Portal VoxFeminae.net i društveno poduzeće Fierce Women po drugi su put dodijelile Fierce Women WoW nagrade za strašne žene godine. U nastavku čitajte posljednji od ukupno pet intervjua koje smo napravile s dobitnicama!
Antonija Petričušić, docentica na katedri za sociologiju Pravnog fakulteta u Zagrebu, u godini pandemije upozoravala je na opterećenje školaraca nastavom na daljinu i kršenje prava djece na ravnopravno sudjelovanje u nastavi, sudjelovala je u pokretanju inicijative za pravo djece na besplatan školski obrok, jedna je od suosnivačica LGBTIQA+ udruge Za Pravo, i još mnogo toga – saznajte više u nastavku!
Iza tebe je impresivna biografija; znanstveni radovi koje si objavila obuhvaćaju tema od zaštite ljudskih prava i nediskriminacije, prava pripadnika nacionalnih manjina i migranata, do praćenja medijskog pluralizma. Završila si dva fakulteta, magistrirala u području ljudskih prava i sociologije, doktorirala pravo. Koliko te je period odrastanja i školovanja u devedesetima profesionalno usmjerio i oblikovao?
U predfakultetskom razdoblju svoga života sam bila sasvim građanski nepismena. Da takva budem potrudio se i obiteljski background, ali i politička kultura tadašnjeg društva koju su određivali snažni elementi autoritarnosti. Na žalost, ne vidim da se 20 i više godina od tada među mladima puno promijenilo: izlaze iz obrazovnog procesa nesvjesni svojih građanskih kompetencija, srećem ih na prvoj godini studija prava i socijalnog rada potpuno nezainteresirane donositi odluke o svom životu u političkoj zajednici. Preziru politiku, ne vjeruju institucijama, ne žele ni na koji način sudjelovati u radu udruga ili političkih stranaka.
No, da odgovorim na tvoje pitanje: studentsko me je vrijeme usmjerilo na proučavanje i razumijevanje ljudskih prava, i to ne isključivo zbog predmeta koje sam slušala kao studentica prava (jer predmet “Ljudska prava” još ni danas nije u kurikulu pravnog studija u Zagrebu), nego zbog neformalnih obrazovnih formata koje sam imala sreću pohoditi. U doba kada je internet tek propupavao, a Hrvatska se smatrala poludemokracijom, mi studentice i studenti smo čitali oglase na hodnicima Pravnog fakulteta o ljetnim školama koje su nam osigurale neke drugačije pristupe izučavanju prava i učile kritičkom razmišljanju.
Bilo bi sasvim nefer ne spomenuti da je i u tom razdoblju među nastavnicima Pravnog fakulteta bilo iznimnih stručnjakinja i stručnjaka koji su s velikim žarom i posvećenošću radili s nama u izbornim grupama, uključivali nas u stručne skupove i istraživačke projekte. S velikom zahvalnošću se sjećam takvih iskustava koja su za studentice i studente željne dodatnog znanja organizirali profesorica Ksenija Turković, trenutna sutkinja Europskog suda za ljudska prava, pa profesor Siniša Rodin, sudac Suda Europske unije, kao i profesor Alan Uzelac, koji je kasnije ustanovio vrlo djelotvornu Pravnu kliniku na Pravnom fakultetu u kojoj građanke i građani mogu dobiti besplatne pravne savjete od studentica i studenata, koji pak tako stječu praktična znanja o primjeni prava pod budnim okom mentorica i mentora.
S dvjema kolegicama, Anom Horvat-Vuković i Majom Munivranom Vajda, osmislila si i u kurikul studija prava uvela izborni kolegij posvećen ženskim pravima. Kako su studenti/ce reagirale i zbog čega je postojanje jedinstvenog kolegija ove vrste važno za Pravni fakultet?
Svaka inovativnost u poučavanju prava je dobrodošla. Uostalom, pravo je disciplina koja normira životne situacije i društvenu realnost pa me ni malo ne iznenađuje da je premet pobudio interes među studenticama. Malo me, doduše, rastužuje što su u njegovu izvođenju sudjelovale isključivo studentice, ali to su činile vrlo angažirano. Unutar predmeta Prava žena podučavale smo nas tri kolegice o osnovama rodnih teorija, o povijesnom razvoju prava žena, o feminističkoj pravnoj teoriji, o pravnim instrumentima koji propisuju prava žena, o pravu na političku zastupljenost i sudjelovanje u donošenju odluka, o pravu na spolno i reproduktivno zdravlje žena, o pravu na zaštitu od nasilja i zlostavljanja te o instrumentima postizanja rodne integracije u svim područjima politike.
Iako je formalna jednakost žena i muškarca propisana zakonima, u praksi ona još uvijek nije zaživjela – ni u politici, ni na tržištu rada, ni u akademskoj zajednici, ni u medijima. U posljednjem desetljeću svjedočimo tome da glasne i dobro organizirane interesne grupe zagovaraju ograničenje, pa i ukidanje prava na prekid trudnoće, jedno od prava žena. Dobro je što je Ustavni sud prije koju godinu, nakon 26 godina šutnje, donio odluku prema kojoj se pravo na prekid trudnoće ne smije ograničiti. No, loše je što političke elite nemaju hrabrosti provesti drugi dio odluke Ustavnog suda, a to je usvajanje novog zakona koji treba regulirati pitanje prava na prekid trudnoće, za što im je Sud dao rok od dvije godine. Prošlo je više od četiri godine od tada, a vladajuća se garnitura ne hvata tog ideološki “vrućeg krumpira”. Tim nečinjenjem također čini štetu ostvarivanju prava žena.
U medijima i na društvenim mrežama (kao pokretačica FB grupe Roditelji o koronaškoli) javno si istupala po pitanju problema s kojima se školarci i roditelji susreću zbog stresa uzrokovanih pandemijom, potresom, koronom… Kako su pandemija i potres utjecali na školarce?
Roditelje o koronaškoli ustanovila sam s nadom da će poslužiti kao grupa za pritisak tadašnjem vodstvu Ministarstva obrazovanja, koje je propustilo sustavno uvesti novi model online obrazovanja, postavivši i nastavnike i djecu, a i nas roditelje u nove uloge kojima nismo bili dorasli. Iz vlastitog iskustva znam da su te uloge bile neizvodive u okolnostima kada morate raditi svoj redoviti posao od kuće i biti homeschooler svojoj djeci.
Pandemija nas je sve zatekla, a potres psihički dotukao, ali bivša je ministrica pod svaku cijenu – valjda zato jer je bitan dio nastave prošle školske godine bio izgubljen zbog štrajka – željela zadržati privid da se nastava može nastaviti kao da se ništa nije promijenilo. Osim što sam majka školarca kojem je prilagodba na koronaškolu teško išla, ja sam i pravnica koja razumije važnost jednakih šansi sve djece u ostvarenju prava na pristup obrazovanju, pa sam već na samom početku online škole osvijestila da se prava neke djece na obrazovanje jednostavno u tim novim okolnostima ne ostvaruju. I započela sam borbu s kolegicama i kolegama za njihovo uključivanje u obrazovni proces, pandemiji i online školi unatoč.
Kao dio grupe “Nejednaki” GOOD inicijative od početka pandemije radite na tome da se djeci osiguraju potrebni uvjeti za praćenje nastave na daljinu te da se razrade i provedu programi hrvatskog jezika za govornike manjinskih jezika i kultura u pandemijskim okolnostima. U međuvremenu se situacija naizgled unormalila s pohađanjem nastave, kakvi su planovi grupe nadalje? Kako izgleda idealno organizirana škola na daljinu?
Grupa stručnjakinja i stručnjaka okupljena pod nazivom „Nejednaki“ iskoristila je prijelaz na virtualno sastančenje i suradnju kao zamašnjak za razradu mnogobrojnih ideja koje mogu doprinijeti smanjenu socijalnog raslojavanja i isključenosti djece iz pojedinih društvenih grupa u proces školovanja. U prvom valu online nastave najgorljivije smo se zalagale da djeca koja su azilanti i stranci pod supsidijarnom zaštitom te djeca iz romske zajednice dobiju priliku učiiti hrvatski jezik kao strani jezik i tijekom lockdowna, što nažalost nismo uspjele oživjeti premda smo ponudile razrađenu ideju poučavanja hrvatskoga jezika za negovornike i Ministarstvu i HRT-u na kojem se tada odvijala Škola na Trećem. Kako bismo ukazale vlastima da je takav propust predstavljao kršenje prava djece na pristup obrazovanju protiv Republike Hrvatske podnijele smo pritužbu UN-ovu odboru za prava djeteta.
Dakako, kako je škola na daljinu bila daleko od idealne za djecu iz ranjivih skupina, tako se pokazala izazovnom i neadekvatnom za mnogu djecu. Jer djeca prosperiraju kognitivno i socijalno samo ako imaju prilike družiti se s vršnjacima, čuti razrađeno gradivo koje moraju svladati u neposrednom kontaktu s nastavnicama. U odnosu na prošlu školsku godinu, obrazovne vlasti su osmislile bolje modele uključivanja djece u nastavu, ali još se, prema podacima koje se razmjenjuju u grupi Roditelji o koronaškoli, nedovoljno radi na psihološkom osnaživanju učenica i učenika, a nastavni sadržaji su preobimni, prezahtjevni, obrađeni jezikom preapstraktnim za dob djece kojoj su namijenjeni.
Koronaškola je nama roditeljima dala dubinski uvid u obrazovne materijale i tehnike koje nastavnici koriste. Nemam osjećaj da su mnogi od nas oduševljeni onime što smo spoznali. Škola još uvijek djecu ne uči misliti nego tek reproducirati. Osim toga, gradivo koje obrađuju je većini njih prezahtjevno. I ono najstrašnije, današnja škola traži konstantnu i predanu podršku roditelja u procesu učenja, plaćanja instrukcija, izvršavanja projektnih zadataka. Ona djeca koja nemaju roditelje čija radna mjesta omogućavaju dodatno pojašnjavanje gradiva i učenje s djetetom, ili im tu podršku ne mogu priuštiti plaćanjem instrukcija, osuđena su na slabiji uspjeh, lošije škole i manje plaćena radna mjesta. Dakle, škola produbljuje, a ne smanjuje nejednakosti u društvu.
U jednom od tvojih intervjua naišao sam na interesantnu izjavu kako je internet i previše demokratičan, kako svatko s tastaturom postaje “stručnjak”. Koje opasnosti internet predstavlja u demokratskom društvu, i može li ga se, odnosno treba li, kontrolirati?
Već je započeo proces rada na zakonu koji se odnosi na reguliranje sadržaja koji predstavljaju govor mržnje ili lažne vijesti na društvenim mrežama, tako da je to ograničenje slobode izražavanja na internetu uspostavljeno. Sloboda izražavanja nije apsolutno ljudsko pravo, već ono koje ima ograničenje. Sloboda izražavanja mišljenja prestaje kada se nečiji govor preobrazi u poticanje na nasilje i mržnju, kada nekoga difamira ili kada širi neistine i laži.
Baš nam je iskustvo pandemije prokazalo kako se internet učinkovito upogonjuje za promicanje teorija zavjere, posebice o štetnosti cijepljenja i nepotrebnosti pridržavanja epidemioloških mjera. I manipulativne predizborne bitke vode se na društvenim mrežama, a kibernetički stratezi koji ih osmišljavaju i vojnici koji ih izvršavaju jeftino i efikasno koriste lažne profile putem kojih distribuiraju dezinformacije i produbljuju polarizaciju društva. Tek učimo iz iskustva nedavnih izbora kako se suprotstavljati takvim propagandnim tehnikama, a pravni mehanizmi njihova sankcioniranja kasne jer pravo nije u stanju mijenjati se onoliko brzo koliko se tehnologija silovito i neprestano mijenja.
Suosnivačica si prošle godine pokrenute LGBTIQA+ udruge Za Pravo koja okuplja studentsko i radno tijelo Pravnoga fakulteta u Zagrebu s ciljem stvaranja sigurnog okruženja na fakultetu za LGBTIQ+ osobe. Zbog čega je bilo bitno pokrenuti ovu priču, i na koje se aktivnosti ova inicijativa fokusira?
Udruga je zamišljena kao zajednica sigurnosti, inkluzije i prihvaćanja te mjesto osnaživanja studentica i studenata koji pripadaju LGBTIQA+ zajednici i njihovih saveznica i saveznika. Baš me je ugodno iznenadio interes studentica i studenata kad sam društvenim mrežama oglasila informaciju da je pokrenuta inicijativa za osnivanje gay-straight alijanse na Pravu. Mailovi prijave nisu prestajali stizati, i od straight i od gay studenata. Mahom su iskazivali oduševljenje što se udruga takvog profila pokreće i najveći dio njih su naši današnji članovi.
Susrećemo se prvi ponedjeljak u mjesecu, svaki put oko neke teme o kojoj raspravljamo ili nam o njoj gošća ili gost prenese svoje spoznaje. S ponosom i oduševljenjem promatram kako studentice i studenti na tim sastancima ili u grupama koje smo osnovali komuniciraju ideje kojima se žele okupirati i provesti ih unutar udruge. Na primjer, nedavno smo snimali spot za crowdfunding kampanju, a studentski socijalni kapital osigurao nam je ekipu koja je snimila materijale i producirat će video. Dio članica i članova okuplja se u peer-to-peer grupi za podršku. S ciljem educiranja i uključivanja šire akademske javnosti organizirali smo u osam mjeseci postojanja već tri gostujuća predavanja. Na njima se raspravljalo o sudskoj praksi Europskog suda za ljudska prava koja doprinosi priznanju i osnaženju LGBTIQ+ prava, o rezultatima empirijskog istraživanja iskustava istospolnih bračnih partnera, i o tome kako se odvijala borba za jednakost u Nizozemskoj od legalizacije istospolnih brakova 2001. godine do priznavanja i zaštite prava transpolnih i interspolnih osoba danas. Udruga, dakle, raste na najbolji mogući način: poticana istinskim interesom i zajedničkim vrijednostima članova i članica.
Pročitajte i intervje s ostalim ovogodišnjim dobitnicama WoW nagrade: Zrinkom Bojanić, Zagrebačkim psihološkim društvom, Monikom Herceg i Majom Sever.
