Srca kobila po prvi su me put zaokupila kada sam pročitala pjesmu „How to Triumph Like a Girl“ pjesnikinje Ade Limón. Prosječna težina srca kobile iznosi oko četiri kilograma. U galopu, to će ogromno srce oko 240 puta u minuti otpraviti krv prema mišićima. Brzo i lako, noge će na kratkoj stazi dostići brzinu od čak šezdeset kilometara na sat. Na stranu ove nasumične zanimljivosti, kobile su, kaže Ada Limón, srcima slične djevojkama – ona su velika, snažna i pumpaju neumorno, a lako, praktički neprimjetno.
Na Adu Limón prva me uputila moja prijateljica, spisateljica Marija Andrijašević. Čitajući njezin roman Zemlja bez sutona, nedavno objavljen u izdanju Frakture, u više sam se navrata sjetila spomenute Adine pjesme. U kratkim crtama, roman tematizira povratak biologinje Glorije Suton u rodni kraj, izmišljeni Vrj, negdje uz Cetinu. Preplavljena sadašnjošću, u pokušaju da istovremeno izgladi odnos s ocem, pronađe odbjeglu majku i održi stara i nova prijateljstva, Glorija mislima često galopira u svoje djevojaštvo. Surova Dalmatinska zagora ne trpi meka srca pa je Gloriju, kada joj već nije podarila stabilnost u nogama, učinila velikom, žilavom i jakom.
S Marijom sam porazgovarala o nastanku njezinog prvog romana, pisanju općenito, o pauzama i poticajima, očekivanjima od spisateljica te temama koje u romanu obrađuje: od kompliciranih obiteljskih odnosa, preko ženskih prijateljstava do botanike.
Između tvoje prve objavljene knjige, zbirke pjesama davide, svašta su mi radili, i novoobjavljenog romana Zemlja bez sutona postoji pauza od 14 godina. Kako to da si toliko dugo čekala? Kada se rodila ideja o romanu, a kada si započela s pisanjem? Možeš li nas brzinski provesti kroz taj proces – što su za tebe bili okidači, a što kočnice?
Prvo pitanje pa ravno u glavu! Više je razloga zašto se dogodila pauza od tih famoznih 14 godina. Neki su prozaični (odlučila sam upisati fakultet u 24. godini života), neki su romantični (htjela sam doživjeti i neke lijepe stvari), a neki su egzistencijalni (morala sam istovremeno raditi i studirati, rješavati se grižnje savjesti jer ne radim za kredit za stan koji je ostao poslije očeve smrti nego to prepuštam materi koja, istovremeno, radi i za moj fakultet). Čitavo to vrijeme nosila sam se i s traumama o kojima sam pisala u davidu, i tek sam selidbom u Zagreb dobila pristup raznim oblicima psihološke pomoći. Kad spominjem psihološku pomoć, onda prvenstveno mislim na Besplatno psihološko savjetovalište na FFZG-u, mom nekadašnjem fakultetu. Da nije bilo njega i Goranke Lugomer u trenutku kad nisam imala ni za račun za ručak u menzi, ne znam kako bih se uopće počela penjati van iz te rupe.
Ideja o romanu dogodila se malo nakon što sam diplomirala. U jesen 2015. razmišljala sam što ću, gledala kolege kako imaginiraju neke znanstvene karijere, a rade nešto sasvim neprikladno stečenu znanju, i tako sam se sjetila da bih možda mogla opet pokušati biti spisateljica. Kao, zašto ne? Možda mi uspije. Meni je taj period pisanja davida bio lijep i mekan, rijedak trenutak kojem bih se vraćala i govorila sebi: to si ti. Vrlo brzo mi se iskristalizirala ideja o čemu bih htjela pisati, ali i da će trajati duže nego što sam to zamislila. Eto, i okidač i kočnica u jednom.
U međuvremenu si ipak objavljivala različite tekstove. Jesi li to radila svojim tempom i pod svojim uvjetima, odnosno jesi li smatrala da se od tebe očekuje da ostaneš prisutna na sceni? Smatraš li da je to nešto što je uopće relevantno za domaće književno polje? I ako jest, kako to utječe na pisanje?
Tekstove koje sam znala objaviti i intervjui koje sam radila za Vox, pa i povremeni prijevodi za Treći program Hrvatskog radija, za mene su bili nekakav pokušaj da budem nešto drugo, ne ta spisateljica, jer ništa godinama nisam bila pisala, pa onda ni pjesnikinja, jer nisam ni poeziju pisala godinama. Dosta sam se dugo tražila i to je sve bilo neko nasumično nabadanje, ili da citiram meni jednu dragu spisateljicu, dirljivo upiranje.
Scena, s druge strane, nije imaginarna, to je konkretna mašina koja ima svoje uvjete, a posebno voli vidljivost i konstantan rad, iskustvo, praksu, prisutnost. Ja ih nisam imala zbog odgovora u prvom pitanju, a i znanje koje sam donijela iz srednje trgovačke škole nije bilo primjenjivo na kulturni sektor. Zatim taj intelektualni i mentalni rad na fakultetu… To mi je bilo iznimno zamorno, ponekad i apsurdno za nekog tko je od malih nogu uvjetovan na što više fizičkoga rada i što manje misli i osjećanja. To se promijenilo na trećoj godini fakulteta kad me je fakultet naučio svoj jezik. Također, što je godina objavljivanja davida bila dalja, angažmana i poziva bilo je sve manje. Nisam odmah napisala ni tu famoznu drugu knjigu koja bi, nepisano pravilo kaže, mene dokazala književnoj sceni i iskonstruirala moje mjesto u tom svijetu.
Tako da sam pisala svoj roman tako, za sebe i pomalo, puno prije toga našla posao kao vanjska suradnica u jednoj sad ugašenoj udruzi kojoj sam otkazala suradnju čim sam prikupila većinu potpore za književno stvaralaštvo Ministarstva kulture. Ta me potpora digla na neku drugu razinu, kao i rad na mome romanu! Stvarno ne znam što više pomaže mojoj kreativnosti od regularnih prihoda, osigurane egzistencije, straha koji mi ne visi nad glavom dok pišem i oblikujem svoje imaginarne svjetove. I sad se borim s egzistencijom, nemam redovite prihode od svoga rada više od godine dana, i nije mi zabavno, znaš.
Na promociji knjige spomenula si da si osjećala pritisak da roman bude izvrstan. Koliko taj pritisak proizlazi iz spomenute pauze, a koliko iz rodne dinamike u domaćem književnom polju? Jesi li mislila da ćeš se baš zbog toga što si žena/autorica naći pod povećalom koje bi možda previdjelo tvoje kolege?
Da, da, ne izvrstan nego genijalan da bi bio viđen kao najmanje vrlo dobar ili dobar! Ne samo zato što sam žena, autorica, pa je ta godišnja potpora bacila fokus na jedan specifičan slučaj. Naime, Ministarstvo je poduprlo eksces: mene godinama nije bilo u književnome svijetu, prošlo je 11 godina od davida do potpore, pritom je poduprt taj tekst koji tek treba nastati, a ni godišnja potpora prije toga godinama nije bila dodijeljena. Rekla sam ti i kakve zahtjeve ima književna scena. To su činjenice. I to je velika odgovornost. Ne prema radu na tekstu, jer radn(ičk)u etiku imam i bila sam plaćena za realan rad, nego prema kolegama, književnome polju, ideji da će se ovo možda ponoviti nekome drugome, a ovaj se slučaj neće navoditi kao ćorak. Tu odgovornost prema radu i dobivenom novcu i što će od svega biti nisam osjećala kao teret što se samog pisanja tiče, oni su bili literarni i osobni.
Također, ne znam za puno slučajeva „povratka“ u književnost kod nas nakon ovoliko godina, pogotovo kad su žene u pitanju. Kad sam počela pisati roman, već sam probila raspon godina koje je Vesna Parun imala između Zora i vihora i Crne masline, tako da sam se dobro isprepadala, a njome sam se bodrila. Kao, Marija, ako može Vesna, i ti ćeš! Al što je moj opusić, dvije knjige naspram njene biblioteke. Često sam mislila o spisateljicama koje su počele kad i ja pa godinama isto ništa nisu objavile ili od knjige do knjige tuku duge vremenske razmake, što se s njima dešava i s čime se one bore. Bodrila sam se i Harper Lee, Arundhati Roy, nekim sličnim književnim ekscesima. Nekako zasad ispada da je to moja liga. Ovi against all odds slučajevi.
Spomenula si da je david velikim dijelom reakcija na obiteljsku traumu, konkretno, očevu smrt. I u Sutonu se marginalno dotičeš te teme, no moj je dojam da si joj tu pristupila reflektivno, odnosno da si s odmakom fokus premjestila s emocionalnog nošenja lirskog subjekta s gubitkom oca na prikaz odnosa junakinje s ocem. Težina gubitka nam je iz kompleksnosti tog odnosa u romanu postala jasna sama po sebi, nije joj trebalo puno prostora. Jesam li na dobrom tragu? I ako jesam, je li to utjecalo na odluku da se ovoga puta okušaš u prozi?
Da, da, na dobrome si tragu! Mene je intrigirao odnos, njegova povijest, kompleksnosti, kako se desi da iste osobe jednako mrzimo i volimo, da nas bez obzira koliko radili na sebi vrate na neke početne postavke koje nisu nužno loše. Intrigirala me i mogućnost odnosa koji ja sa svojim ocem nikad nisam imala, kakvi se sve emocionalni tereti koje ne treba nužno liječiti mogu dogoditi i kad nas mogu koštati glave, a kad nam mogu pomoći. A za sve to mi je trebala veća podloga, širi tekst, više vremena, više rada i na sebi i na likovima.
Iako, pazi ovo, ja sam uvijek htjela biti pjesnikinja! Mene je roman privlačio samo ako je bio tuđi. Nije mi padalo na pamet da će se to dogoditi sve dok se nije dogodila junakinja koja me nimalo nije odražavala i još prirodnjakinja. Iznenadila me tako da sam otišla u drugi književni rod! Iako, da ne ispadne da se šalim s nečim stvarnim, kako sam ti već rekla za to moje uvjetovanje na fizički rad… Često sam tih prvih nekoliko godina fakulteta razmišljala da sam pogriješila, da sam trebala upisati nešto konkretno, radno, gdje će mi kičma propasti pa da se ne razlikujem toliko od ljudi koji su me svojim radom poslali u Zagreb i da se napokon naučim baviti zemljom, jer kao dijete nisam pokazala neki poseban talent za nju. I jedna od tih „konkretnih“ stvari za mene je bila biologija, konkretno – botanika. Ali mater bi me bila ubila. A kičma mi je propala i ovako i onako!
Opisujući djetinjstvo oca glavne junakinje, napisala si da u Vrju vrijedi nepisano pravilo: ako misliš preživjeti, moraš se otarasiti nježnosti. Moj je dojam da su surovi uvjeti života Žaru očvrsnuli, no ne i sasvim otupjeli, odnosno da nježnost on izražava jedinim jezikom kojega poznaje – djelima, praktično. Jesam li u pravu?
Jel me ovo pitaš da ti mogu reć da si u pravu? Ha-ha! Žaru sam konstruirala tako da ljubav i brigu pokazuje činjenjem, ali i da se vidi progresija u to činjenje u trenutku kad prestaje s divljanjem. No, ono što mi je kod njihova odnosa, i nekih drugih u romanu, ipak nekako bilo najvažnije prikazati je to dodirivanje i u kakvom su oni fizičkom odnosu, izuzev kad su udarci u pitanju. Svi dodiri su obostrano radni, ali navest ću samo neke Glorijine: ona ocu suši kosu, guli spaljenu kožu s leđa, dezinficira rane, brije pazuhe, maže kremama, hrani ga, previja… Oni se tom brigom za radničko, pa i umiruće tijelo brinu jedni za druge. Ne grle se i ne ljube se. Mislim da bi u njihovu svijetu bilo baš morbidno milovati i ljubiti tijelo koje je za njih ništa drugo nego alat.
Urednik romana Kruno Lokotar na promociji je istaknuo da roman obrađuje nekoliko općih mjesta hrvatske književnosti: povratak u rodni kraj, k tome prostor dalmatinskog zaleđa, i obiteljske odnose, konkretno odnos junakinje s ocem i djedom. Obiteljskih smo se odnosa već dotaknule pa me zanima onaj prema geografskom prostoru, odnosno simbolika zemlje koju si navela kao strahovito važnu i koja je na neki način uvjetovala i profesiju glavne junakinje, a time i roman možda ponajviše odmaknula od spomenute tradicije. Zašto ti je bilo važno nastaviti se na tradiciju, a zašto si se od nje imala potrebu odmaknuti?
Taj trop povratka intrigirao me jer je nekako imao dvostruku ulogu: vratiti mene meni spisateljici, vratiti Gloriju sebi, svome pravome ja – ma koliko da boli. Tako da tu postoji neka meta-uloga, pa i s tim mojim ulaskom u književnost i kao lika. Što se tiče Dalmatinske Zagore, bilo mi je važno zabilježiti jedan povijesni trenutak, migriranje prema gradovima zbog siromaštva i posljedice koje su se produžile na nekoliko generacija. A što se Vrja tiče, moram tu napomenuti da je Vrj izmišljen prostor i naziv, ali zapravo jako stvaran, jer sam ga nabila negdje u pukotine Novih sela i Ugljana blizu Trilja, mjesta odakle su Andrijaševići. Tako da sam se oslanjala na nešto meni prostorno i mentalitetno jako poznato.
No, to nastavljanje na tradiciju bilo je izvučeno iz stvarnoga života. Ne postoji življi fokus u tom prostoru od zemlje, povratka na nju iz tih gradova, trajno narušenih obiteljskih i rođačkih odnosa jer su oni koji su proveli najviše vremena na toj zemlji zapasali sve i još više, dioba koje su izvedene svakako i nikako. A to odmicanje od tradicije rodilo se iz razbijanja stereotipa o tome kakvi junaci dolaze iz takvih podneblja i dokle mogu dobaciti ako se društvo potrudi omogućiti im minimum, ono što često u tekstovima o nekim idejama ravnopravnosti čitamo kao jednake startne pozicije u društvu koje je već stratificirano na jeziv način, kako bi se našli rame uz rame s onima kojima su pristupnice dane po rođenju, pa i onih koji osjećaju da im nešto pripada samo zato što im je nadohvat ruke.
S obzirom na profesiju glavne junakinje Glorije, ne iznenađuje da je flora cetinskog kraja zaposjela značajan dio romana. Na promociji si spomenula da si upravo to dosta i istraživala. Za oko mi je zapelo to što si određene biljne vrste povezala s likovima i/ili si kroz odnose likova s biljkama dočarala prijelomne trenutke u njihovim životima. Primjerice, Glorijin prvi susret s majkom obilježile su kaluđerice na njenoj haljini, dok se posječena murva ispostavila simbolom očeva raskola s braćom. Možeš li nam reći nešto više o tome?
Uf, ta Cetina! Istražujem je i potiskujem od djetinjstva. I sve oko nje. To je sve seoski nauk, zapravo. Pa onda na njega nalijepljeno nekoliko godina čitanja i istraživanja biologije kao znanosti. No, to s određenim vrstama biljaka i stabala si dobro primijetila. Nije samo da se događa to sljubljivanje ljudi s biljnim vrstama, nego se događa i ta toponimija i antroponimija koja oblikuje taj habitat. Svi odnosi nazivlja i imena su promišljeni i odvagani, točno se zna zašto se koji prostor i koja osoba tako zove i što on/a predstavlja u unutarnjem i vanjskom svijetu.
Ime djevojčice Alte je, recimo, skraćenica latinskog imena pajasena (ali i altitude), pa tako i najava što će napraviti Gloriji, neka ova ima čitav razrađen sustav obrane. To je jedna biologinja odmah povezala i javila mi. Svatko tko je pomirisao iris (kaluđericu) zna njegovu zavodljivost, ali i kako zaboli glava od predugog njuškanja. Albicija je, recimo, upotrijebljena na najmanje četiri razine, od kojih ću otkriti dvije: prva estetska, što je samo čudo u kraju koji stremi korisnosti biljaka, i druga kao najava nekog novog vremena. Dalje ne bih otkrivala, mislim da se čitateljica stvarno može tu dosta posvetiti zanimljivostima teksta koje proizlaze iz komunikacije njegove višeslojnosti.
Iako je Vrj patrijarhalna sredina, svi su ženski likovi prilično emancipirani. Zanimljivo mi je kako si pristupila njihovoj osnaženosti, odnosno to što si likove učinila odvažnima, ali točno onoliko koliko to mogu biti s obzirom na životne okolnosti u kojima su stasale. To najviše dolazi do izražaja u liku Glorijine majke. Je li to nešto čemu si pridala posebnu pažnju ili su se likovi prirodno tako razvijali?
Kad sam odredila povijesti tih likova i putanje, bilo ih je lako slijediti i sve su mi njihove odluke bile jasne i razumljive. Svakome od tih likova dala sam dovoljno prostora da argumentiraju svoje stvarnosti i one su po meni, iako su njima naštetile ili sebi ili drugima, potpuno legitimne. Meni bliskoj osobi je, na dan vjenčanja, majka rekla: “Sad znaš di ti je kuća, tu se više ne vraćaj”. Često sam se pitala bi li ona, da joj je mater rekla “Vrati se”, iskoristila tog džokera i što bi to učinilo njenu životu. Zanimalo me reproduciranje patrijarhata, ali i ta njegova suštinska nemoć i kako se urušava čim su likovi ekonomski emancipirani i kapacitirani ili dovoljno educirani da mogu život urediti po svojim pravilima, i kakvim se onda moralnim kategorijama služe da bi opravdali svoje mjesto u svijetu.
Premda su obiteljski odnosi središnja tema, ovaj roman puno govori i o prijateljstvu. Usudila bih se reći da prijateljstvo čak mjestimice izdižeš iznad obitelji? Tu prije svega mislim na odnos Glorije i Jadrana, ali i na povezanost, odnosno podršku koju su si njihove dvije krnje obitelji pružale u trenucima kada su krvni srodnici zakazali.
A kako da ti kažem, to isto dolazi iz nekih osobnih preokupacija, ali i te teme Dalmatinske Zagore, malih mjesta i obiteljskih raskola. U svijetu gdje ljudskih kvaliteta ima u izobilju, ja sam se htjela baviti jednom dosta rijetkom, a to je odanost. Što se može napraviti s likovima koji su, bez obzira na to kakve živote vode i u kakvim su odnosima, odani jedni drugima? I kako onda ta odanost generira koncept pravičnosti, pravde. I tko su zapravo ljudi koji nadomještaju funkciju obitelji ili je dekonstruiraju? I ono najvažnije, zašto, za razliku od obitelji, ne žele ništa od tebe nego si im takav kakav jesi – dobar? A to se onda sve nadovezuje i na te neke uloge koje preuzima šira zajednica, neovisno o tome tko je kome rod.
Kada govorimo o prijateljstvu, moram spomenuti i djevojčicu Altu, meni omiljen lik. Iako bi uslijed situacije u kojoj su se u romanu zatekle mogle figurirati kao majka i kći, njihov si odnos postavila više-manje ravnopravno: Alta nije Glorijino nepostojeće dijete niti je Glorija Altina odsutna majka. Dopalo mi se to što jedna drugu potiču i pokreću: Alta uz Gloriju otkriva sasvim nov svijet, dok se Glorija kroz Altin novoprobuđen interes za botaniku prisjeća strasti s kojom se počela baviti biologijom. Kako to da si se odlučila ovako postaviti stvari?
Htjela sam prikazati jedan od mogućih odnosa, pogotovo u svijetu u kojem, feminističkim nastojanjima usprkos, i danas kao žene imamo društveno određene uloge, pa ih moramo reproducirati kako bismo se osjećale više ženama, ili božemiprosti, boljim ženama. Htjela sam prikazati i jedan od povremenih ekscesa tih tradicionalnih sredina, ali i nekih drugih, u kojima se zajednica pobrine za dobrobit onog koji pokazuje nekakav talent ili vještinu, pa i za one koji nemaju ni to, ali imaju želju. I da postoje ljudi koji ne osjećaju strah i ugrozu od nečije kvalitete u određenom području, jer ta ista kvaliteta oblikuje to područje, unaprjeđuje zajednicu, širi područje borbe.
I na kraju, jedno pitanje da udovoljim svojoj znatiželji. U jednom dijelu romana Glorija na plaži susreće anonimnu pjesnikinju, jednu od rijetkih stanovnica Vrja koja je, barem prema konvencionalnoj percepciji lokalaca, u životu uspjela. Dok one razgovaraju, pjesnikinjin pas divlja, ruši pješčane kule, kvari djecu. Pretpostavljam da si anonimna pjesnikinja ti, a da je opisana epizoda hommage Sali, tvome psu?
Pa, ajde, ako hoćeš, može biti i hommage Sali, iako je napisano puno prije njegove smrti. Taj me pas pratio posvuda, bio je iznimna čunka, priznavao je samo mene za gazdaricu i nije mu bilo problem sukobiti se oko svoje vizije pravde. Bilo je normalno da takav završi u romanu, pogotovo kao jedan od glavnih kritičara tzv. urbanog rasizma (jel se to tako zove kad građani sipe na ove „druge“ koji ne primjenjuju njihove moralne, društvene, kulturne i ine kodekse)? Ali zapravo, po meni, ta je scena hommage svima koji padaju ili slute pad, da znaju da će se putem zakačiti ili nabosti na neki klin koji će taj pad zaustaviti. I da ma koliko god to probijanje kože zaboli, može se i s tim kroz život. Ili kako kaže jedna od junakinja u romanu, “Ako sam ranjena, nisam mrtva. Živili!”
