Objavljeno

Anna Dumitriu: Vezenje i znanost mogu biti itekako povezani

Na izložbi u sklopu festivala Ekstravagantna tijela: Ekstravagantna ljubav, koji će se održati od 18. rujna do 10. listopada u HALI V Tehničkog muzeja Nikola Tesla, gostuje i umjetnica Anna Dumitriu, koja u svojim radovima istražuje naš odnos prema zaraznim bolestima, sintetičkoj biologiji i robotici.

U Zagrebu će izložiti svoj Serijal o romantičnoj bolesti: umjetničko istraživanje tuberkuloze u kojem se bavi čovjekovim začudnim odnosom prema Mycobacterium tuberculosis, bakteriji uzročniku tuberkuloze, počevši od ranih praznovjerja, preko razvoja antibiotika, pa do najnovijih istraživanja u području sekvenciranja genoma bakterije.

Radovi istražuju promjene u liječničkoj skrbi kroz povijest i kulturološki značaj tuberkuloze, koju se nekada nazivalo “romantičnom bolešću” jer je često bila vezana uz umjetnike, pjesnike i pisce. Od haljine koja sadrži DNK tuberkuloze do antiknog uređaja za izazivanje kolabiranja plućnog krila, Dumitriu se poigrava s promjenjivim narativima o tuberkulozi i njenom odnosu s ljubavi i seksualnosti. Njeni radovi preispitat će vaše granice ugode, ali vas zasigurno neće ostaviti ravnodušnima.

Za početak, zašto si toliko fascinirana bakterijama?

Bakterije su najsofisticiraniji organizmi na planeti. Izazivaju osjećaje straha, veselja i ljepote. Utječu na sve nas i moramo biti svjesni toga što čine i što bi sve mogle učiniti.

U bioumjetnosti, materijal od kojeg je sačinjen rad je uvijek, barem na neki način, živući sustav. Postoje li etičke dileme vezano uz to?

Nije toliko riječ o etičkim dilemama koliko o sigurnosti i riziku. Radim s ljudskim patogenima, koje smatram najintrigantnijim bakterijama budući da su imale i još uvijek imaju ogroman učinak na razvoj ljudskog društva i ponašanja, ali i na naš svakodnevni život. Stoga, kada izlažem u galerijskom prostoru moram se pobrinuti da su bakterije potpuno i apsolutno bezopasne. Morala sam se puno educirati o tome, osobito kada je riječ o bakteriji poput Mycobacterium tuberculosis, koja zahtijeva posebne uvjete biološke sigurnosti i specijalizirani laboratorij.

Romantičarska bolesnička haljina (foto: Annabel Slater)

Također, budući da ponekad radim s pacijentima, moram biti oprezna s njihovim podacima i pobrinuti se da informacije ili uzorci koje koristim budu anonimni. Kada se bavim sintetičkom biologijom, pazim da poštujem sva pravila i regulacije u zemlji u kojoj radim ili izlažem. To je složeno područje i predstavlja izazov većini umjetnika/ca koje djeluju u ovom polju. No važno je da takvi radovi ne budu cenzurirani i da umjetnici/e vode računa o etičkim pitanjima koja se pojavljuju u njihovim radovima. Upravo tom temom bavio se moj projekt Trust Me, I’m an Artist te istoimena knjiga koju sam napisala zajedno s profesoricom Bobbie Farsides s Medicinskog fakulteta Brighton i Sussex. Surađivale smo s brojnim etabliranim bioumjetnicima koji su razmatrali različita etička pitanja u vlastitim radovima, bilo da je riječ o ekologiji, ljudskom tijelu ili genetskim modifikacijama.

Surađuješ i s umjetnicima/cama i znanstvenicima/cama – tko ima više predrasuda? Koji su nedostaci, a koje prednosti te suradnje?

Mislim da su i umjetnici i znanstvenici vrlo otvoreni prema mom radu. Ponekad je potrebno više pažnje i truda da se uspostavi komunikacija između različitih disciplina i kultura, ali ako se potrudite razumjeti druge perspektive, ideje i jezike, međusobno razumijevanje je najveća nagrada.

Uspoređuješ svoj pristup s idejom “epistemološkog anarhizma” Paula Feyerabenda. Možeš li nam pojasniti o čemu je riječ?

Epistemološki anarhizam tvrdi da je funkcioniranje znanosti po načelima fiksnih, univerzalnih pravila nerealistično, opasno i štetno za samu znanost. Feyerabend je rekao da, budući da ne postoji fiksna znanstvena metoda, najbolje je imati otvoren um prema metodologijama. Neki mi kažu da ne prihvaćam disciplinarna ograničenja, što je vjerojatno točno, ali ja vidim umjetnost kao metadisciplinu koja mi omogućuje da spojim više različitih disciplina i metodologija.

Gdje ima prašine, ima i opasnosti (foto: Anna Dumitriu)

Koristiš različite medije, od robotike i 3D printanja do bojadisanja i mikrobiologije. Također, u tvojim radovima često se pojavljuju tekstil ili vez – na neki način kombiniraš tradicionalno “žensku” praksu s “muškom” praksom znanosti. Kako ti to vidiš?

U vrijeme prosvjetiteljstva bijeli vez bio je smatran jednim od najvećih ženskih dostignuća. Žene bi uvečer sjedile i uz svjetlost svijeće naprezale oči kako bi vidjele sitne bodove, pogrbljene nad platnom, njihova tijela iskrivljena i zarobljena u korzetima. Samo jedan ubod igle i kap krvi i čitav rad bio bi uništen. Istovremeno, njihovi supruzi, sinovi i očevi postajali su “gospoda znanstvenici,” neumoljivo proučavajući svijet oko sebe. Razvijena je znanstvena metoda i definirane su disciplinarne granice između umjetnosti i znanosti. Suprotstavljajući bijeli vez i znanstvenu praksu, u svojim radovima tematiziram izmjene paradigmi u procesu istraživanja te aktualne tendencije ka transdisciplinarnosti, zajedno s promišljanjem što bi mogli biti “ženski” pristupi znanosti.

Možeš li nam reći nam reći nešto više o seriji radova Romantična bolest koju ćeš predstaviti u Zagrebu?

U tim radovima koristila sam tehnike gaviranja, rezbarenja drva i kamena, mikrobiologiju i tekstil. Primjerice, Gdje ima prašine, ima i opasnosti čine malene skulpture koje sam izradila na temelju slika pluća iz starih informativnih letaka o tuberkulozi, a pluća su napravljena od kućne prašine pomiješane s filcanom vunom koja je prethodno impregnirana DNK-om bakterije. Krajem 20. stoljeća bilo je rašireno mišljenje da je kućanska prašina jedan od glavnih prijenosnika bolesti. Pacijenti su iz pluća iskašljavali ispljuvak koji bi se osušio i zatim pomiješao s prašinom. Godine 1902. britansko Nacionalno društvo za prevenciju tuberkuloze izdalo je sljedeće upozorenje: “Sobe, prolazi i stubišta moraju se čistiti od prašine. Gdje ima prašine, ima i opasnosti. Nemojte podizati prašinu. Koristite vlažne krpe i peruške. Obilno koristite lišće čaja ili vlažnu piljevinu kada čistite podove. Iskuhajte sve čime ste čistili.” Međutim, nije vjerojatno da se tuberkuloza mogla učinkovito prenositi tim putem budući da su čestice prevelike.

Je li tuberkuloza, povijesno gledano, imala kakav poseban utjecaj na ženske živote?

U prošlosti se mislilo da je tuberkuloza nasljedna; parovima “okaljanim” tom bolešću savjetovano je da ne vjenčaju, a u nekim slučajevima trudne pacijentice bile su prisiljene na pobačaj. Složeni odnos između naše genetske strukture i tuberkuloze danas dolazi na svjetlo dana zahvaljujući cjelogenomskom sekvenciranju, no moramo biti svjesni da će to možda nametnuti nove etičke dileme.

U radu Romantičarska bolesnička haljina koristila sam izmijenjenu antiknu trudničku haljinu iz perioda romantizma, koju sam obojila ljuskom oraha te izvezla svilom obojenom šafranikom i broćem te svilom obojenom Prontosilom (jedan od prvih antimikrobnih lijekova, op.a.). Uz to, haljina je impregnirana izoliranom DNK ubijenih Mycobacterium tuberculosis. Svi organizmi su sterilizirani postupkom koji se primjenjuje u cjelogenomskom sekvenciranju tuberkuloze.  

Mnoga prirodna bojila u prošlosti su korištena kao lijekovi. Ta praksa bila je toliko raširena da postoji mogućnost da su bojila zapravo bila nusproizvod pripreme prirodnih lijekova. Tri takva bojila – broć, šafranika i ljuske oraha – koristila su se kao terapija za sušicu. Ružičasto-smeđi broć je najstarije bojilo koje ljudi koriste još od antičkih vremena. Šafranika sadrži žutu i ružičastu boju ovisno o razini kiselosti/lužnatosti. Ljuske oraha prirodnih vlaknima daju smeđe nijanse, od bež do duboke tamno smeđe.

Fasciniraju me poveznice između bojila i medicinskih bojila i lijekova, čak i u moderno doba. Kompanija Bayer je 1930-ih istraživala teoriju da se bojila dobivena od ugljena i katrana mogu vezati za bakterije i koristiti za uništavanje štetnih tvari u tijelu. Autor te teorije je znanstvenik Paul Erlich, koji je prisustvovao predavanju Roberta Kocha na kojem je objavio da je otkrio uzročnika tuberkuloze. Bayer je testirao stotine bojila i konačno su pronašli crveno bojilo koje je djelovalo na niz organizama. Tako je proizveden prvi sulfonamid – Prontosil, koji nije djelovao na tuberkulozu, ali se puno koristio u Drugom svjetskom ratu za sprječavanje infekcije i u to vrijeme bio je promoviran kao novi čudotvorni lijek.


Povezano