Isprva nastao kao predavanje na ženskim koledžima, esej Vlastita soba (1928) Virginije Woolf uspoređuje veličanstvene fikcionalne heroine s čijih „usta padaju neke od najnadahnutijih riječi“ i obespravljene žene koje su „zaključavali, tukli i bacali po sobi“. Tridesetak godina kasnije, sljedeća generacija feministkinja nastavila je protestirati protiv nemogućnosti identifikacije s književnim likovima, prvenstveno ženama koje su napisali muškarci, ali i isključenja spisateljica iz književnog kanona. Jedna od najistaknutijih kritičarki, Elaine Showalter prisjeća se brucoškog ushita Portretom umjetnika u mladosti, modernističkim romanom Jamesa Joycea kojeg naziva „klasikom adolescentske pobune“ i napominje da ćemo u engleskom književnom kanonu rijetko naići na mlade umjetnice. Žene se, nastavlja Showalter, u povijesti književnosti pojavljuju „kroz odnose s umjetnicima, kao majke-mučenice, žalostive sestre, ili naporne supruge“.
U svom osvrtu na moć i metode ženskog čitanja, Patrocinio P. Schweickat kao trenutak prekida čitateljičinog poistovjećivanja s Joyceovim buntovnim protagonistom Stephenom navodi njegovo umjetničko prosvjetljenje. Šeprtljavi školarac poskrivečki promatra djevojku koja se kupa. Njezino je tijelo u opisu rastavljeno na skup zamamnih dijelova, a naizgled je opće iskustvo preobrazbe iz osjećanog djeteta u ciničnog studenta označeno kao muško i heteroseksualno.
Iako se djevojke – kao čedni romantični interesi i zlobne saboterke – često pojavljuju u hrvatskoj književnosti, u njima je teško vidjeti sebe. Devetnaestostoljetne heroine kakve sam upoznala putem lektire, Marija iz romana Začuđeni svatovi (1883) Eugena Kumičića, sestra liječnika koja se ne zna potpisati (ali vrlo senzualne pere rublje), i Dora, naslovni lik Šenoina Zlatarevog zlata (1871), minimalno su životnije od mrtvih modernističkih muza koje su ih smijenile na osvitu dvadesetog stoljeća. Uz Luciju, strastvenu čitateljicu i žrtvu svoju osiromašene obitelji koja umre nakon abortusa u Posljednjim Stipančićima (1899) Vjenceslava Novaka, osobenjaci i fatalne negativke dugo su mi bili devetnaestostoljetni miljenici. Osobenjaci jer su često jedini stršeći elementi unutar konvencionalnih zapleta, a zlikovke zbog svoje predanosti ometanju sretnog uparenja vrlih protagonista.
Ženske priče o odrastanju autorica poput Irene Vrkljan i Sunčane Škrinjarić, čije književne dvojnice iz prkosnih djevojčica stasavaju u spisateljice stiješnjene između partijskog režima i maskulinih boemskih krugova, dvadesetostoljetna su pojava. Ideje i klasici drugovalnog feminizma, u socijalističkoj Jugoslaviji prisutni od 1970-ih, odgojili su publiku željnu ženskih formativnih narativa. Ipak, kao što Dubravka Zima pokazuje u svojoj prošlogodišnjoj knjizi Djevojka u gradu, ni devetnaestostoljetne djevojke nisu samo ponavljačice preobrazbi iz poslušnih curica u lijepe nevjeste.
Uz to što je važan prilog hrvatskim djevojačkim studijima, disciplini nastaloj iz britanskih kulturalnih studija koja je, barem kod nas, mlađa od svojih objekta proučavanja, Djevojka u gradu prepoznaje prevratničku moć sitnih posrnuća: samostalnih šetnji prirodom, flerta bez nadzora i tajnih zaljubljenosti ispovjeđenih guvernantama i djevojačkim dnevnicima.
Zima je dobro upoznata s adolescentnim pobunama. U eseju o neposlušnim đacima iz romana Sedmi be Jože Horvata (1939) i uzor-djevojci kakvom je Zora Ruklić prikazana u svojim godinu dana ranije objavljenim dnevničkim ulomcima, Zima zaključuje da domaća književnost za mlade nastoji očuvati „ideju o buntovnome adolescentu i pomirenoj adolescentici“. Ta ideja opstaje unatoč povijesnim činjenicama. Naime, ostali dijelovi Ruklićina dnevnika, objavljeni 1970-ih i ’80-ih, otkrivaju da je Zora sudjelovala u đačkim demonstracijama 1912. te da je s tajnih sastanaka ilegalne organizacije koja je pokušala atentat na tiranskog bana Cuvaja hitala na sastanke sa studentom Arsenom. Istražujući raznolikost djevojačkih života, Djevojka u gradu nadrasta opreku poslušnosti i pobune.
Knjiga je strukturirana kao usporedba prikaza djevojaka u publicističkim (pedagoškim studijama i naputcima o bontonu) i beletrističkim tekstovima s autobiografskim zapisima mladih pripadnica građanske klase koje su stasale u znamenite književnice. Zima pedantno iščitava opsežan korpus devetnaestostoljetnih tekstova. Djevojke, „glavne ženske figure naše proze 19. stoljeća“, na krajevima je romana uglavnom čekao ili brak ili pogibelj. Pedagozi, koji su im strogo nalagali da budu utjelovljenja vrlina, vidjeli su ih kao bića kojima u svakom trenu prijeti propast uzrokovana učenjem, čitanjem, tjelovježbom, romansama ili odveć uskim korzetima. Drugi je dio knjige posvećen formativnim godinama Dragojle Jarnević, Ivane Brlić Mažuranić i Vilme Vukelić.
Zima pokazuje da su djevojaštvo, period između pravnog kraja djetinjstva (14 godina) i punoljetstva (24 godine) obilježen predbračnim statusom, i mladenačka kultura kakvu poznajemo danas proizvodi 19. stoljeća. Njihov su nastanak omogućili uspon građanstva i razvoj gradova, u čijim su perivojima i promenadama djevojke pokazivale svoje oprave i susretale potencijalne ženike. Ali, djevojka kojoj se obraćaju odgajatelji, od kojih je najpoznatija učiteljica i autorica popularnog savjetnika O pristojnom vladanju u svim životnim prilikama (1896) Marija Jambrišak, redovito je „situirana građanska djevojka srednje klase, a radničko i neprivilegirano djevojaštvo tretira se kao rubno“.
Zima klasnu komponentu odrastanja uvodi nastavljanjem na sociologinju Evu Illouz, sjajnu proučavateljicu romansi. Illouz uspoređuje ljubav, odnos dviju zainteresiranih strana čije sjedinjenje donosi obostranu dobrobit, s kapitalističkim pothvatima koji su također investirani u profit. Premda su standardi prilikom izbora različiti, Illouz tvrdi da odabir ljubavnog ili poslovnog partnera povremeno prkosi očinskoj volji i navadama staleškog društva. Konačno, profitabilni brak ili poslovni trijumf vode k promjeni sveopćeg klasnog poretka.
Zima paralelu romanse i kapitalizma vješto primjenjuje na književnost 19. stoljeća. Fiktivna je djevojka određena putem odnosa prema muškarcu čije je ljubavi dostojna („lik časne djevice“) ili nedostojna („lik zle, pogubne djevojke“), ali i odnosa prema novcu – djevojka ga ili ima ili ga mora steći. Premda je udaja najlakši put do materijalnog blagostanja, devetnaestostoljetna je proza, napose ona kanonska, počela istraživati alternative.
Protagonistkinje književnosti za mlade, djevojke koje su osmislile Jambrišak i Jagoda Truhelka, isprva predane svom obrazovanju i učiteljskom zvanju, „lako odustanu od te svoje dugotrajne i vruće želje kada se pojavi prikladan doktor kao ženik“. Na nekolicini raspleta kanonske proze nema zgodnih doktora. Zima posebnu pažnju posvećuje neobičnim sudbinama literarnih heroina: cirkusantici Reziki i slikarici Zdenki. Rezika, koju upoznajemo u Šenoinoj pripovijetci „Pruski kralj“(1878), bježi s cirkusom kako bi izbjegla prisilnu udaju za raspikuću. Susjedstvo joj predviđa propast, ali bjegunka opovrgne ta očekivanja upućivanjem pisma i novca ocu. Zdenka, djevojka iz Truhelkina pera i glavni lik romana Plein air (1897), također prekida zaruke koje joj je otac nametnuo te otplaćuje njegove dugove slikarskim honorarima.
Cirkusanticu i slikaricu zanimljivo je promatrati u kontekstu građanskih navada i društvenih promjene koje Zima spominje u drugom dijelu Djevojke u gradu. One su pretvorile popularne djevojačke zanimacije (risanje, muziciranje i tjelovježbu, novotariju među građanstvom) u izvore prihoda i temelje posljedične emancipacije.
Uz mogućnost osamostaljenja, 19. stoljeće donijelo je i mogućnost obrazovanja. Prvi je licej, ženski pandan gimnazijskom obrazovanju, s radom počeo 1892., a zagrebačko je sveučilište prve studentice primilo 1901. godine. Zima popisuje ove ključne promjene i spominje žene stasale na koncu 19. stoljeća koje će umjesto udaje za doktore postati doktorice – Danu Čučković, rođakinju Ivane Brlić Mažuranić i doktoricu farmacije, i Elzu Kučeru, doktoricu filozofije i istraživačicu psihologije. Kučera je ovjekovječena kao školska drugarica i suučesnica u lutanju spisateljice Zdenke Marković kojoj se „uvijek činilo da nam se život prepolako primiče pa sam htjela sama da ga potražim“.
S crticama iz građanskog života, Zima isprepliće iskustva radnica i sluškinja o čijim istraživanjima gradskih zakutaka ne saznajemo iz djevojačkih dnevnika nego iz sudskih dokumenata. Umjesto pustolovina, njih je na ulicama čekala policija. Zima navodi da su dnevne novine prenosile priče o „taticama, skitnicama, maloljetnim majkama, pa čak i djecoubojicama“, a sumnjiva je bila svaka djevojka bez stalne adrese ili opravdana razloga za šetnju gradom. Pripadnice nižih klase počinjale su raditi s 12, a povremeno i deset godina. One nisu iskusile spokoj djevojačke sobe niti uzbuđenje prvog bala. Zima navodi da ju je oštra razlika između djevojačkih iskustava, onog Ivane Brlić Mažuranić, mlade uzvanice obiteljskih prijatelja, i njezine sluškinje koja ju sa zabave prati kući iako su obje nezaštićene djevojke na mračnoj ulici, potaknula na pisanje studije o djevojaštvu.
Djevojački dnevnici kojima se Zima bavi puni su ushita novootkrivenim gradskim životom, ali i svijesti o njegovim opasnostima poput uličnog uznemiravanja i lažnih bračnih obećanja. Osim zanimljivih historiografskih podataka, u njima otkrivamo previranja formativnih godina prosvjetiteljice Dragojle i majstorice bajki Ivane, spisateljica koje smo uglavnom upoznale putem njihovog zrelijeg opusa.
Premda nisu planirale atentate poput Zore Ruklić, predmeta Ziminog ranijeg eseja o djevojačkim ispovijestima, životne autorice autobiografskih zapisa bi svojim malim otporima mogle preobraziti ustajale popise lektire. Zima je napisala knjigu koja temeljito preispituje predodžbe o 19. stoljeću kao ujednačeno konzervativnom razdoblju smjernih građanskih djevojki i njihovih plošnih, ili anđeoskih ili demonskih, književnih dvojnica.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.