Znam da obje mislimo da je civilizacija u ovom trenu u dekadentnoj, silaznoj fazi i da je jeziva ružnoća najistaknutije vizualno obilježje modernog života. … Kvaliteta života nam opada, a s njome i kvaliteta estetskog iskustva koje nam je dostupno.
Kao da zadnjih godinu i kusur nije bilo dovoljno premreženo anti/klimaksima, irska književna hitmejkerica Sally Rooney jesenas je izdala svoj treći roman, a zahvaljujući lavini oduševljenja koju je izazvao njezin prethodni bestseler, Normalni ljudi, Fraktura je vrijedno požurila prijevod (koji potpisuje Patricija Horvat) objaviti istovremeno s originalom. Reklamiran tendenciozno kao „novi roman najvažnije autorice svoje generacije“, Divni svijete, gdje si posve je u kodu autoričina dosadašnjeg rada. No, pored standardnog ljubavnog zapleta i usputnog lightweight intelektualiziranja, ovaj roman donosi i auto-refleksivni sloj u kojem Rooney kroz fikcionalnu prizmu promišlja i vlastitu poziciju hiper-proslavljene mlade spisateljice. Već naslovno pitanje bez upitnika postavlja osnovnu preokupaciju romana satkanog od milenijalske srednjeklasne tjeskobe: kako izgleda sreća za generaciju koja živi produženo stanje nakon apokalipse koja se nije zapravo dogodila?
Prokletstvo glasa generacije
Osovinu narativa čine najbolje prijateljice iz studentskih dana: Eileen, potplaćena urednica književnog časopisa, i Alice, autorica dvaju bestselera koji su joj priuštili teško preglednu količinu novca i slave, plus jedan živčani slom. Svaka od protagonistkinja goni po jednu polu-funkcionalnu ljubavnu vezu, i dok se ljubavni zaplet razmata sasvim čitko, epistolarni e-ekspozei između dviju prijateljica-intelektualki toliko su zasićeni općim mjestima i cirkularnim tiradama da čitateljicu manjeg praga strpljenja najčešće samo dobro tempirani facepalm održava u budnom stanju.
U posljednje vrijeme razmišljala sam o desničarskoj politici (nismo li svi) i o pitanju kako to da se konzervativizam (društvena sila) počeo povezivati s grabežljivim tržišnim kapitalizmom.
Dakako, nismo li svi? U načelu, Rooney maestralno uspijeva na dva fronta: ispisujući osnovnu neiskrenost i samozavaravanje upravo ljudi koji se trse biti iskreni i samokritični, i uprizorujući beskonačan niz promašaja u komunikaciji, osobito kada je riječ o intimnim odnosima. Izvor istodobne privlačnosti i odbojnosti romana Sally Rooney može se smjestiti u način na koji se možemo u njima prepoznati; kakve smo (bile) u ranim dvadesetima, i kakvima smo se zamišljale. Ponekad se čini da su njezini romani simulirana fantazmatska naracija koju smo vrtjele u glavi kao mlade i pretenciozne studentice (pod pretpostavkom da smo tu poziciju privilegije okupirale u nekoj fazi), s čim se možemo poistovjetiti ako smo još uvijek u toj fazi, dirljivo ako više nismo, ili ponor susramlja ako želimo zaboraviti da smo ikada bile.
I uspješni plaču
Prijateljice mog srca! Oprosti zbog kašnjenja – pišem ti iz Pariza, tek što sam stigla ovamo iz Londona, kamo sam morala otići po nagradu. Izgleda da im nikad ne dosadi dodjeljivati mi nagrade. Šteta što sam se tako brzo umorila od njihova primanja, inače bi mi život bio beskrajna zabava.
Međutim, dok je pretpostavljena univerzalnost njezine proze (notorna “poistovjetljivost” koja je nekako postala estetsko-etičkim kriterijem suvremene zabavno-umjetničke produkcije) jedna od bitnih pretpostavki ove specifične literarne slave i popularnosti, iskustvo koje Rooney pripovijeda vrlo je uskog identitetskog dosega i na intersekcionalnoj check-listi ne skuplja puno bodova. Ta pseudo-univerzalnost nije problem u razmatranju pojedinog djela, ali ono što jest problematično i što bi trebalo povrgnuti ozbiljnoj kritici je sustav koji omogućuje da Rooney za svoju programatski nespektakularnu prozu dosegne razinu slave, kakvu gotovo nikada, ili doista nikada u istom razmjeru, neće dobiti spisateljice iz manjinskih perspektiva. Glasovi koji dopiru iz s margine uvijek su već obilježeni, istodobno kao manje univerzalni i kao univerzalno reprezentativni za identitetsku skupinu koje su dio. Rooney može biti “glas generacije” na način na koji to autorice koje pišu iz drugih pozicija, poput ne-bijelih i ne-strejt autorica, ne mogu biti, a proza Sally Rooney s druge strane za te čitateljice nikada neće biti univerzalna.
Da se razumijemo, ove su asimetrije sistemske i ne padaju na pleća drugarice Rooney, čiji uspjeh možemo načelno podržati kao dio suvremenog ženskog kanona u razvoju i poželjeti joj da i dalje live laugh love kroz život osigurane egzistencije. Međutim, kad bitnim dijelom njezina djela postane auto-meta-komentar te iste slave, identitetski je pozicionirati i problematizirati njezin boom nameće se kao važan element u kritičkoj recepciji. Egzistencijalna nelagoda koja proizlazi iz sistemskih problema, ali se osjećajno transformira u apstraktnu kvazi-post-apokaliptičnu pasivizirajuću tjeskobu za likove u potrazi za divnim svijetom, već je marker privilegije. Čak i u svojoj kritici književne scene u čiji se vrh uspela zajedno sa svojom protagonistkinjom Alice, Rooney piše o eliti do koje velika većina aspirirajućih književnica nikada neće doprijeti, bez obzira na trud i talent. I ponovno, to je u redu – ta je moralizatorska egomanija daleko točniji prikaz naše dominantne generacijske stvarnosti nego što bi to bio performativ woke empatije (u kodu političke korektnosti koja može sve “ispravno” reći, a da pritom ništa efektivno ne napravi). No koliko je samosvjesne kritike zapravo prisutno u djelu koje aktivno reproducira te i takve misaone obrasce nemoguće je razlučiti unutar samoga narativa.
Sally Rooney, verovatno*
Sve te raznolike vrste bezalkoholnih pića u plastičnim bocama i svi ti zapakirani obroci i slatkiši u zavarenim vrećicama i peciva koja se peku u dućanu – to je to, kulminacija sveg rada na svijetu, sveg izgaranja fosilnih goriva i sveg crnčenja† na plantažama kave i šećera. Sve za to! Za taj obični dućan mješovitom robom! Osjetila sam vrtoglavicu razmišljajući o tome. Doslovno mi je pozlilo.
Ponovno, nije li nam svima. Iako se puno inzistira na klasnoj svijesti u romanima Sally Rooney, koja se iz nekog razloga u intervjuima aktivno deklarira kao marksistkinja, nema objektivne razlike između načina na koji njezina djela tematiziraju ili problematiziraju klasne dinamike i načina na koji to rade, primjerice, The O.C. ili Gossip Girl. U kratkom spoju između fikcionalnih i biografskog narativa Sally Rooney, čini se da njezin proklamirani marksizam naprosto daje alibi čitateljicama časopisa Jacobin da bez srama uživaju u žanrovskoj književnosti koja bi najbolje sjela u YA sekciju, uz povremeni gramšijevski ulet o kontra-hegemoniji da se umire marksistički duhovi.
Rooney je zapravo interesantna onoliko koliko je beskrupulozna u fantastično trivijalnim tematskim preokupacijama i navigiranju mutne zone između angažirane i anti-angažirane, intelektualne i anti-intelektualne, ironične i neironične pozicije u svome djelu. Znakovito je da Alice kritizira književnike koji inzistiraju na tome da pišu „o stvarnom životu“ koji u stvarnosti ne žive, izbjegavajući znatno prizemnije i narcisoidnije teme koje ih zapravo opsjedaju. Taj je ekskurs lako shvatiti kao Sallyjin odgovor kritičarima koji predbacuju romanima njihovu populističku prirodu, lomeći ih kroz pretenzije koje ti ohlađeni ljubići premreženi usputnim uvidima u velike teme naprosto nemaju. Rooney piše ono što je zanima: „nemam pojma… o ljudima.“
Isn’t it ironic?
Problem sa suvremenim euro-američkim romanom jest u tome što se po pitanju strukturnog integriteta oslanja na suzbijanje životne stvarnosti većine ljudskih bića na Zemlji. Kad bi se suprotstavio siromaštvu i jadu u kojem su milijuni ljudi prisiljeni živjeti, kad bi činjenicu tog siromaštva, tog jada, stavio rame uz rame sa životima „glavnih likova“ romana, to bi se smatralo neukusnim ili jednostavno umjetnički neuspješnim. … Moja su djela, suvišno je napominjati, najgori zločinci u tom pogledu.
Zanimljivo je u romanu pratiti kako se jedna od glavnih junakinja, koju je nemoguće razmatrati drugačije nego kao autoričin alter ego, nezgrapno bori s vlastitom privilegijom. Da je spremnija uroniti u potencijal autoironije koji postavlja u liku mega-uspješne mlade spisateljice, koja istovremeno želi prezirati svoj predimenzionirani zvjezdani status i ne može si pomoći da u njemu ne uživa, Rooney je mogla dekonstruirati svoju poziciju, a možda je u roman moglo zalutati i nešto humora. Ali uštogljena proza nikako da se odvaži da samu sebe otvoreno prestane shvaćati ozbiljno, a balansiranje na samom rubu ironije može samo dodatno frustrirati.
Gotovo svi moji pokušaji da pronađem iskupljujuću vrijednost u romanima Sally Rooney svode se na mukotrpno preispitivanje je li riječ o ironiji koju je naprosto teško jednoznačno detektirati kad je olakšana od očitog humora, ili nužnog odmaka doista nema. Kad Alice i Eileen cirkularno moraliziraju u prazno, treba li u tom postupku prepoznati (auto)kritiku milenijalskog morala?
U eseju za LitHub, Stephen Marche izlaže tezu da je raniji književni fokus na individualni Glas zamijenila književnost Poze, u čijem ringu Rooney ovih dana definitivno rezonira kao ultimativna pobjednica. Njezina je proza izrazito suha, konzistentno bezlična i prepoznatljiva samo po motivskim repeticijama i generalnoj flah atmosferi koja postaje neka vrsta anti-stila. Iako su takve generalizacije po definiciji minsko polje, zamjetna je izvjesna proliferacija književnosti koja se gradi na gotovo reportažnom, uzemljenom tonu i raskićenom stilu, ali taj trend sam po sebi nema pozitivnu ili negativnu vrijednost. Daleko je potentnija u Marcheovu tekstu primjedba da u opusu nekih od najjačih imena anglo-američke milenijalske književnosti snažno rezonira tjeskoba i iscrpljena reakcionarnost nasuprot pretpostavljenoj generacijskoj progresivnosti.
Sve po PS-u
Znam da to nije život koji si zamišljala za mene, Alice: da ću kupiti kuću i imati djecu s dečkom s kojim sam odrasla. Ni ja nisam zamišljala takav život za sebe. Ali to je život koji imam, jedini. I dok ti pišem ovu poruku, jako sam sretna. Šaljem ti svu svoju ljubav.
Kao i u ranijim romanima, Rooney niže epizode niske događajnosti do konačnog anti-klimaksa. No dok su Razgovori s prijateljima i Normalni ljudi imali otvorene završetke, nakon kojih očekujemo da se likovi otiskuju u život daljnjih varijacija na temu od kojih su građeni romani, Divni svijet svoj narativ pakira u nebulozno simetrični happy end. Rooney u romanu uparuje dvoje superlijepih superstrejt ljudi s jedne, i dvoje za nijansu manje spektakularno atraktivnih biseksualnih ljudi u het-spoju s druge strane, da bi oba para smjestila u sretni suživot u kojem dolaze do zaključka da je ljepota života upravo u monogamnoj vezi i jednostavnoj stabilnosti. Ovaj reakcionarni finiš zanimljiv je utoliko što stoji u neočekivanom kontrapunktu prema mladenačkim fantazijama o uzbudljivom životu izvan spona retro-konvencija. Kad bi bilo sigurnih naznaka da Rooney ima smisla za ironiju, možda bismo bile u napasti u ovakvom završetku tražiti provokaciju. Ili zaista divni svijet pronalazimo u sigurnosti tradicionalnog uparivanja?
Roman ima i svoju zalihu prizora seksa između parova protagonista, koji poentiraju dinamike odnosa, kod Rooney uvijek u blago sub-dom klinču. Sally umije skicirati odnose na način da istodobno povjerujemo kako je riječ o romantičnim spojevima kojima je holivudski suđeno, ali i odnosima građenima na komplementarnim neurozama koje će se sretno zadržavati u zajedničkom psihoseksualnom zastoju do daljnjega. No, veza koju Rooney oblikuje između traume obiteljskog zlostavljanja i sklonosti submisivnom kinku (prominentnije u Normalnim ljudima) problematična je psihopatologizacija s konzervativnim moralističkim predznakom koja banalizira raznolike seksualne prakse. Čini se da se Sally ponovno odbija sasvim odlučiti koju i kakvu poziciju želi zauzeti, a ta neodlučnost sama po sebi ne dobacuje daleko.
Bog nam pomogao
Isus nas, međutim, uči da ne trebamo osuđivati druge.
Začudni aspekt Divnog svijeta njegovo je koketiranje s katoličkom paradigmom koja se nastoji razvesti od konzervativizma i preispitati potencijal vjere za demoraliziranu generaciju. Istraživanje ostaje na naznakama, ali dodaje nešto neočekivane (anti-)egzotike narativu, podcrtavajući sklonost drugarice Rooney da meko navigira teme konvencija i morala, konzervativnog i progresivnog svjetonazora, a relativna srodnost konteksta unutar kojeg i o kojemu Sally piše našem domaćem kontekstu zasigurno čini nešto subliminalne privlačnosti. Didaktični ton romana u kontaktu s vjerskim momentom, doduše, proizvodi bizaran zamor.
Divni svijete, gdje si sasvim sigurno neće doseći popularnost Normalnih ljudi, no fanovi Sally Rooney u njezinom će trećem romanu naći organski produžetak njezina opusa koji im se može svidjeti iz istih razloga iz kojih su voljeli njezina prva dva djela. Alice se u romanu prijeti da više nikada neće napisati roman, no kako se bližimo završetku priče, čini se da ipak neće biti ništa od rane mirovine za proslavljenu autoricu. No, u Divnom svijetu ipak rezonira izvjesna bjesomučnost kakve dosad nije bilo kod Rooney, i skoro nam dođe da se zapitamo hoće li i kako „najvažnija autorica svoje generacije“ nastaviti graditi djelo, u svom sjaju i bijedi tog vrtoglavog statusa koji nitko, ni u pozitivnom ni u negativnom smislu, nije zaslužio.
- *https://www.facebook.com/karlmarksvrv
- †Vrijedi napomenuti da ovaj rasno obilježeni izraz nije baš najsretniji prijevod izraza “back-breaking work” u jednom milenijalskom romanu.
