Nedavno sam, nakon višemjesečnog živciranja, guglanja i pokušaja da shvatim što radim krivo, priznala poraz i bacila svoj izmučeni zeleni ljiljan (Chlorophytum comosum) u smeće – biljku koja je navodno “idealna za početnike” i “laka za održavanje”. Uvenuli listovi, žuti listovi, suha zemlja, vlažna zemlja, presađivanje, ignoriranje… Bezbroj puta sam pomislila koliko bi jednostavnije bilo da znam protumačiti poruke koje mi šalje moja očito nesretna biljka. Može se reći da je, u konačnici, njena polagana ali neumitna propast bila rezultat neuspješne komunikacije.
Hoćemo li ikada naučiti razgovarati s biljkama, razumjeti što nam govore? Ovo je jedno od pitanja kojima se bavilo ovogodišnje izdanje Touch Me Festivala podnaslovljeno Dotičemo nove budućnosti! (Ne)mogućnost komunikacije s biljnim svijetom tema je rada Institut za neprimjetne jezike: Čitanje s usana slovenske umjetnice Špele Petrič, koji je inspiriran imaginarnim istraživanjem u kojem znanstvenici nastoje uspostaviti komunikaciju između čovjeka i fikusa. U svom radu Petrič se pita možemo li analiziranjem puči – otvora u epidermi koji nalikuju ustima – dokučiti što biljke govore.
Za početak, možeš li nam ukratko predstaviti čime se baviš?
Radim kao umjetnica s biljkama. Od samog početka su me zanimale biljke zbog njihovog jedinstvenog položaja u odnosu na ljude. Mi ljudi biljke najčešće percipiramo kao resurs i kao nešto potpuno strano i drugačije od nas, a to se preslikava na način na koji postupamo s njima. Počela sam raditi projekte koji istražuju kako nadići tzv. biljno sljepilo (plant blindness). Moj prvi projekt zvao se Confronting Vegetal Otherness i bavio se interkognicijom – kako otvoriti ili prepoznati komunikacijske kanale različite složenosti između ljudi i biljaka? Što znači kad biljke, alge ili ljudske stanice komuniciraju u petrijevoj zdjelici, a što kada čovjek pokuša komunicirati s biljkom? Što se događa kada taj odnos promotrimo u većem mjerilu (vremenski i prostorno)?
Studirala si molekularnu biologiju, no sada radiš u polju umjetnosti. Zašto si “odustala” od znanosti, koja su bila njena ograničenja?
Filozofkinja znanosti Isabelle Stengers koristi sljedeću metaforu: znanstvenik je mjesečar koji savršeno balansira po grebenu krova, ali čim se trgne iz sna, izgubi ravnotežu i padne. Možda se to i meni dogodilo. Shvatila sam da je znanost dio šireg poretka stvari, poretka koji ima ozbiljne dugoročne posljedice na etiku i moral i smjer u kojem se kultura razvija (što se prihvaća, a što odbacuje i slično). Kao znanstvenica naprosto ne možete uključiti takva pitanja u svoj rad – morate ih na određeni način “prespavati”, a ja to nisam bila u stanju učiniti. Kako bi rekla Stengers, jednostavno nisam imala ono što je potrebno.
Kako se Institut za neprimjetne jezike uklapa u tu čitavu priču?
U ovom projektu nastavljam svoje istraživanje spomenutih pitanja, ali dodajem i digitalnu dimenziju, konkretno algoritme. Ključna spoznaja bila mi je da se u očima algoritma mi ne razlikujemo od biljaka. Naime, način na koji ljudi percipiraju biljke sličan je načinu na koji algoritmi percipiraju ljude – u procesu obrade podataka informacije koje odašiljemo se kvantificiraju i kategoriziraju. To ne rade samo vlade, već je sastavni dio naše konzumerističke i biopolitičke stvarnosti. Stoga u ovom projektu istražujem intimne odnose između biljaka, ljudi i algoritama. Institut za neprimjetne jezike je zaigrani rad kroz koji želim saznati što se događa kada upotrijebimo jedan vrlo logocentričan princip (jezik) da bismo silom otkrili što biljke govore. Puči nalikuju ustima pa ih i algoritam i čovjek (Bojan Mord, tumač za gluhe i nagluhe) pogrešno interpretiraju u nastojanju da, oslanjajući se na ljudski jezik, dešifriraju što biljke govore. Tu možemo vidjeti na djelu različite predrasude i ukorijenjene pretpostavke.
U kojem smjeru bi voljela da se ljudsko-biljna komunikacija razvija u budućnosti?
Zapravo, postojeći sustav komunikacije između ljudi i biljaka je vrlo sofisticiran – jasno, on se ne odvija na razini logosa, odnosno jezika onako kako ga mi shvaćamo, već se ta komunikacija odvija na kemijskoj razini. Kad god unosimo biljke u naše tijelo, mirišemo ih ili prolazimo pored njih, razmjenjuje se puno informacija. Pravo pitanje je hoćemo li to ikad biti u stanju osvijestiti jer to bi zahtijevalo rekonceptualiziranje načina na koji tretiramo biljke. Trenutno su za nas one tek resurs, izvor energije – što dijelom i jesu, ali takvo razmišljanje rezultat je ekstraktivno-kapitalističkog pogleda na svijet.
Mene pak zanima možemo li pristupiti tom odnosu na drugačiji način. U svom istraživanju koristim algoritamsku logiku ili umjetnu inteligenciju kako bih pomaknula fokus sa svrsishodnog razmišljanja (usmjerenog na ostvarivanje ciljeva) na biljni užitak; zanima me što nam algoritmi mogu reći o užitku biljaka. Dakle, projekt je vrlo neutilitaran i bez fiksnog zaključka – za razliku od, recimo, znanstvenih istraživanja gdje na kraju uvijek morate ustvrditi je li nešto istina ili nije.
Ako prestanemo promatrati biljke samo kao resurs i počnemo ih percipirati kao bića s kojima možemo komunicirati, znači li to da bismo ih trebali prestati jesti?
Ta cijela ideja o prehrani kao kriteriju za etičnost utemeljena je na vrlo fiksnoj hijerarhiji koja potječe još od Aristotela. Činjenica je da moramo jesti pa onda podvlačimo crtu negdje na toj hijerarhiji i zaključujemo da je etično jesti biljke jer nemaju dušu, živčani sustav i slično. Za mene taj kriterij nema smisla. Život nije ograničen na organizam. Ako se fokusiramo na cjelinu čiji smo dio, shvatit ćemo da naša smrt omogućuje drugim bićima da nastave živjeti. Možemo poetično reći da je život dar koji smo dobili na neko vrijeme, a onda ga moramo proslijediti dalje. U tom kontekstu, pitanje etičnosti je zapravo kome ili čemu bismo se željeli darovati… Promjena perspektive je uvijek zanimljiva!
Može li takva promjena perspektive, odnosno odmak od ekstraktivne logike biti subverzivan prema kapitalizmu?
Nažalost, kapitalizam je vrlo podmukao… Ustvari, mnogi od spomenutih principa – nazovimo ih “biljnim podukama” – zapravo su prilično kapitalistički. Kapitalizam teži biti nehijerarhijski, prilagodljiv, fokusiran ne na identitete već na tokove. Vrlo je biljkovit! I zato je tako učinkovit. Mislim da jedan od problema leži u monokulturalnosti, u činjenici da sustavu nedostaje raznolikosti. Ja se trudim dati svoj doprinos, razmišljati na drugačiji način, uspostavljati nove i rasvjetljavati nevidljive odnose. Nadam se da će barem nekome to biti inspirativno.
