Program 12. Vox Feminae Festivala u srijedu, 3. listopada, započinje s izložbom ilustratorice Ane Kovačić pod nazivom “Njezin panteon”. Izložba se otvara u 20h u društveno kulturnom centru ‘Šesnaestica’ (Ozaljska 16). Tim povodom sjeli smo na kavu (odnosno čaj) s Anom, te odmah na početku doznale da joj je ovo jedan od prvih intervjua.
Ana Kovačić diplomirala je na Studiju dizajna u Zagrebu, smjer vizualne komunikacije. Kao grafička dizajnerica, ilustratorica i dizajnerica interakcija radi od 2003. samostalno i u nekoliko studija. Projekti kojih se najradije sjeća uključuju ilustraciju i interaktivne sadržaje. Trenutno je pretežno fokusirana na ilustraciju u svim njenim oblicima. Jedna je od autorica ilustracija za društvenu igru ‘Fierce Women’.
Kako je moguće da na internetu nema nijednog intervjua s tobom?
Zapravo postoji jedan koji je ostao izgubljen u prostranstvima interneta. Nemam potrebu za takvom promocijom jer sam karijeru započela kao dizajnerica pa mi je uvijek odgovaralo da sam iza kulisa. Sve što sam radila ranije je primijenjena umjetnost. Ilustracija kojom se sad primarno bavim je i komercijalna pa se još uvijek pokušavam naći u ulozi autorice koja će sebe povremeno staviti u prvi plan.
Čime se sve inače baviš? Kako izgleda jedan radni tjedan Ane Kovačić?
S obzirom na to da radim kao freelancer izgleda dosta raznoliko i razlikuje se iz tjedna u tjedan. Radim puno ilustracije, ali i dizajna. S tim da dizajnerski poslovi koje prihvaćam moraju uključivati ilustraciju, to sam si tako odredila i balansiram između.
Koja ti je ovo izložba po redu?
Prva samostalna. [smijeh] Još se pokušavam dogovoriti s tom ulogom autorice. Ovo mi je neki iskorak. Zapravo skok s padobranom.
Nadam se da smo onda stvorili dobru mrežu da te ohrabrimo u skoku. 🙂
Sad kad gledam završne radove već vidim kako bih to sasvim drugačije napravila da krenem iz početka. Zapravo mi je zanimljivo imati retrospektivu, nakon što se rad materijalizira iz ideje. Ali zadovoljna sam.
Kad to već spominješ, kako je tekao rad na ilustracijama za izložbu “Njezin panteon”?
One su kao trojanski konj – jako su jednostavne i djeluju pomalo blesavo i zaigrano; ali su jako osobne. To mi je bilo bitno: da puno ljudi ne shvati o čemu se zapravo radi nego da mogu pridodati i svoje značenje radovima.
Prvi rad iz serije (naslovna fotografija, op.A), s kojim si nam se javila na naš programski natječaj, bio je izložen ranije ove godine na Graffiti na gradele festivalu. Kako je došlo do širenja koncepta?
Nije počelo s predumišljajem. Ali kad sam napravila taj rad sam shvatila da se može razraditi i razviti priča. GNG su me pozvali jer sam davno crtala grafite, iako sam danas jako daleko od te priče. Htjeli su pokazati posjetiteljima što danas rade ljudi koji se tim više ne bave. Ja sam napravila prikaz onoga što sam ja sada. Shvatila sam da sam napravila trojstvo, kamo to može ići dalje ide te se razvila ideja o panteonu.
Sva tri lika su autoportret?
“Grupni autoportret”.
Da, primarni motivi su Žena, Majmunica i Vulkan. Uzela si čovjeka, životinju i zemlju – kako su one povezane?
U primitivnim religijama animizam je uobičajen, životinje i planine povezane su s božanstvima. Na primjer, skoro svi himalajski vrhunci su obitavališta raznih božica i bogova. Vulkan sam kao motiv otkrila nakon što sam gledala ‘Into the Inferno’ Wernera Herzoga – priču u koju je on naravno ugradio i vlastitu metafiziku. Vulkan je super motiv jer proizvodi spektakularnu vatru, ali se zapravo uništava dok to radi a u nekom trenu će se i ugasiti. To mi je bila dobra metafora za žestoke ali i prolazne pojave.
Aktivna si na nezavisnoj sceni, nedavno si surađivala s bendom Žen na coveru njihovog albuma…
Inače jako volim raditi za muziku iako nisam baš puno djelovala na tom području. Članice benda Žen sam poznavala od prije. Silno sam htjela prevesti to što čujem u vizualno. Njihov album ‘Sunčani ljudi’ sam čula u sirovom obliku i to mi je bilo super iskustvo jer sam slušala kako se slaže i kako raste. Naravno, sad bih i to sve napravila drugačije.
Opet to ponavljaš. U kojem segmentu si najkritičnija kad vidiš svoj finalni rad?
Htjela bih raditi malo više apstraktnije. Trenutno radim na tome da se otfuram na neko novo mjesto. Želim istražiti što apstrakcija znači za mene.
Kada te najčešće pukne inspiracija?
Kako-kad. Nekad uspijem strukturirano brainstormati. Ali najbolje mi ideje dođu pod tušem i kad legnem u krevet. Kad se čovjek opusti…
To sam primijetio na tvom Instagramu. Mnogo više objavljuješ skica nego finalnih radova.
Da, to je ta faza početka materijalizacije ideje. Zapravo uvijek kad crtam imam osjećaj kao da radim s komadom gline, nešto oblikujem.
Rad kojih ilustratorica ti je posebno prirastao srcu?
Što tebi umjetnost znači u svakodnevnom životu?
Terapija. Neke stvari koje možda ne mogu izbaciti iz glave pa to tako radim. Kao da radim nacrt za promjenu razmišljanja ili nešto slično. Dosta osobno to shvaćam.
Čak i ako nešto radiš po narudžbi?
Ne nužno, ali uvijek ubacim nešto svoje, što je meni smiješno ili zabavno. Zapravo mi je super kad mi se javi netko tko je vidio što sam radila prije i zna što očekivati da ću unijeti u finalan rad.
Vratimo se malo na izložbu “Moj panteon”. Ona direktno tematizira tvoj revolt spram utjecaja religije u našem društvu.
Religija i politika koje kod nas idu ruku pod ruku i obje me jako iritiraju. Odlučila sam svjesno ne gledati vijesti i čitati novine u travnju 2015. jer više nisam mogla. Jednom tjedno bi mi prijateljica koja se bavi odnosima s javnošću dala mali izvještaj. Ja sam se svaki put šokirala. Mislila sam da su to vijesti s News Bara. Jako me ubodu sve inicijative one “obitelji” (ne želim im niti izgovoriti puno ime) i to definiranje braka kao zajednice muškarca i žene. I ženska reproduktivna prava koja su na udaru. Pokušavam to na svoj način komentirati. Mislim da bi religija trebala biti propagiranje ljubavi i solidarnosti, a pretvara se u opresiju kada je čovjek posrednik između boga i vjernika.
Nastavno na to, u subotu se na VFF-u održava radionica na kojoj ćeš s polaznicama stvarati njihove panteone. Što zainteresirane mogu očekivati?
Ta radionica je moj način relativiziranja onoga što se shvaća jako ozbiljno i doslovno. Moj prijedlog, kao lijek, je da svi nađemo svoje specifične svete stvari, pojave i osobe i da se bavimo njima. Da iz njih vučemo snagu. Svijet je pun prekrasnih stvari kojima sami možemo pridodati značenje i vrijednost..
Druga dimenzija radionice je self-help jer sam se dosta bavila sama sobom. Htjela bih da ljudi pokušaju prihvatiti svoje negativne emocije, ponašanja i karakteristike zato što sve imaju funkciju. Npr. jako mi je pomoglo kad sam shvatila da je krivnja nešto pozitivno u mom životu. [smijeh] Pomaže mi da izguram stvari do kraja. Super mi je što sam negativnom osjećaju dala pozitivno, zdravo i korisno značenje. Na neki način uživam u ljudskim manama i mehanizmima nošenja sa stvarima. Te stvari nas čine ljudima.
Podsjećamo, radionica Ane Kovačić na festivalskom je rasporedu u subotu u 13h. Broj polaznica je ograničen, a zainteresirani se mogu prijaviti putem mejla ana.kovacic.hello@gmail.com.
Izložba se nakon otvaranja može pogledati sve do kraja festivala 7. listopada.
