Posljednji vikend listopada, svjetski stručnjaci održivog tekstila i mode Zoë Burt i Allan Brown održali su u selu Lug u Baranji dvodnevnu radionicu prirodnog bojenja tekstila, cijanotipije i izrade botaničkih tinta. Zoë Burt, predavačica, umjetnica, dizajnerica i aktivistkinja, tom nam je prilikom prenijela priču o istraživanju i povezivanju ekologije, stvaranja i održivosti.
Duboko u tvom radu stoji povezanost ekologije, botaničkih boja, aktivizma i održivosti. Što tražiš i što vidiš u toj povezanosti?
Povezanost za kojom tragam produbljivanje je vlastitog odnosa s prirodom, kao i veza koje stvaramo jedni s drugima kroz kreativnost i igru. Kada se to dogodi, osjećam radostan protok koji potiče da se u opuštenoj atmosferi ispunjenoj povjerenjem pojave suradničke iskrice i ideje.
Za mene je aktivizam produžetak filozofije, gdje, na primjer, stvaranje zajedničkih vrtova za bojenje omogućava raznolikoj skupini ljudi da aktivno sudjeluje u radu s biljkama, njihovim ciklusima rasta, botaničkim bojama i održivošću. Uzgoj hrane, ljekovitih biljaka i tekstilnih vlakana sve nas povezuje s mjestom i ljudima u lokalnom okruženju. Također, povezuje nas s našim precima i s tradicionalnijim načinima postojanja. Primjerice, vrt za bojenje na Morley Collegeu koji sam pomogla uspostaviti s sa skupinom Permablitz iz Londona uključivao je mentore_ice, studente_ice i volonter(k)e iz različitih sredina koji su pomagali u izgradnji povišenih gredica, instalaciji sustava za navodnjavanje, njegovanju tla i sjetvi… Zajedno smo stvorili živu vanjsku učionicu, kontekstualizirajući boje koje smo istraživali na sezonskim tečajevima prirodnog bojenja.
U vlastitom radu često koristim tekstil, prirodne boje i print, crpim iz svoje mašte i detalja prirode, kombinirajući ih u slike anima mundi, “duše svijeta”, novih plemena i drevnih običaja. Dok stvaramo put prema održivijim, manje štetnim načinima života i postojanja, smatram da nam, čak više od intelekta i razuma, trebaju poezija, umjetnost, boje i rituali kako bi nas vodili. Umjetnost služi tome da nas ujedini i pomogne u zajedničkom stvaranju novih vizija za budućnost.
Što nas botaničke boje mogu naučiti, mogu li nas potaknuti na promjenu?
Za mene, suradnja s biljkama i ljudima je alkemija. Boje nas mijenjaju dok se njihova ljepota otkriva. Botaničko bojenje je široko polje, otvara dubine i učenja o biljkama, ciklusima rasta, sezonskim varijacijama, ekologiji biljaka, biološkoj raznolikosti i zdravlju tla.
Tu je i fascinantna povijest trgovine biljnim bojama. Na primjer, Brazil je dobio ime po drvetu koje je proizvodilo bogate nijanse crvene i bilo je važan dio ekonomije. Ljubičasta je bila vrlo teška boja za dobivanje i nekada su morali cijediti morske puževe, bodljikave volarke, da bi se dobile određene nijanse ljubičaste. Neki povijesno važni recepti za boje bili su strogo čuvane tajne s brojnim sastojcima za dobivanje dugotrajnih nijansi.
Izvanredno je da je prije manje od 200 godina sav naš tekstil bio obojen biljnim bojama, insektima, školjkama ili mineralima. Tek se s otkrićem sintetičkih boja, koje su u velikoj mjeri proizašle iz fosilnih goriva, industrija dramatično promijenila. Promjena je započela sasvim slučajno, od strane britanskog kemičara Williama Perkina, koji je u 19. stoljeću otkrio sintetičku formulu za anilinsku ljubičastu (mauvein) dok je pokušavao pronaći lijek za malariju s kemikalijama dobivenim iz katrana. Patentirao je svoja otkrića i stekao bogatstvo, pogodivši duh industrijske revolucije kada je srednja klasa željela pokazati svoje novostečeno bogatstvo u živopisnim bojama.
Tek smo posljednjih godina, uvelike zahvaljujući istraživačkom novinarstvu, mogli vidjeti učinke sintetičkih boja na okoliš, poput zagađenja voda, lokalnih rijeka i zajednica. Postajemo sve svjesniji utjecaja brze mode na okoliš.
Imaš li neku srcu posebno dragu biljku ili boju?
Obožavam bojadisarski broć (lat. Rubia tinctorum). Miris korijena broća je prekrasan, zemljan, dubok i nudi toliko nijansi boje, od ružičaste boje baletnih cipela do dubokih burgundaca između narančastih i grimiznih. U korijenu broća nalazi čak 15 pigmenata, dok sintetičke boje imaju samo jednu kemijsku formulu. Upravo je to glavna razlika između biljka za bojenje i sintetičkih boja. Vibracija boja biljaka je izvanredna i boje se nikad ne čine nespojivima.
Biljke za bojenje koje koriste ljudi tisućama godina često imaju tinctoria ili tinctorum kao dio svog znanstvenog imena, što signalizira osobine davanja boje. Broć su koristili i Egipćani, u bojadisarskim kućama i grobnicama uz rijeku Nil. Broć je lako uzgojiti iz sjemena ili korijena. No od sjemena do korijena debljine olovke, da je spreman za bojanje, treba proći tri godine. Broć nije posebno lijepa biljka, barem iznad tla – njegova skrivena ljepota leži u korijenu.
Nakon što si provela 15 godina u modnoj industriji, postavila si vrlo važno pitanje: je li moguće uzgojiti odjeću iz sjemena u urbanom okruženju? Možeš li nam reći nešto o projektu The Seeds of Fashion i što si kroz njega naučila?
Projekt je imao za cilj potaknuti promišljanje o podrijetlu tekstila i učiniti transparentnim proces stvaranja odjeće iz sjemena, uz oživljavanje tradicionalnih zanata i vještina te isticanje mnogih nevjerojatnih svojstava lana. Iz čiste znatiželje, željela sam uspostaviti poveznicu između biljaka i mode i pomoći ljudima da se ponovno povežu s porijeklom svoje odjeće.
Živim nasuprot Brockwell Parka u južnom Londonu, koji ima zajednički vrt. Pitala sam stanare jesu li zainteresirani za uzgoj vlakana za izradu odjeće; bili su vrlo entuzijastični i nevjerojatna podrška. Pokušali smo uzgojiti pamuk i jutu, međutim, lan je bio najuspješniji. Projekt je dobio stipendiju Earthkeeper, koja je omogućila inicijativi da raste i dovela do suradnje s drugim zajedničkim vrtovima, osnovnim školama i London College of Fashion. Završni komad dizajnirali su studenti_ce Umjetničkog sveučilišta u Londonu (UAL). Cijeli projekt uključivao je više od 500 ljudi, a pleteni laneni odjevni predmet prikazan je u Kraljevskom hortikulturnom društvu, Muzeju Hackney, Brockwell Hallu i Londonskom festivalu permakulture.
Podučavaš i cijanotipiju – možeš li nam reći više o ovom zanimljivom procesu?
Cijanotipija, poznata i kao plavi ispis ili sunčano ispisivanje, brz je i uzbudljiv način bilježenja slike. Papir ili tkanina premazani su kemikalijama osjetljivim na svjetlo, a objekt se stavlja na prethodno obrađeni papir. Tamo gdje pada sunčeva ili UV svjetlost dolazi do kemijske reakcije, a kada se ispere vodom, slika se pojavljuje fiksirajući otisak i pretvarajući ga u plavu. Arhitekti i inženjeri koristili su ovaj proces za brzo kopiranje crteža; otuda i izraz plavi ispis koji se često povezuje s početnim planom dizajna.
Dok sam studirala tekstil na Central St. Martinsu i specijalizirala se za tisak, zaintrigirala me knjiga Blueprints on Fabric Barbare Hewitt, koja mi je postala koristan vodič za eksperimentiranje s procesom na tekstilu i papiru. Jedna od pionirki ove fascinantne tehnike je Anna Atkins, botaničarka koja je bilježila britanske alge i izrađivala znanstvene cijanotipijske knjige, prikazujući točne slike biljnih uzoraka na papiru. Prije toga, sve je trebalo crtati ili slikati kako bi se zabilježilo.
Neposrednost ove umjetničke forme, uz način na koji se može primijeniti na tekstil, papir ili bilo koji porozni supstrat, nudi mnoge načine za stvaranje brzih i jedinstvenih slika. Dijeljenje užitka ovog analognog procesa uzbudljiv je način kako da otvorimo srca svom unutarnjem djetetu, igramo se i eksperimentiramo. Radim s ovom tehnikom više od dva desetljeća, no i dalje se iznenađujem i uzbuđujem zbog mogućnosti i načina na koji okuplja ljude.
Kakav svijet sanjaš dok si duboko uronjena u stvaranje, okružena biljkama, ljudima i kreativnošću?
Sanjam da uzgajamo ukorijenjen, otporan, povezan i kreativan život s daškom magije, gdje brinemo o svim oblicima života, s ljudima koji rade ono što vole, dijele svoje darove, stvaraju bezbroj mogućnosti i rješenja za izazove našeg vremena.
