Objavljeno

Gabrijela Simetinger: Slovenski ginekolozi i ginekologinje prava žena stavljaju ispred osobnih uvjerenja

Gabrijela Simetinger

Iako legalan, pobačaj je u Hrvatskoj nedostupan jer ga žene ne mogu platiti i jer ga većina ginekologa i ginekologinja odbija obavljati. Budući da ne postoji politička volja da se ovaj problem riješi, žene koje žele pobaciti nemaju puno mogućnosti. Jedna je da ovise o zdravstvenom sustavu u kojem ne postoji standardizirana procedura za odbijanje medicinske skrbi.

Naime, takozvani priziv savjesti reguliran je Zakonom o liječništvu i Zakonom o primaljstvu, ali sama procedura je u najmanju ruku netransparentna. Kako piše Nataša Škarićić za Lupigu u sklopu istraživačkog projekta “Razgovori sa savješću”, dovoljno je da ginekolog, primalja ili anesteziolog u bilo kojem trenutku na komadu papira napišu da se pozivaju na priziv savjesti i to ih oslobađa obveze obavljanja pobačaja. Ovoj opciji ne mogu se prikloniti žene koje žive, primjerice, u Našicama, Požegi, Vinkovcima ili Virovitici – u bolnicama u tim gradovima nitko ne radi pobačaje. Ova opcija nije na raspolaganju ni ženama koje žive u lošim materijalnim uvjetima.

Prema posljednjem istraživanju Platforme za reproduktivnu pravdu, cijena pobačaja kreće se između 1870 i 4000 kuna. U periodu od 2014. do 2018. godine zamjetno je povećanje prosječne cijene zahvata od 400 kuna.

Druga opcija je ilegalan pobačaj: ako zbog prizivača, čiji broj raste iz godine u godinu – sad je već na 58,8 posto – žena ne može pobaciti u sustavu javnog zdravstva, prisiljena je obratiti se privatnim ordinacijama i klinikama. U posljednjih desetak godina kontracepcija nije postala besplatna, seksualni odgoj nije zaživio u školama, plaće nisu porasle, a broj pobačaja – pada. To ne znači da broj žena koje planiraju roditeljstvo raste, već da je dio žena pobacio u privatnim klinikama, dio u inozemstvu, a dio je pod različitim pritiscima rodio.

Na taj način tzv. priziv savjesti postaje alat privatizacije zdravstva te dodatno stigmatizira temu pobačaja. Osim što su u strahu od osude društva i bliske okoline, žene strahuju i zbog činjenice da su pobacile u ilegalnim okolnostima. Pa onda – šute. I tu treba imati na umu materijalne uvjete: pobačaj u privatnim ordinacijama i klinikama obično košta više nego u javnim bolnicama.

Treća opcija koju žene imaju je da – prijeđu granicu. U Hrvatskoj već godinama pratimo odlaske žena na pobačaj u Sloveniju. Slovenski mediji u travnju 2019. objavili su da je od početka te godine za 25 posto narastao broj hrvatskih građanki koje su se odlučile za pobačaj u bolnici u Brežicama. Ginekologinja Jasenka Grujić u lipanjskom gostovanju na N1 televiziji kazala je: “Ja prva šaljem pacijentice na prekid trudnoće u susjednu Sloveniju gdje su profesionalno primljene”. Kao jedan od razloga za to, Grujić navodi i činjenicu da “kolege u Sloveniji pitaju pacijenticu želi li prekid trudnoće kirurškim ili medikamentoznim putem”.

Platforma za reproduktivnu pravdu – kampanja “Glasno o pobačaju – Koliko košta medikamentozni pobačaj?”

Gabrijela Simetinger slovenska je ginekologinja i seksologinja. Specijalizirala je seksualnu medicinu, predsjeda Slovenskim seksološkim društvom te radi u Općoj bolnici u Novom mestu. Doktorirala je na Fakultetu društvenih znanosti u Ljubljani u području sociologije, proučavajući kontracepciju u vezi sa ženskom seksualnošću. Jedna je od ovogodišnjih dobitnica nagrade Fierce Women WoW u Sloveniji. Glasna je borkinja protiv srama i stigme koji se vežu uz seks i seksualnost. U razgovoru s njom pokušale smo odgovoriti na pitanje zašto bolnica u Brežicama, od Zagreba udaljena tridesetak kilometara, iz godine u godinu bilježi sve veći priljev pacijentica iz Hrvatske.

Koliko košta pobačaj u Sloveniji i kako je reguliran tzv. priziv savjesti?

Svaka bolnica ima svoju cijenu, to ovisi o poslovanju bolnice. U Brežicama je, primjerice, cijena medikamentoznog pobačaja 250 eura, a klasični kirurški pobačaj košta 500 eura. Ako dođe do komplikacija te je potrebno ponovno čišćenje maternice, to košta dodatnih 100 eura.

Pitanje priziva savjesti nije uređeno ni u Sloveniji. Imamo sreće što su naši ginekolozi i ginekologinje razumni, što prava žena stavljaju ispred osobnih uvjerenja, što su svjesni da je pobačaj manje zlo. No, pojavljuju se pojedini ginekolozi ili anesteziolozi s prizivom savjesti. Želimo regulirati ovaj problem na način da se već tijekom specijalizacije ginekologije isključuju oni koji se pozivaju na savjest. Još nismo pronašli pravo rješenje za ovaj problem.

Za razliku od Hrvatske, koja je 1990. odbacila paragraf 272. Ustava SR Hrvatske iz 1974. koji je jamčio pravo na pobačaj, odnosno planiranje obitelji, Slovenija to nije učinila. Posljedično, građanke Slovenije ne moraju strepiti nad “probnim balonima o obveznim savjetovanjima uoči donošenja novog Zakona o pobačaju, kao što je to slučaj u Hrvatskoj. Kakvo je trenutno stanje reproduktivnih prava u Sloveniji? Vlada li u Hrvatskoj potpuno kriva percepcija o dostupnosti reproduktivnih prava u Sloveniji? 

Istina, nama je malo lakše. Ipak, pravo na pobačaj regulirano je Zakonom o zdravstvenim mjerama o ostvarivanju prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece, koji je vrlo star. Prva verzija Zakona nastala je 1977. godine, a do danas je doživio svega nekoliko izmjena te ga je potrebno ažurirati. To se ne događa iz nekoliko razloga: ultrakonzervativnih organizacija koje se bore za zabranu pobačaja, utjecaja Crkve te dvosmislenih poruka koje dolaze iz određenih političkih krugova.

Kakve su porodničarske prakse u Sloveniji? Mogu li žene birati način poroda i je li omogućen porod kod kuće

U slovenskim rodilištima trudimo se ženama ispuniti sve želje pa je, ovisno o planu poroda, omogućen porod u vodi, u sjedećem položaju, čučeći – ukratko, sve što dozvoljava zdravstveno stanje rodilje. Porođaji kod kuće nisu zabranjeni, ali iz našeg profesionalnog gledišta nisu poželjni budući da nemaju sve rodilje optimalne uvjete da u slučaju komplikacija na vrijeme dođu do najbližeg rodilišta.

Gabrijela Simetinger (u sredini) s ostalim dobitnicama nagrade Fierce Women WoW u Sloveniji, 2021. (foto: Nada Žgank)

U veljači ove godine objavljeno je prvo istraživanje o menstrualnom siromaštvu u Hrvatskoj. Rezultati su porazni: čak deset posto građanki ne može si priuštiti menstrualne potrepštine, a trećina je prisiljena štedjeti na ulošcima. Reagirale su srednje škole u Varaždinu, Vinkovcima, kao i tri istarske škole u Bujama, Puli i u Buzetu. Postoje li slična istraživanja u Sloveniji? Susrećete li se s problemom menstrualnog siromaštva u praksi, kod pacijentica, ali i u široj okolini?

To je zaista porazno. U Sloveniji takvih istraživanja nema, ili barem ja ne znam za njih. U praksi nisam stekla dojam da djevojke imaju takve probleme i mislim da većina nema. Djevojke u Sloveniji često koriste menstrualne čašice, tako da ne troše na uloške i tampone. Čašica se lako isprazni, ispere i spremna je za ponovno korištenje. I u Sloveniji, naravno, postoje siromašne obitelji, odnosno djevojke koje si ne mogu priuštiti taj trošak. Udruga prijatelja mladih jaka je slovenska organizacija koja se brine za siromašnu mladež – nadam se da se i oni, barem dijelom, bave ovim problemom.

Nakon što ste primili nagradu Fierce Women, izjavili ste da kao ginekologinja nastojite detabuizirati vaginizam. Radi se o seksualnom poremećaju s kojim se susreću brojne žene, ali u javnosti (izuzev na feminističkim portalima) uglavnom nailazimo na šture informacije. Koji su razlozi da se o vaginizmu još uvijek tako rijetko priča?

Vaginizam je najteži poremećaj spolne funkcije u žena i nužno je da ga detabuiziramo. O tome moramo otvoreno razgovarati kako bi žene osvijestile da nisu jedine s tim problemom i da ga je moguće liječiti.

Pitanje je zašto tako rijetko govorimo o vaginizmu. Seksualnost je tabu tema, a ženska seksualnost još veći tabu. Ako liječnici nemaju znanja o ženskim spolnim poremećajima, stvara se dojam da oni ne postoje. Tijekom svoje specijalizacije iz ginekologije o tome nisam čula ni riječi. U stručnoj literaturi poremećaji spolne funkcije kod žena nisu bili obrađeni, nije bilo ni spomena vaginizma.

Stoga sam si postavila za cilj da o tome govorim na različitim razinama: da educiram ginekologe i druge liječnike, zdravstvene radnike i radnice – ponajviše primalje, budući da se vaginizam ponekad otkrije tek pri porodu, pogotovo ako žena prije trudnoće nije išla na ginekološke preglede. Svi oni moraju imati sofisticiraniji pristup ženama s vaginizmom jer nerijetko iz neznanja govore gluposti. I na kraju, ali ne najmanje važno, želim osvještavati i educirati žene kako bi informacija doprijela i do onih koje imaju vaginizam. Moraju znati da nisu same i da postoji pomoć i za njih.

Važno je razgovarati o seksualnim i reproduktivnim pravima kako bi informacije došle do onih kojima ta prava nisu zajamčena.

Gabrijelu Simetinger pitale smo o nedavno usvojenoj Rezoluciji o seksualnom i reproduktivnom zdravlju i pravima, koja predstavlja prvi takav dokument Europskog parlamenta u posljednjih desetak godina. Predstavnice civilnog društva Hrvatske uputile su pismo zastupnicama i zastupnicima u Europskom parlamentu kojim smo ih pozvale da glasaju za Rezoluciju i tako osiguraju pravedniji pristup seksualnom i reproduktivnom zdravlju, odnosno opravdaju povjerenje koje su im građanke Europske unije dale na izborima.

Smatrate li da će usvajanjem Rezolucije stanje u državama članicama krenuti nabolje za žene po pitanju poštivanja reproduktivnih i seksualnih prava? Koliko su uopće važni ovakvi dokumenti?

Nadam se da će biti tako. Važno je o razgovarati o reproduktivnim i seksualnim pravima, važno je zapisivati zaključke. Na taj način, nadajmo se, informacije će doći i onih kojima ta prava nisu zajamčena.

Platforma za reproduktivnu pravdu – akcija “U mom gradu nitko ne radi pobačaj”

Prije nekoliko dana Više javno tužiteljstvo u Beogradu odbacilo je kaznenu prijavu srpske glumice Danijele Štajnfeld koja je silovatelja Branislava Lečića tužila zbog seksualnog zlostavljanja koje je doživjela 2012. godine. Usprkos postojanju snimke na kojoj nasilnik izgovara kako je silovanje nije čin njegovog nepoštovanja prema njoj, već iskazivanja nježnosti, kao i drugim dokazima, tužilaštvo jepremda isprva poručujući glumici kako nije fer što nema povjerenja u pravosudni sustav u Srbiji i ne želi sudjelovati u sudskom procesu svojom odlukom pokazalo kako ne vjeruje ženama koje su preživjele seksualno nasilje. Po nepravomoćnoj odluci, Štajnfeld poručila je kako će i dalje biti glas žena koje strah prisiljava na šutnju. U razgovoru sa slovenskom ginekologinjom i seksologinjom dotakle smo se i teme seksualnog nasilja.

Žene diljem regije kroz kampanje poput ‘Nisam tražila’ ili ‘Žene u javnom prostoru’ glasno progovaraju o nasilju koje doživljavaju na ulicama, u školama, na radnim mjestima, u vlastitim domovima, baš kao i u ginekološkim ordinacijama. Međutim, osim vječnog šoka, nema reakcije regionalnih vlada, žene su i dalje prepuštene same sebi i sustavu koji nerijetko štiti nasilnike. Kako to komentirate?

U potpunosti se slažem s vama. Zašto je to tako, ne znam odgovor. Činjenica da još uvijek živimo u tradicionalnoj seksualnoj kulturi, da se ta kultura još uvijek propagira putem medija. Činjenica je da žene još uvijek nisu ravnopravne i da nam se posljednjih godina pokušavaju oduzeti već izborena prava. Mislim da ćemo same morati nešto promijeniti. Mi žene smo nositeljice ovog tradicionalnog patrijarhalnog odgoja. Moramo mijenjati same sebe i djecu odgajati u duhu ravnopravnosti.

Ne smijemo djevojčicama usađivati osjećaj manje vrijednosti. Moramo ih naučiti da imaju pravo na nepovredivost tijela, da imaju jednake mogućnosti, da za jednak rad moraju biti jednako plaćene.

Baš kao što dječake moramo učiti da svi i sve imamo ista prava, da se trebamo međusobno poštovati, dijeliti poslove – jer smo svi jednaki. Mislim da je to naša najveća snaga koje nismo svjesne.

Kao odgovor na kampanju ‘Nisam tražila’, koja je razotkrila razmjere seksualnog uznemiravanja i nasilja u obrazovnim ustanovama diljem regije, u Hrvatskoj je pokrenuta peticija za uvođenje seksualnog obrazovanja kao obveznog nastavnog predmeta u osnovne i srednje škole. Seksualno obrazovanje je u Sloveniji postojalo do 1980. godine, a danas se jednim dijelom predaje u sklopu nastave biologije i Zdravstvenog obrazovanja. Kako to izgleda u praksi i koji su rezultati? Je li dugotrajna prisutnost seksualnog obrazovanja barem donekle razbila stigmu koja se veže uz žensku seksualnost?

U Sloveniji je u školama u okviru seksualnog odgoja i dalje predstavljen samo njegov biomedicinski aspekt. To znači da se razmatra samo kontracepcija – kako prevenirati neželjenu trudnoću, kako se zaštititi od spolno prenosivih bolesti i slično. A čak ni tome nije posvećeno previše vremena; uzmemo li prosjek, radi se o školskom satu, odnosno 45 minuta. U praksi imamo jako dobre rezultate: u Sloveniji je vrlo nizak postotak adolescentskih trudnoća i po tom pitanju smo na samom svjetskom vrhu.

Međutim, još uvijek smo daleko od razbijanja mitova i stigme koja se veže uz žensku seksualnost. Učenice i učenici tijekom školovanja čuju ponešto i o rodnim identitetima, o seksualnom zlostavljanju, dok se teme koje bi trebale biti dio seksualnog odgoja u potpunost zanemaruju. To su, primjerice, senzualnost (uključuje potrebu za dodirom, slušne i vizualne podražaje, seksualni odgovor, viđenje tijela, maštarije), zatim intimnost (uključuje brigu o drugome, ljubav, povjerenje, ranjivost, samootkrivanje, emocionalna povezanost) te seksualizacija (uključuje flert, medijske poruke/slike, zavođenje, odgađanje seksa, seksualno, incest, silovanje).

Dodjela nagrada za Strašne žene godine – Fierce Women WoW Awards dio je aktivnosti projekta ‘Women on Women’ koji zajednički provode Mesto žensk u Sloveniji, Prostor rodne i medijske kulture K-zona u Hrvatskoj, Tiiit Inc. u Makedoniji te Outlandish Theatre Platform u Irskoj. Aktivnosti sufinanciraju Kreativna Europa i Zaklada Kultura nova.

Povezano