. Na koga ste se oslanjali u zadacima i izazovima koje ste pred sebe stavljali u 2019. godini, tko vam je „čuvao leđa“ i pomogao da sve što ste postigli bude realizirano?
Ne slažem se, jedino kao individua možemo postići promjenu, ali naravno (i tu se slažem) na tom putu se jako oslanjamo na neke druge ljude. Pogotovo u filmu ništa ne možeš postići sam, jer njegovo nastajanje uključuje ogroman broj ljudi. Odjavna špica „Dnevnika Diane Budisavljević“ traje 8 minuta. Nisam brojala, ali ovako od oka na njoj ima 500 imena. Kroz višegodišnji proces nastajanja filma, najviše sam se oslanjala na producenticu Miljenku Čogelju. Olinka Vištica, s kojom sam i osnovala produkcijsku kuću Hulahop 2006. godine, moj je “čuvar leđa”. Iako je ona već godinama više posvećena svom projektu Muzeja prekinutih veza, bez njenog znanja i uskakanja, bez bezuvjetnog povjerenja koje vlada među nama, ne bi bilo filma. Alma Prica koja tumači glavnu junakinju filma, je toliko bila strpljiva i pažljiva, toliko je malo tražila, a toliko puno davala. Od trenutka kada smo krenuli s filmom van, najveći oslonac mi je Mija Pavliša koja se posvetila promociji i distribuciji filma. Moram spomenuti i troje muških kolega koji su svatko u svom segmentu bili beskrajno važni suradnici – Silvestar Mileta, povjesničar i istraživač na filmu, Jasenko Rasol, snimatelj, i Marko Ferković, montažer filma. Nikada od njih nisam osjetila patroniziranje, dociranje ili nametanje. U svemu smo sudjelovali ravnopravno, kreativno, bez ostatka.
Vrhunac vaše redateljske karijere ipak je bio ovogodišnji Pula film festival na kojemu je „Dnevnik Diane Budisavljević“ dobio pet Zlatnih Arena: za režiju, najbolji film, glazbu, nagradu publike i montažu. Vjerujemo da ćete srpanj 2019. pamtiti cijeli život, no što je ono što iz tog dana – u slikama, zvukovima, osjećajima ostaje za vas neizbrisivo?
Apsolutno ću prošlogodišnju Pulu pamtiti za cijeli život. Čak i ne toliko same nagrade, nego tu prvu javnu projekciju, svjetsku premijeru pred 5000 ljudi. To iščekivanje, to uzbuđenje, kad po prvi put svoje djelo iznosiš pred publiku, to je neopisivo! Pogotovo kad se završi toliko lijepo kao što smo mi to doživjeli – prvo tišina i koncentracija s kojom je publika pratila film, zatim pljesak od 8 minuta i na kraju kad je ekipa filma došla na pozornicu ta cijela arena je ustala. To su izvanfilmska i gotovo izvantjelesna iskustva. To se poslije ponavljalo i u Zagrebu i u Beogradu i na mnogim projekcijama, ali u Puli je to bilo prvi put, nitko nije znao što će vidjeti na platnu, kako će publika reagirati na crno bijeli, igrano-dokumentarni film.
Velikim uspjesima gotovo uvijek prethodi (ne)vidljivi rad godinama ili desetljećima ranije. Što je sve prethodilo uspjesima koje ste kao produkcijska kuća postigli prošle godine?
Rad na ovom filmu smo započeli 2010. godine. Prve tri, četiri godine se radilo na istraživanju i razvoju projekta, Miljenka i ja smo odlazile na radionice, tražili partnere, postavljale su se neke osnovne smjernice budućeg filma. Ja sam 2012. završila svoj film „Nije ti život pjesma Havaja“, to mi je uzelo jednu godinu da promoviram film i idem po festivalima. Kad sam se vratila nastavili smo rad na Diani, ali i napravili jedan TV dokumentarac o zagrebačkoj tržnici Dolac, kao dio serijala o europskim tržnicama za ZDF/ARTE (glavni producent i redatelj Stefano Tealdi). Financijski je nemoguće živjeti od jednog projekta u razvoju pa je trebalo paralelno raditi i druge stvari. U projektu “Dolac” je bilo super jer je Miljenka bila producentica, Jasenko Rasol snimatelj, a ja redateljica, tako da smo uvježbavali i taj odnos jer ćemo u tim ulogama kasnije raditi i Dianu.
Nakon toga sam se u potpunosti posvetila Diani i pisanju scenarija po kojem ćemo snimati, što je meni bio ogroman problem. Kako sam studirala montažu, a poslije se bavila gotovo isključivo dokumentarnim filmom, nikada se nisam bila susrela s pisanjem igranog scenarija, ubijao me taj bijeli papir na kojem treba do u detalje napisati kako izgledaju scene, dijalozi, raskadriravanje radnje – svega toga u dokumentarnom filmu nema. U dokumentarnom filmu je svijet zadan, a u igranom ga treba postaviti. Pogotovo je osjetljivo bilo to kombiniranje dva svijeta – igranog i dokumentarnog i arhive koja je još dokumentarnija od dokumentarnog na neki način.
Miljenka i Slivestar su radili na prvoj sezoni Betonskih spavača redatelja Saše Bana, a ja sam se povukla u kuću i svaki tjedan im slala nove verzije scenarija. Nakon dva mjeseca su već bili poludjeli, činilo im se da nema napretka, da ih mrcvarim minimalnim izmjenama. To jedno ljeto, ne znam više koja je to točno godina bila, bilo je možda najteže u cijelom procesu, nitko mi to nije htio reći u lice, ali bilo je očito da pomalo gube vjeru da ja to mogu izvući. Olinka se uključila, nudili su mi da me pošalju negdje van Zagreba, da se odmaknem i nešto promijenim kako bi došla do rezultata, ali ništa nije pomagalo, ja nisam htjela nikud i bila sam luda “ko puška”. Uz svu njihovu podršku, osjećala sam se potpuno sama. Proganjao me grozan san da su mi oduzeli film jer sam probila rokove i dali ga nekim drugim ljudima da ga na brzinu dovrše. U snu sam morala doći na premijeru filma, gledala sam kako dolaze sve poznati mi ljudi, pozdravljaju me, a ono što ćemo gledati uopće više nije moj film i vjerojatno je potpuna katastrofa.
Često su me na novinari i publika pitali da li sam imala problema zbog filma, misleći na političke probleme, zbog teme. Bio je nekih problema, ali to mi nikad nije zadavalo ozbiljne muke. Osim toga, sama Diana je radila u puno težim političkim okolnostima tako da to nisam smatrala preprekom na koju se mogu izvlačiti. Samo sam imala taj veliki strah, jesam li kadra iznijeti film do kraja i hoćemo li svi skupa bankrotirati i film ostati nedovršen.
U protekloj godini iz hrvatske filmske struke došle su neke značajne inicijative u borbi za rodnu ravnopravnost na filmu. Primjerice, Hrvatsko društvo filmskih redatelja organiziralo je dvodnevnu međunarodnu konferenciju Žene u filmskoj industriji. Vi ste proteklih godina obišli značajan broj europskih filmskih festivala, na čemu se temelje njihovi zahvati u ovu problematiku?
Ta konferencija je bila sjajna, pogotovo jedan panel na kojem su glumice Lana Barić, Ksenija Marinković, na žalost danas pokojna Neda Arnerić i druge iznosile svoja iskustva rada s redateljima. Zanimljivo, gotovo nitko od redatelja muškaraca nije bio na tom panelu, nije ih došao čuti. To je to, gotovo nesvjesno, oni su bogom dani, mi smo tu za njih, ne nužno i obrnuto. Divna stvar se dogodila i na Puli, kada je proglašeno da je Velika zlatna Arena za najbolji film pripala DDB. Ispostavilo se da nikada prije nije film žene redateljice dobio tu nagradu. Nekad davno 1957. nagradu za režiju dobila je Soja Jovanović za film „Pop Ćira i pop Spira“ (prvi jugoslavenski film u boji, onda znate kako je to davno bilo, nakon toga tek 2017. Hana Jušić za Ne gledaj mi u pijat). A u 2019. je “pala” i režija i Velika zlatna arena za najbolji film. I još je tu Arenu preuzela producentica Miljenka Čogelja i to za film o ženi. Dakle hat trick.
Važnije od toga je bilo da smo si osvijestili koliko su zapravo malo žene vidljive u domaćem filmu i kako je to jedna tradicija koju treba mijenjati. Nije puno bolje ni u Cannesu ni na Oscarima, ali se sad barem priča o tome, ta nejednakost više nije nevidljiva. Osvještavanje je već pola posla. Na moju sramotu, ja nisam znala za Soju Jovanović, a ona je bila jedina žena s nekom ozbiljnijom karijerom u dugometražnom igranom filmu u Jugoslaviji. Opet nevidljivost.
Diplomirali ste filmsku i televizijsku montažu na ADU-u. Zašto ste se odlučili baš za montažu, filmski sektor poznat po pozadinskom-šljakerskom radu? Kada ste shvatili da ne želite samo montirati, već režirati vlastite filmove?
Postoji kod mene jedan raskorak između onoga što racionalno sebi postavim kao cilj i onoga što se u meni valja iza sedam gora. Na montažu sam išla zato jer sam u kinu doživljavala senzacije, bilo mi je jasno da me to jako privlači, ali nisam uopće mislila da bi to bilo nešto što bih mogla raditi. Za sebe sam namijenila nešto drugo – geologiju. Htjela sam kopati i istraživati Zemlju. Na montažu sam išla tek toliko da probam nešto što ima veze s filmom, da si poslije ne bih predbacivala da nisam probala. Kad sam upala među troje odabranih, vrtjelo mi se u glavi, sjećam se da sam se vozila u tramvaju i ništa mi nije bilo jasno. Kakav je to sad zaokret od mojih planova, tko sam i kamo idem? Naravno da mi je laskalo da sam prošla, ali sam imala osjećaj da sam izgubila tlo pod nogama. Kunem se da nikada nisam mislila da ću jednog dana postati redateljica. To mogu zahvaliti profesoru Nenadu Puhovskom, kojem sam bila asistentica u produkcijskoj kući Factum i koji je to u meni prepoznao. Doslovno me natjerao da krenem u svoj prvi film “Sve 5!” (Factum, 2004.). Ali ni nakon tog filma se nisam osjećala redateljicom. Nastavila sam se baviti produkcijom, festivalima, osnovala firmu. Tek 2012. godine sam napravila “Havaje”, obiteljsku priču o coming outu. I taj film je lijepo uspio, ali i dalje nisam osjećala da ću se nužno razvijati kao redateljica. Diana je tada još bila u povojima, još smo je razmatrali kao dokumentarni film s možda pokojom jednostavnom igranom rekonstrukcijom. Danas se osjećam kao redateljica, ali ne mogu sa sigurnošću reći što mi je sljedeći projekt.
Vaš prvi film je bio dokumentarni srednjemetražni “Sve pet” o seksualnoj radnici Lidiji Šunjergi iz 2005. godine, s drugim “Nije ti život pjesma Havaja” otvarate teme LGBT identiteta i autanja i dobivaš širu pozornost i nagrade. Svi vaši filmovi izrazito su angažirani i bave se uglavnom temama društvene (ne)pravde. Na koji način birate temu i na koji način ona vas pronalazi?
Imam jak aktivistički poriv. Kad mislim da nešto treba popraviti, kad vidim neku nepravdu na koju mislim da mogu utjecati, tome se dam u potpunosti. Način na koji smo distribuirali DDB zapravo je isto aktivistički, nema sličnog primjera u domaćem filmu da je netko odradio toliko premijera, toliko bio s publikom. To je u meni, želim pomagati ljudima. Vjerojatno negdje spašavam sebe, ali to je već pitanje za psihologe, da ne kažem psihijatre (smijeh). Nikad nisam tražila teme, nisam nikada tu kalkulirala u smislu sad je nešto u trendu pa treba uskočiti. Toliko dugo sam radila svaki svoj film da mi nikakva kalkulacija ne bi ni pomogla. Bacim se u ono što me zanima, što me muči, što ne razumijem, a film mi daje tu mogućnost da nešto upoznam, da dugogodišnjim radom na filmu posložim “kućice”. I ako mi se posložilo, onda to prezentiram javnosti u nadi da će se netko prepoznati, da će možda nekome pomoći da posloži svoje “kućice”.
Dodjela nagrada Fierce Women WoW održana je u sklopu EU projekta Women on Women. Aktivnosti projekta sufinanciraju Kreativna Europa i Zaklada Kultura Nova.
