Objavljeno

21. rođendan CESI: Napadi s desnice pokazatelj su da smo na pravom putu

Foto: T.B./VF

Udruga CESI – Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje, pripadnica zloglasne “džender mafije”, već 21. godinu širi “feminističko-pedersku propagandu” i besramno krade čitatelje Narod.hr-u.

Danas jedna od najdugovječnijih i najcjenjenijih feminističkih organizacija, CESI je osnovana na Međunarodni dan žena 1997. godine kao odgovor na probleme kršenja ljudskih prava, posebice ženskih i manjinskih prava, probleme militarizma, nacionalizma te pada ekonomskog standarda u poslijeratnom periodu.

Svoju 21. godinu CESI će proslaviti u petak, 5. listopada u 19h u Centru za kulturu Trešnjevka izložbom koja će prikazati njihov dugogodišnji rad. Dođite i prisjetite se što je sve bilo potrebno da opstanu na turbulentnoj aktivističkoj sceni i u društvu koje kontinuirano dovodi u pitanje prava žena i ranjivih skupina.

 

CESI su osnovale aktivistice i članice ženskih i mirovnih inicijativa s dugogodišnjim iskustvom u radu sa ženama koje su preživjele traume rata. Imate uži tim, ali i velik broj suradnica i volontera/ki. Kako se tim mijenjao tijekom godina i je li to utjecalo na sam rad organizacije ili teme kojima ste se bavile?

Žene koje su osnovale CESI bile su hrabre pokrenuti organizaciju s misijom (poboljšanja položaja žena i izgradnje civilnog društva) koja i danas nosi CESI. Početni tim (Danijela Babić, Gordana Obradović Dragišić, Sanja Cesar, Sanda Malbaša, a od 1998. i Anamarija Tkalčec) je 1997.-1999. radio na ratom pogođenim područjima. Radile smo na terenu, u Pakracu, Okučanima, Vojniću… Vodile smo grupe podrške za žene, cijelile ratne rane, pokušale pomoći vratiti povjerenje ljudi u etnički (a i fizički) ratom razrušenim zajednicama.

Godine 1999. Sanja “gura” spolno i rodno osvještavanje, pronalazi trenere/ice koji rade s nevelikom grupom ljudi. Tu nam se priključuje i Nataša Bijelić i rodna lavina je krenula!

Veliko osvježenje se dogodilo 2006. dolaskom Tajane Broz. Tajana je uz pomoć drugih kolegica kreirala Libelu i privukla volonterke novinarke. Pojačao se rad na političkoj participaciji žena, krenula je rodna analiza nakon svakih izbora u zemlji. Geografski smo se proširile u Krapinsko-zagorsku županiju.

Svaka osoba koja je došla u CESI unijela je dio sebe i svoj način rada i aktivizma kroz programe na kojima je radila, pomagala i osvježavala svojom kreativnošću. To se i danas vidi u edukacijama koje smo osmislile, kampanjama koje smo provodile, našoj aktivnosti u Krapinsko-zagorskoj županiji te smo svima koje jesu i koje su bile dio CESI zahvalne što su ugradile u organizaciju dio sebe.

Foto: T.B./VF

U svom 21-godišnjem radu, na što ste najviše ponosne, što vidite kao svoje najveće postignuće?

Prva smo udruga na području RH, a vjerojatno i među prvima u regiji, koja se sustavno bavila senzibiliziranjem mladih za pitanja roda i spola te prevencijom nasilja u adolescentskim vezama. Osmislile smo program edukacije liderica “Žene i vođenje” koji je osposobio je šest generacija polaznica, uključujući žene aktivne u organizacijama slijepih. Ponosne smo što smo potaknule osnivanje nekih ženskih grupa, npr. prve ženske romske grupe u Hrvatskoj “Bolja Budućnost”. Ponosne smo na naše priručnike i portale (SEZAM, Radnica.org, Libela.org…), ponosne smo što pružamo besplatnu pravnu pomoć za nezaposlene žene kontinuirano od 2011. godine, ponosne smo na naš eksperimentalni program rodne/seksualne edukacije za učenike i učenice srednjih škola. Nekoliko generacija mladih žena educirale smo za rad na pitanjima rodne ravnopravnosti i aktivan društveno-politički angažman i iz tog programa iznikle su, između ostalih, inicijative Za rad spremne i Znaj znanje.

Također, tematizirale smo aktualne društvene probleme kroz istraživanja i izvještaje Siva zona: pitanje abortusa u RH i Neokonzervativne prijetnje seksualnim i reproduktivnim pravima u Europskoj uniji. Drago nam je da smo pomogle u formiranju Inicijative liječnika/liječnica za reguliranje prava na priziv savjesti u medicini, koja se zalaže za očuvanje dostojanstva, integriteta i autonomije trudne žene i reguliranje odbijanja pružanja legalnoga prekida trudnoće od strane medicinskog osoblja.

Motiviraju nas sjajne evaluacije koje dobivamo od polaznica i polaznika naših edukacija. Ponosne smo na naše suradnike i suradnice, volonterke i volontere koji neumorno svih ovih godina zajedno s nama pokušavaju promijeniti društvo na bolje. Ponosne smo i na male organizacijske stvari kao što su: jutarnje kave, radno vrijeme koje odgovara svima, radimo zajedno s našim ljubimcima, putujemo i učimo od drugih organizacija…

Što vidite kao najveće prepreke u vašem radu danas u odnosu na prije 20-ak godina? Napadi s desnice dolaze i odlaze, jedino EU birokracija kontinuirano raste…

Raste birokracija i raste naš zamor tom istom birokracijom. CESI je prvi projekt financiran iz EU-a dobila 2002. godine u okviru predpristupnih programa. Same smo učile pisati i voditi EU projekte, koji su nam danas važan dio rada i vidjele smo sve promjene koje su se odvijale u procesu provedbe EU programa. Već godinama gubi se velika količina energije na administriranje projekata koje kao da je sada već sraslo u svakodnevni rad. Država uči provoditi EU fondove, što kod nas izaziva razne reakcije: iznenađene smo, ljuti nas, umara, iznenađuje svakim novim natječajem, no to je valjda dio učenja i rada organizacija civilnog društva koje žele opstati i provoditi svoje aktivnosti.

Napadi s desnice su dio naše svakodnevnice i puno energije, resursa i vremena potrebno je uložiti kako bismo sačuvale već uspostavljene standarde ljudskih prava. Često imamo osjećaj da za svaki korak naprijed idemo dva unazad. Međutim, napadi su isto tako i pokazatelj da smo na pravom putu u borbi za bolje, pravednije i ravnopravnije društvo.

Foto: T.B./VF

Dan žena 1998. obilježile ste posebnom akcijom. Možete li nam ispričati više o samoj akciji i tko je sve u njoj sudjelovao?

Da, to je događaj na koji smo jako ponosne! Te poratne 1998. CESI je organizirala osmomartovsku povorku od Gajeve preko Zrinjevca i Trga bana Jelačića do Cvjetnog trga. Posudile smo kostime iz Jadran filma prikazujući žene kroz povijesna razdoblja, odnosno njihovu borbu kroz povijest za jednakopravan položaj s muškarcima. U toj povorci nam su nam se pridružile drugarice, nekadašnje partizanke, iz Saveza antifašista Hrvatske. U povorci su sudjelovale i aktivistice iz Antiratne kampanje i Ženske infoteke. Hodale smo tako u povorci s megafonom i na sav glas centrom Zagreba vikale “Sretan 8. mart!”. Nije se te 1998. smjelo izgovoriti “mart”, pa to je srpski. Jedna sudionica je obukla partizansku uniformu, kapu s petokrakom, to je zaista bilo hrabro! Ljudi su nas gledali kao da smo došle iz nekog drugog svijeta. Na Cvjetnom smo formirale polukrug i čitale citate žena koje su obilježile žensku borbu za ravnopravnost. Tu, na Cvjetnom, građani su uglavnom bili blagonakloni i poklanjali nam cvijeće. Pukla ih je nostalgija, vidjelo se!

Surađujete sa županijskim povjerenstvima za ravnopravnost spolova, sudjelujete u različitim radnim grupama, organizirate treninge, izrađujete analize i preporuke za kreiranje rodno osviještenih politika, zagovarate veću uključenost žena u politiku… Kako biste okarakterizirale odnos s političarima/kama i predstavnicama/ima vlasti – kao produktivan ili kao “nužno zlo”? Prema vašem iskustvu, koliko političari/ke imaju sluha za suradnju s organizacijama civilnog društva?

Nekada je ta suradnja produktivna, a nekada kao jednosmjerna ulica. U donošenju prvih Nacionalnih politika za promicanje jednakosti kao i u procesu donošenja Zakona o ravnopravnosti spolova bilo nam je važno biti dio procesa i utjecati na kreiranje institucionalnih mehanizama, strategija, politika i zakona. Da, razočaravajuće je vidjeti kako nam se prijedlozi režu i čiste te na kraju ostane tekst ili mjera kojom nismo zadovoljne ili nam se prijedlozi djelomično uvaže u gotov tekst. Isto tako je frustrirajuće što  prioriteti često ovise o procjeni političke volje, a ne o stvarnim potrebama. Mjere nacionalnih politika samo se djelomično provode i nema adekvatnog vrednovanja, što onemogućava pozitivne pomake u području rodne ravnopravnosti.

Suradnja s političarkama i institucionalnim mehanizmima dio je procesa zagovaranja za promjene koje smo kao organizacija i aktivistice željele vidjeti na zakonodavnoj i društvenoj razini.  Također, naučile smo ne očekivati puno  i vidjele da se neke promjene mogu dogoditi nakon jedne edukacije ili razgovora, a za neke od promjena nije dovoljno niti dva desetljeća rada jer nema političke volje.

SOS telefon za žene žrtve nasilja Krapinsko-zagorske županije pokrenule ste 2012. godine, a prošle godine otvorile ste i Savjetovalište za žene žrtve nasilja Krapinsko-zagorske županije. Kakva su iskustva? Je li ženama u manjim sredinama lakše ili teže potražiti savjet ili pomoć vezano uz nasilje? 

U Krapinsko-zagorskoj županiji 2012.godine započeo je s radom SOS telefon za žene žrtve nasilja koji provodi CESI uz podršku Krapinsko-zagorske županijom i Povjerenstva za ravnopravnost spolova KZŽ. Kroz projekt želimo smanjiti rodno uvjetovano nasilje, pružiti direktnu psihološku i pravnu pomoć ženama žrtvama nasilja te senzibilizirati građane/ke za pitanja rodno uvjetovanog nasilja..

Poziva ima, broj se razlikuje s obzirom na doba godine, a raste nakon što gostujemo na radiju i slično. Najčešće se radi o slučajevima psihičkog i ekonomskog nasilja. Ne bismo rekle da se traženje pomoći razlikuje kod žena iz manjih sredina od onih iz gradova. Možda je ženama iz gradova dostupniji veći izbor gdje se mogu javiti i potražiti pomoć. Priznati samoj sebi da si žrtva i da ti treba pomoć i tu pomoć tražiti je iznimno hrabar korak, bez obzira gdje se nalazile.

Foto: T.B./VF

Portal Libela pokrenule ste 2009. godine kao aktivistički alat za promicanje rodne ravnopravnosti u javnosti i danas je on jedan od najvažnijih feminističkih portala ne samo u Hrvatskoj, već i regiji. Kako Libela “preživljava” unatoč drastičnom smanjenju potpore neprofitnim medijima u proteklih par godina?

Libela je danas dio programa Društveni aktivizam i politički procesi, a nastala je iz želje za ukazivanjem na pitanja vezana uz rodnu ravnopravnost. Postala je mjesto koje okuplja mlade osobe, feministice i feministe koji žele učiti i pisati o temama roda, spola i demokracije – kako samo ime portala govori. Prve studentice koje su se prijavile za rad na portalu danas čine uredništvo i kreiraju sadržaj Libele, a mnoge nekadašnje volonterke koje su došle kao studentice su danas cijenjene novinarke i aktivistkinje. Ponosne smo na ono što je Libela danas, odnosno na ono što su sve osobe koje su bile i one koje su još danas angažirane na Libeli, izgradile i ugradile u Libelu.

Libela preživljava najvećim dijelom volonterskim radom redakcije, novinarki i novinara. Poneka sredstva dođu kao što je Fond za pluralizam medija, no to je trenutno nažalost sve.

Vaš Stup srama prepoznat je od strane Europskog instituta za rodnu ravnopravnost (EIGE) kao primjer dobre prakse u promicanju političke participacije žena. Kako ste došle na ideju za pokretanje Stupa srama, je li vas inspirirala neka određena izjava? I važnije, kako uopće posramiti javne osobe u društvu u kojem otvoreni vulgarizam sve više postaje norma?

Stup srama je naprosto bio trenutak inspiracije kad smo tražile dobar način da skrenemo pažnju javnosti na mizernu zastupljenost žena na izbornim listama, a onda i na izjave na koje više ne znaš kako reagirati, a nekako moraš osuditi. Sama činjenica da nešto završi na stupu srama je čin osude, a ujedno potiče neku refleksiju i diskusiju oko tih događanja/izjava. Uz onaj virtualni na Libeli, pravi fizički stup srama koji koristimo na javnim akcijama vizualno je atraktivan te uključuje građane/ke u diskusiju i (nadamo se) tjera na promišljanje.

Što se tiče drugog pitanja, teško je reći. U jednom trenu se činilo da su ipak postignuti neki standardi u javnom govoru pa se više nije moglo čuti “više rađaj, manje pričaj” i slične izjave, ali posljednjih nekoliko godina s jačanjem alt-righta, odnosno neokonzervativne desnice koja diskriminatoran govor promovira u neki oblik “nove iskrenosti i prava na mišljenje” stvari se ponovno rapidno pogoršavaju i čak, dapače, prestaju biti vulgarnost i diskriminacija te postaju “heroizam” nazivanja stvari njihovim “pravim imenom”. Iako je deplasirano stalno iznova govoriti o edukaciji novih generacija, čini nam se da je to jedina preostala opcija.

Za kraj, kako vidite CESI u budućnosti?

Zamislite što sve možemo sada kada smo punoljetne! 😛


Povezano