Nezaposlenost u državi rapidno raste, smanjuje se broj radnih mjesta, a svaka nada u bolju budućnost za sada je nažalost neizvjesna. Upravo ta bitna činjenica potaknula je riječku konceptualnu umjetnicu Milijanu Babić da realizira projekt koncipiran kroz izložbu nazvanu ‘Tražim posao‘, na kojoj je radila godinu i pol dana i koji ćete moći vidjeti u sklopu 7. Vox Feminae festivala.Otvorenje izložbe održat će se 15.11. u Galeriji Nova.
Osim što se, realizirajući projekt, susrela sa brojnim negativnim iskustvima, ova zanimljiva umjetnica suočila se i s gorkom istinom, kako je rekla, žena iznad 35 godina u svijetu kakvom danas živimo, više nije konkurentna za mnoge poslove koji su rezervirani za žene te je upravo ta rodna definiranost glavni razlog negativnim iskustvima s kojima se susrela.
Ogovore na pitanja kako je zapravo izgledao koncept Milijaninog projekta, priprema li nam u budućnosti nastavak priče, može li se danas živjeti od umjetnosti. pročitajte u nastavku razgovora.
Godinu i pol dana radili ste na projektu ‘Vizualna umjetnica na tržištu rada’ koji je osmišljen na temelju osobnog iskustva. U rujnu prošle godine predstavili ste projekt izložbom u Rijeci, a na Vox Feminae festivalu izložba će se moći vidjeti i u Zagrebu. Kako to da ste došli na ideju od stvarne situacije napravti izložbu? I kakve su reakcije bile nakon predstavljanja u Rijeci?
U svom se radu sve više bavim akcijama koje zadiru u ‘stvarni’ život, i koriste govor u prvom licu jednine. Takav način izražavanja bitan mi je i na osobnom nivou zbog ‘hvatanja u koštac’ s vlastitim problemima, a sama direktnost u pristupu lako komunicira sa publikom. Rad Tražim posao proizlazi iz duboke frustracije zbog neprestanog ‘krpanja kraja s krajem’ i traganja za dodatnim izvorima zarade, kao i zbog nedostatka diskursa koji se bavi problematikom nedostatnosti umjetničke profesije. Osim kao samostalna umjetnica, dugi niz godina radila sam kao vanjska suradnica na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci, čekajući na honorar i po godinu i pol dana. Jedan od radova na izložbi dodiruje se i ovog problema. Izložba je tijekom svoje prve izvedbe u Malom salonu u Rijeci 2012. godine jako odjeknula i van samog polja umjetnosti, što mi se čini vrlo bitno.
Kada ste radili na projektu, radili ste kao konobarica, čistačica te ste se kroz poslove koje ste radili susretali s brojnim negativnim iskustvima kao što su izrabljivanje, potplaćenost, nemoralne ponude. Na što ste time htjeli ukazati osim stanja na tržištu rada? I mislite li da ste u tome uspjeli?
Teško je zamisliti kako bi se projekt razvijao u slučaju da je oglas Vizualna umjetnica hitno traži bilo kakav posao, bio pisan u muškom rodu. Naime, sve reakcije na moj oglas dolazile su od strane muškaraca koji su i nakon dobivenog odgovora na pitanje ‘što je to vizualna umjetnost?’ nudili poslove poput ‘masaže’, ‘pratnje vikendom’, ‘performansa u noćnom klubu’ i tome slično. Ovakvi poslovi iznadprosječno su plaćeni, za primjer ‘pratnja vikendom’ iznosi 1000 EUR, a jedan sat ‘masaže’ od 100 do 300 kuna, ovisno o tome ‘koliko je opuštajuće’.
Pretraživanje rubrika poslovnih ponuda pokazalo je da žena starija od 35 godina više nije konkurentna za mnoge poslove koji su rezervirani za žene, dok je moje odrađivanje različitih poslova pokazalo da je upravo rodna definiranost razlog lošim iskustvima. Kao konobarica, bila sam verbalno maltretirana zbog neispunjavanja različitih želja muškaraca, a kada sam kao distributerka ubacivala reklamne materijale u poštanske sandučiće, bila sam fizički napadnuta od strane muškarca isprovociranog mojim nepoštivanjem antireklamnih natpisa. Mislim da je projekt jasno ukazao na probleme seksizma u našem društvu.
Imate li u planu napraviti nastavak ovog projekta?
Za mene je ovaj projekt, za razliku od tematike kojom se bavi, gotov. Nužno je nastaviti se vraćati pitanju pozicije žene kao i statusa suvremenih umjetnika u našem društvu.
Zanimljivo je da ste diplomu stekli na odsjeku za likovnu umjetnost u Durbanu, Južnoafričkoj Republici te magistrirali u Ljubljani. Kako to da ste se vratili u Hrvatsku? Mislite li možda da ste nakon završenog studija umjetničku karijeru trebali ‘graditi’ negdje izvan Hrvatske?
Lokacija nije garancija uspjeha ako pod uspjehom mislimo na ozbiljan umjetnički rad. Umjetnici koji žive i rade van zapadnog svijeta, ma koliko god s njim bili povezani, progovaraju o aktualnim problemima o kojima se na zapadu jako malo zna, a o kojima se u njihovim sredinama ne govori, dovodeći pritom i vlastiti život u opasnost. Njihov je rad od neprocjenjive važnosti. Iako moja putovanja kao ni povratak u Hrvatsku nisu bili planirani, hrvatski kontekst mi je postao jako bitan jer me direktno motivira, a promjenu bih svakako voljela vidjeti u svom dvorištu.
Kakva je danas materijalna egzistencija konceptualnih umjetnika?
Među našim umjetnicima svakako ima onih koji žive dobro jer možda rade sa stranim galeristima ili tek kasnije u životu beru plodove svog rada, no oni su u malom broju. Velika većina vodi egzistencijalnu bitku, ukoliko se nije osigurala na nekom drugom mjestu.
Surađujete na slovenskom festivalu ‘City of Women‘. Opišite nam kako je izgledala ta suradnja te kakve Vam je ona sve mogućnosti otvorila u daljnjem životu?
Sa Mestom žensk surađujem već deset godina, od 2003. kada sam u kontekstu festivala prvi put imala samostalnu izložbu. Nakon toga smo nastavili zajedno raditi u organizaciji festivala na neko vrijeme, zatim u izvedbi festivala svake jeseni, te paralelno na produkciji nekih mojih radova i izložbi. Na osobnom i profesionalnom putu Mesto žensk je za mene referentna točka, kao i neki drugi dom koji funkcionira po principu ženske solidarnosti. Dugogodišnja iskustva vezana uz tu platformu, učvrstila su moje stavove, stvorila nove veze, otvorila nove mogućnosti, pomakla mnoge granice, inspirirala moj rad…
Koje su po vašem mišljenju specifičnosti i prednosti festivala koji se bave rodom i umjetnošću žena?
Koristeći umjetnost kao alat za poticanje društvene promjene, feministički/ženski festivali ukazuju ne samo na neravnopravnu poziciju žena u suvremenom društvu, nego iznose na vidjelo sve vrste diskriminacije koje se događaju po principu rase, etničkog porijekla, seksualne orijentacije, klase, dobi, invaliditeta… Osim što stvaraju prostor za kritičko promišljanje, takve platforme daju jedinstvenu priliku umjetnicama da rade i da se povezuju po ‘ženskim’ pravilima.
Naišla sam na informaciju da trenutno radite na projektu u kojem dvije umjetnice, iz različitih država zamjenjuju svoja mjesta. O kakvom projektu se radi? Recite nam nešto više o samom konceptu!
Radi se o projektu Put Yourself in My Place u suradnji sa švedskom umjetnicom Idom Hansson, u kontekstu međunarodnog projekta Corners u kojem su hrvatski partneri Pogon i Drugo more. Ida i ja smo na tri tjedna zamijenile svoje životne i radne sredine u Rijeci i Umei, kako bi prateći stope ove druge prošle kroz iskustvo nekog drugog geografskog i osobnog ugla, suočavajući se pritom same sa sobom. Iako su neki zadaci bili unaprijed definirani, akcija je zbog svoje nepredvidive prirode imala svoju logiku. Trenutno smo u postprodukcijskoj fazi i idemo u smjeru multimedijalne izložbe koja se bazira na prikupljenoj dokumentaciji i osobnim refleksijama.
