Andrea Pisac hrvatska je spisateljica koja je nedavno objavila svoju treću knjigu, ljubavno-znanstveni roman Hakirana Kiti. Junakinja iz naslova je istočnoeuropska spisateljica u fazi finalizacije doktorata iz antropologije na londonskom koledžu koja se nosi s usponima i padovima svog ljubavnog i akademskog života, a do podataka o njezinoj intimi čitatelji dolaze zahvaljujući hakerima iz budućnosti koji ilegalno upadaju u Kitin život i po njemu špijunsko-ovisnički vršljaju.
Pisac je doktorirala antropologiju na Goldsmiths Collegeu, University of London na temu Trusted Tales: creating authenticity in literary representations from ex-Yugoslavia, a trenutno radi na odsjeku za antropologiju tog koledža gdje se bavi istraživanjem kockarnica i kartaških igara u Europi. S njom smo razgovarali o njezinom romanu, antropologiji, feminizmu i autsajderstvu.
U Vašem romanu, Kiti kaže kako ni jedan antropolog ne može biti dobar u svom poslu ako nije savladao teoriju i praksu autsajderstva. Mislite li da postoji veza između autsajderstva i antropologije?
Kada govorim o autsajderstvu, mislim na specifičnu vrstu iskustva, a to je kada smo u stanju doživljavati (ili proživljavati) život i u isto vrijeme promatrati taj proces. U tom smislu autsajderstvo je iskonska sposobnost čovjeka. Istaknuto je to u samom našem antropološkom određenju. Čovjek je homo sapiens sapiens: onaj koji misli i zna da misli. Možemo iskusiti poziciju subjekta i promatrača u najbanalnijim djelatnostima u toku danu, no veza između antropologije i takvog iskustva gotovo je institucionalizirana kroz znanstvenu metodologiju ove discipline.
Participant observation ili promatranje sa sudjelovanjem osnovna je tehnika sakupljanja etnografskih podataka. Dio obrazovanja antropologa je da nauči kako da postane dio svijeta koji istražuje, da doživi njegovu unutrašnju logiku, ali da pritom, kroz određeni odmak ili promjenu pozicije, stekne i razumijevanje tog iskustva. Za mene je upravo taj alat antropologije ključan, ne samo u znanstvenoj djelatnosti, nego i u načinu na koji živimo našu svakidašnjicu.
Kako Vam je bilo biti hrvatska antropologinja (ili općenito Hrvatica) u Londonu kada ste tek stigli?
Kada sam tek stigla razlika između mog svijeta i novog svijeta bila je puno naglašenija: recimo kao crno-bijeli film. Što sam duže živjela u Londonu, razlike se više nisu odnosile na 'nas' i 'njih' već su postale dio mog svijeta. Tada sam počela živjeti u raznim nijansama sive. U crno-bijeloj tehnici mnogo je lakše prosuđivati ili činiti nešto da bi se opravdali naši osobni i duboko ukorijenjeni stavovi. Dugotrajno iskustvo života u drugoj kulturi olabavljuje takva tvrda uvjerenja, pogotovo ona kroz koja si govorimo da smo mi OK, a da drugi nisu. Postajemo mekši, otvoreniji, ali istovremeno i konfuzniji jer se identitet s kojim smo živjeli cijeli život počinje osipavati.
U Hakiranoj Kiti željela sam dočarati kompleksnost koja nastaje iz susreta i spajanja dviju kultura. Taj susret, pogotovo kada se otvorimo prema svim njegovim mogućnostima, narušava naše temelje. Jedan od najvećih izazova jest odustati od ili/ili postojanja – dakle doživljavati se ili kao Hrvaticom ili Britankom – i prihvatiti i/i poziciju. Dakle, biti i jedno i drugo. Rekla bih čak fokusirati se na produktivnost tog unutrašnjeg konflikta, umjesto na njegove nedostatke.
Kakva su Vaša iskustva s time kako nas Britanci doživljavaju? Koji su najgori stereotipi s kojima ste se susreli, i kako ste se s njima nosili?
Najgori stereotipi kroz koje Britanci doživljavaju strance gotovo da nisu vidljivi na prvi pogled. To je iznimno pristojno društvo čija je prva i najsnažnija poruka da su svi jednaki i da imaju jednaka prava. To je uređeno zakonom i formalnom komunikacijom. Međutim, britansko stereotipiziranje drugih duboko je utjelovljeno u svakoj intelektualnoj i emotivnoj razmjeni. Ono je proizvod stoljetnog imperijalizma koji se od materijalne prevlasti pretvorio u kulturalnu, odnosno onu koja zahvaća mnogo šire područje života. Britanci su veliki dobrotvori. Oni štite svoje životinje, svoj okoliš, ljude u zemljama Trećeg svijeta: dakle sve one koji naizgled imaju manja prava i manje šanse za sretan život.
Međutim, i ta potreba za pomaganjem u najvećem broju slučaja izraz je njihovog imperijalizma: stava da su bolji, osvješteniji, pametniji i moćniji, te da takvi kao očevi svijeta imaju dužnost pomoći onima koji nisu na njihovom nivou. Najteže sam se uvijek nosila s komunikacijom u kojoj nije izravno bilo jasno da me sugovornik omalovažava upravo na ranije opisan način. Britanci koriste ugodan, mek i pristojan ton, i upravo ta intonacija često skreće pažnju sa sadržaja, a pogotovo stava, koji se prenosi u razgovoru.
Što mislite o odnosu tehnologije i ljudskosti u današnjem svijetu i kako se to odrazilo na Hakiranu Kiti?
Tehnologija koja nam je donijela sve veću virtualizaciju života nije sama po sebi ni dobra ni loša. S jedne nam je strane omogućila neslućenu povezanost, dostupnost informacija i demokratizaciju glasova. Moj način života, da živim u Hrvatskoj a radim u Velikoj Britaniji, upravo je plod takve dobrobiti. Međutim, tehnologija, a tu posebno mislim na internet, istovremeno stvara i nove sustave moći. Na primjer, da bih došla do online izdanja znanstvenih knjiga i članaka, moram biti dio neke institucije koja mi daje ispravan username i password. Taj novi sustav moći često maskira neravnopravnost koja se kroz njega proizvodi: činjenicu da u odnosu na cijeli svijet tek mali broj ljudi ima dovoljno novaca i infrastrukture da si priušti kompjutor i internet.
Hakerski dio mog romana govori o daljnjim vrstama diskriminacije. O tome da internet nije prostor bez granica po kojem svi s jednakim ovlaštenjima mogu surfati. Obični korisnici možda vide neograničeni broj domena, stranica, informacija, ali postoji neka vrsta elite koja sve to kontrolira. Danas živimo u svijetu u kojem postoji previše informacija, a premalo mudrosti. I taj će se omjer povećavati kako postajemo sve zatrpaniji novim podacima. Tehnologija kroz koju smo danas gotovo stalno online funkcionira kao vrsta kontrole.
U romanu je to uprizoreno kao kontrola znanosti kroz praćenje Kitinog svakodnevnog života. Svi smo zgroženi kako je jednostavno postalo pratiti naše izbore u kupovini, naša kretanja preko GPSova na mobitelima, ali ono što je još gore je upravo taj stalni priliv buke u našu svijest. Tehnologija je ukinula tišinu. Jedini način da se omjer informacija i mudrosti poboljša je naša svjesna namjera da otkrijemo i njegujemo tišinu. Da kroz to ubiremo dobrobiti tehnologije, ali i da znamo kada treba izvući kabel iz zida.
Mislite li da se može govoriti o zatvorenosti Vaše proze s obzirom da Hakiranu Kiti nećete prevoditi na engleski? Nije li ta odluka u nesuglasju s Vašim radom s Writers In Translation? Je li prijevod vrsta kulturne dominacije? Specifičnije, smatrate li da je prijevod na engleski djela kao što je Kiti neka vrsta, ili svojevrstan produžetak, engleske kulturne dominacije?
U dosadašnjim intervjuima rekla sam da je pisanje Hakirane Kiti na hrvatskom bila ne samo svjesna nego i politički osviještena odluka. Napravila sam to iz dva razloga. Jedan je bio strogo emotivan i osoban: naime za vrijeme pisanja doktorata, koji je vrlo precizan i strogo definiran žanr, potrebno mi je bilo ispisivanje bez ikakvih ograničenja. Naprosto pisanje koje nitko nije nadzirao (ni mentori, ni komisija, ni pravila struke) i koje je dolazilo lako. Drugi je razlog više profesionalan i političan. Upravo zbog mog iskustva vođenja programa Writers in Translation u engleskom PENu i mojih uvida iz doktorskog istraživanja, shvatila sam da je britanska poetika jednako ograničavajuća kao i znanstveni žanr, odnosno da su samo određene priče i određeni načini pripovijedanja označeni i doživljeni kao literarno vrijedni.
Da ne idem u veliku dubinu, poznato je da je literarna vrijednost kao koncept uvjetovan društveno-političkim kontekstom te da je ono što se nameće kao univerzalno vrijedno na književnoj sceni zapravo proizvod mnogih faktora, od institucionalnih do moglo bi se reći i osobnih. U trenutku kada sam počela pisati Hakiranu Kiti, ocijenila sam da je hrvatska poetika mnogo otvorenija prema eksperimentalnoj prozi, prema rušenju granica između žanrova, prema književnosti koja ne mora nužno biti instrumentalizirana, bilo u političkom ili komercijalnom smislu. Istina je da je hrvatska književna produkcija manja, manje poznata i možda i manje profesionalna nego britanska. Ali, ništa nije samo po sebi ni dobro ni loše, pa je tako u mojoj odluci upravo doza amaterizma, u kojem ima mnogo više duha i slobode, odnijela više bodova od stroge profesionalnosti. Prijevod na engleski je sigurno u planu.
Naglasila sam da je upravo prijevod način na koji bih željela vidjeti svoj tekst na engleskom, a ne izravno pisanje na engleskom. Jer iako svi književni prijevodi, odnosno njihova recepcija, nose u sebi klicu kulturalnog imperijalizma kulture koja ih prihvaća, barem se u samom procesu prevođenja tekst ne mijenja i ne oblikuje prema zahtjevima publike. Kako će publika doživjeti prevedeni tekst izvan je dosega moći autora. Ali to je tako bez obzira radi li se o jednoj kulturi ili kulturalnoj razmjeni.
Koliko je feminizam utjecao na Vašu antropološku perspektivu?
Feministička teorija nezaobilazno je štivo svakog doktoranda. Usudila bih se reći da je u Velikoj Britaniji spoznaja o tome kako je feminističko promišljanje doprinijelo znanosti postala mainstream. Dakle, ona indirektno utječe na znanje koje se proizvodi u akademskoj zajednici. Uz to, postoje znanstvenici koji se još preciznije bave feminističkom perspektivom društvenih fenomena. U svom se doktoratu nisam fokusirala na feminističko preispitivanje produkcije književnosti, ali roman Hakirana Kiti svakako je plod mojih stavova i emocija o tim pitanjima.
Primjerice, sama znanost kao institucionaliziran pogon proizvodnje značenja duboko je ukorijenjena u maskulinim shvaćanjima svijeta. Autoritet uvijek proizlazi iz racionalnog djelovanja znanstvenika, a etnografija postaje žanr koji je strogo definiran, omeđen i gotovo obranjen od iracionalnog, nadahnutog, fluidnog – svih onih kvaliteta koje se tradicionalno pripisuju ženskom principu. Postavlja se pitanje istinitosti ili bolje reći cjelovitosti značenja i znanja ako je definirano i filtrirano kroz takav sustav moći. Bilo kakvo odvajanje racionalnog od emotivnog (iracionalnog ili neobjašnjivog) nužno postavlja i sudove o tome što je više ili manje važno, odnosno što je prava slika svijeta.
Hakirana Kiti nastala je kroz rušenje tih opozicija, kroz preispitivanje ili čak i rušenje granica između objektivnog svijeta kojeg promatramo i nas – emotivnih i duboko subjektivnih – promatrača. Jedna od mnogih tema u romanu je odnos između znanstvenika koji unutar institucije mora igrati ulogu racionalnog bića i šamana koji znanstvenika nadahnjuje, ali s kojim se zbog svoje uloge ne smije identificirati.
U projektu Kockanje u Europi, kako se žene uklapaju u svakodnevni ritam kasina i kladionica? Zašto ste se odlučili promatrati baš Sloveniju?
U projektu Kockanje u Europi Slovenija je izabrana kao jedna od studija zbog specifičnog geografskog položaja Nove Gorice. Naime, taj mali pogranični grad, kojeg tek jedan kilometar dijeli od susjedne talijanske Gorizie, dobio je nadimak europski Las Vegas upravo zbog broja casina i njihove luksuznosti. Postojanje granice za vrijeme bivše Jugoslavije i prije slovenskog ulaska u EU, pogodovalo je razvitku kockarske industrije i ekonomije. Oko 85% igrača tradicionalno je dolazilo iz Italije iz nekoliko razloga: jedan je taj da njihovo pohađanje casina ne bi bilo toliko vidljivo u njihovim sredinama, a i zato da bi izbjegli plaćanje poreza na eventualni dobitak u matičnoj zemlji. Nova Gorica je tako postala vrlo neobičan društveno ekonomski fenomen: grad u kojem gotovo cijela ekonomija ovisi o kockanju i u kojem nema obitelji čiji barem jedan član nije zaposlen u toj branši.
U svom projektu najviše sam se osvrnula upravo na slovenske obitelji koje su na mnoge načine obilježene i izložene kockanju. Jer za razliku od gostiju, zaposlenici u casinima uvijek su domaći ljudi. Rodna problematika najviše je došla do izražaja u mom promatranju kako cijele obitelji izlaze na kraj kako s dobrobitima tako i s problemima koje je donio razvoj kockarske industrije. Mnoge su obitelji u kojima i otac i majka rade kao croupiei što utječe na dinamiku domaćinstva, posebno zato jer je radno vrijeme casina 24 sata dnevno, a tjedni ritam prati logiku 4:2, što znači 4 radna i 2 slobodna dana. Tako ljudi vrlo rijetko uspiju koristiti vikende i praznike u isto vrijeme. Jedan od najvećih problema bio je čuvanje djece i organizacija vrtića koji bi pokrivao i večernju smjenu. Nažalost, uočila sam mnogo slučajeva razorenih obitelji upravo onih koji su bili izloženi takvim radnim uvjetima.
Koji su zaključci vezani uz rod do kojih ste došli za vrijeme istraživanja?
U Americi je vrlo prisutan problem seksizma i objektivizacije ženskih croupiea. Zaposlenice moraju biti privlačne i mlade. Postoji čak i tendencija otpuštanja žena koje dođu u određene godine. U Sloveniji nisam primijetila takvu politiku. Što se tiče igrača, vrlo je uočljivo da umirovljene žene čine najveći broj igrača na automatima. Općenito, od sredine 80-ih kockarska se industrija promijenila od elitne aktivnosti u kojoj su uživali ekstremno bogati ljudi prema masovnoj zabavi dostupnoj ljudima svih klasa i platežnih mogućnosti. Upravo je ta masovnost najteže pogodila one koji imaju najmanje novaca, poput recimo umirovljenika, a među njima najviše žene. Postoje neka kvantitativna istraživanja čiji podaci govore da najveći udio zarade u kockarskom biznisu dolazi upravo od onih najsiromašnijih. Mislim da je brendiranje kockanja kao bezazlene i svima dostupne zabave i agresivni marketing (u Sloveniji recimo postoje organizirani autobusi koji odlaze po talijanske umirovljenike i voze ih u casino) najviše utjecao na takvu rodnu i klasnu problematiku.
