S Lejlom Kalamujić, spisateljicom i dramatičarkom, autoricom u regiji iznimno dobro prihvaćenih kratkih priča punih emocije i spisateljske vještine, i Silbom Ljutak, pjesnikinjom kojoj je izrazito zaokružen i konceptualno uspješan debitantski rukopis zaradio nagradu Goran za mlade pjesnike, sjela sam jedne jesenje večeri u Booksi u programu „Spisateljice u dijalogu.“ Cilj je bio da s njima, kroz prizmu debitantske zbirke Kuća na otoku i nove zbirke priča Požuri i izmisli grad, porazgovaram o poetici i prostoru i poetici prostora. Riječ je o dvije knjige koje nas, tematizirajući život u konkretnom prostoru, odvajanja, bjegove i generacijske lomove, cijelo vrijeme podsjećaju da mjesto, ono s kojeg dolazimo, mjesto na kojem jesmo, nije nužno samo lokalitet, već vrlo, vrlo snažna sila koja oblikuje način na koji živimo u svijetu.
Kada na ovim prostorima govorimo o prostoru, često smo, i u literaturi i u svakodnevici, gotovo prisiljene pretvoriti onu slavnu i osporavanu rečenicu o biologiji i sudbini u “geografija je sudbina.” Naime, čini se da nas mjesto iz kojeg dolazimo, mjesto na kojem jesmo, zaista definira snagom sudbe. Tvoja nova zbirka priča Požuri i izmisli grad poprilično je vezana uz takozvano naše podneblje, konkretno Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu. Na koji se način zbirka zapravo udaljuje i izmiče toj ideji geografije kao sudbe, odnosno sile protiv koje možemo malo i ništa?
Lejla: Pošto je riječ o kratkim pričama, nisam unaprijed imala ideju kako će se sve složiti. Sad sigurno mogu reći da je sve što ja pišem poprilično vezano za Sarajevo i možda još više za prošlost grada, premda ne isključivo, jer ima u knjizi i nekih drugih geografija i prostorne raštrkanosti, dolazaka i odlazaka koji traju i dan danas, ali to je opet dio sudbine koju je Sarajevo proživjelo 90-ih i poslije. Grad ne bi svela samo na prostor, ne bi ga čak svela ni na sadašnje vrijeme, meni je grad puno više čak i od ljudi koji u njemu žive, njemu pripadaju i sve njegove prošlosti.
Nije grad nužno definicija onog što mi jesmo, možete vi živjeti u Sarajevu pa pisati nešto sasvim drugo, nešto totalno nevezano za neka realna iskustva i ono što se desilo, ali ja sam ipak odlučila da mi taj grad bude inspiracija i u ovoj se knjizi kao glavni lik upravo pojavljuje Sarajevo. Pa bili ljudi u njemu, ne bili; bili živi ili ne bili; pokušali otići ili davno otišli.
Lejla nas je odmah, i hvala joj na tome, izvela iz sudbe ravno u izbor. Silba, koliko je otok koji se nalazi u naslovu tvoje zbirke bio izbor? Velikom broju ljudi, meni osobno sigurno, otok je maltene mitsko mjesto, lokus (kolektivne) fantazije. Zašto je ideja otoka toliko nabijena značenjima i koje je velika i važna uloga otoka u tvojoj zbirci?
Silba: Kad pišem, često krenem od nekih svakodnevnih inspiracija, u ovom slučaju ta inspiracija bila je prijateljica koja je otišla na stvarni otok, Čiovo. Ja sam se u tom periodu baš naljutila na taj otok – zašto si ti meni sad nju uzeo pa se nemam s kim družiti i osjećam se usamljeno? I tako je otok postao fiksacija, a kasnije početna i završna točka tog kruga koji u zbirci prolazi izmišljena moja mama. To je izolirano mjesto koje joj pruža osjećaj ugode i sigurnosti, ali opet nije sredina koja joj može postaviti izazove koji joj trebaju da ispuni svoje potencijale i zato se odlučuje otići u Veliki grad. I ta opreka, malo i veliko, Otok i Grad, jedna je od točaka na kojoj počiva zbirka.
Početna točka tvoje zbirke, Lejla, priča je o odnosu djevojčice/djevojke/žene i njezinog ujaka koji prolazi jedan vid mentalnog i emocionalnog rasapa i pritom se u njemu rađa ogromna potreba da spasi grad. Na samom kraju knjige imamo priču u kojoj prijateljica izmišlja grad za svoju bolesnu prijateljicu. Između je cijeli niz likova koji žive paradoks – nalaze se u gusto naseljenom mjestu, a tako su sami. Pritom još nose teret prošlih iskustava koje ti precizno nazivaš „njihovim grbavim sudbinama”. Ako bi trebala okarakterizirati sve stanovnike svog književnog grada, koji bi bili temelji njihovih života?
Lejla: Krenula sam od priče koja je poznata, međutim, i dalje mislim da je Sarajevo, neispričan grad (što sigurno vrijedi i za svaki drugi grad). Čak i kad su u pitanju događaji koji su oblikovali kolektivnu traumu, sve opet zavisi o perspektivi iz koje se pripovijeda. Recimo, priča o sarajevskom Zoološkom vrtu. Rođena sam 1982., imala sam tada 12 godina i mnoge su slike ostale sa mnom, valjda je to period života kad se najviše toga upisuje u tebe. I slika tih životinja koje umiru s početka rata jer im se ne može prići i taj medo koji je jedni živ, meni je ostao svih tih godina. Nosiš te slike sa sobom svuda i čekaš kada će se stvar posložiti da u nekoj priči to bude ispričano. To je bio prvi motiv: ne čovjek, već životinja.
Drugi motiv bila je sudbina ljudi s mentalnim poteškoćama smještenima u psihijatrijsku ustanovu u Jagomiru, koja je decenijama bila tu i najednom se, kao i Zoološki vrt, našla na prvoj liniji i to njihovo pretjerivanje i ta izgubljenost u izgubljenosti. Treće što me je zanimalo je prijenos traume na mlađe generacije kroz lik djevojčice/djevojke, poratni život koji je tek donio beznađe pa sada pokušavaju doći do Berlina, neki već žive u Beču, neki su davno otišli i nikako ne mogu da se vrate.
U tvojoj zbirci, Silba, također su dvije generacije: majku i kćer, koja je zapravo u procesu nastajanja kao zasebno biće i koja pritom urasta u same pjesme. One su istovremeno točno određena mama i točno određena kćer i bilo koja mama i bilo koja kći i ono što je u tome dodatno lijepo vidljivo je u stihu koji kaže da se majka „cijepila protiv prijenosnih žalosti”. Ovo o čemu smo do sada govorile zaista jesu neke prijenosne žalosti čiji bi transfer vrijedilo zaustaviti. Na koji način kod majke dolazi do raskida s tim tipom „tradicije”? I koliko je taj raskid pogonsko gorivo i pomagač u njezinom procesu vlastite preobrazbe?
Silba: Odabrala sam lik majke baš zato da bih prikazala pitanje socijalnog transgeneracijskog prijenosa u kontekstu normi i očekivanja od jedne mlade žene. Osobno mi je to pitanje jako zanimljivo i htjela sam ga na taj način istražiti. Osim toga smo na studiju psihologije puno govorili o razvojnoj psihologiji, odrastanju i ulozi roditelja u tome kako će se djeca osjećati, kako će se razvijati, pa sam i taj aspekt htjela uključiti u zbirku.
Mama iz zbirke je zapravo simbol osobe koja želi odbaciti društvene norme i uvjerenja koja s njima dolaze, ali se ipak ne želi sasvim odreći obiteljskog nasljeđa i potencijalne uloge roditelja. Upravo zato odlazi u Veliki grad, odnosno simbol nečeg opasnog i strašnog, te tamo kroz biljku koja raste i mijenja se promišlja o sebi i vlastitim mogućnostima. I tek kada je iskustvom u Velikom gradu izgradila svojevrstan metalni oklop, odlučuje da je spremna vratiti se na Otok, svjedočiti obrascima svoje okoline i istovremeno biti sposobna povući granice za sebe i svoje dijete, dakle ići nekim svojim putem.
U tvojim pričama naočigled nema radikalnog raskida s onim što je bilo i prošlim varijantama sebe, ali one istovremeno vrve nemirom i osjećajem bunta. I za taj bunt zaista vrijedi rečenica kojom tvoj lik iz priče „Mirzino jato” opiše sreću: „nije bitno da je sreća glasna, samo je bitno da je ima”. Na mikro razni pojedinca i svakodnevice, koji su najučinkovitiji oblici odupiranja životu koji otpor zaslužuje?
Lejla: Ma koliko male bile stvari koje se stvari dešavaju, nekako uvijek mijenjaju živote tih likova. Istovremeno, generalno gledano, živimo u trenutku u kojem nema kolektivne svijesti o mogućnosti promjene, taj se imaginarij ruši već nekoliko desetljeća i ljudi su već pomalo u stanju da će uvijek biti isto, da se ništa ne može promijeniti. I ne mislim da je to vezano samo za Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu, već su naše svakodnevice stvarno toliko rigidne, nema tu ni neke ljepote, sve je neka trka. Nemir je sveopšti, konstanta je pritisak, kada hodam po Sarajevu, sve mi se to čini na trenutak od pucanja.
Mi već drugo živimo krizu smisla, i stvari postaju sve gore i gore globalno, znači sad već ljudi gube ideju što da rade. Nakon rata bio je taj optimizam preživjelih, pa je došlo jedno pa drugo razočaranje, ljudi su počeli odlaziti dalje, ali kako se stvari dešavaju globalno i ljudi više ne znaju gdje da odu. Za sad ne vidim nadu da će se to nekako kolektivno kanalisati, osim da se svak ponaosob na svoj način s tim bori.
Dobar dio likova u tvojoj knjizi radi ono što si i sama rekla da je ponekad jedino moguće, a to je da odemo i promijenimo okolinu. Što se onda događa s ljudima jednom kad se promijeni geografska lokacija, što to u njima prigušuje, a što pojačava?
Lejla: Teško je reći generalno, ali ja ne podcjenjujem nostalgiju, svjesna sam da je to vrlo ozbiljno osjećanje. I naravno da je ono vezano za prošlost i svi ti ljudi, gdje god ih sretnem kad putujem, a puno putujem, svima im je jasno da niko od nas ne može vratiti vrijeme. Zadnja priča u zbirci upravo govori o pokušaju povratka nečemu čega realno nema, ali ljude to i dalje ispunjava, i dalje je postojana doza nostalgije za mjestom s kojeg su otišli.
U tvojoj zbirci poezije također postoji ideja odlaska kao nužnog; međutim, zbirka završava novim početkom koji je zapravo povratak na mjesto s kojeg si došla. U našoj literaturi nije baš česta situacija da povratak nije predstavljen kako neki vid poraza. Pod kojim uvjetima je moguće vratiti se, a da to bude početak novog života?
Silba: Mislim da to prvenstveno ovisi o tome kako osoba koja se vraća odlučuje promatrati povratak, bez obzira na to kako taj povratak tumače društvo ili književni trendovi. Konkretno, ovo sam zamislila ne kao odlazak pa povratak, dakle ne dva pravca, već cijeli krug u kojem postoje određeni razvojni zadaci. Mama je posadila sjemenku, ta sjemenka je izrasla i kći onda izvršava neki svoj razvojni put te su majka i ona spremne ponovo doći na neku početku točku. To tada više nije ista točka, odnosno geografski možda jest, ali okolnosti su sada drugačije.
Mi smo svi puno više od toga gdje živimo, gdje idemo, gdje se vraćamo; za mene je tu važan unutarnji put i činjenica da je to bila njezina odluka. Na kraju krajeva, ima i nešto jako lijepo u tom njenom povratku, u toplini doma otkud potječemo i činjenici da možemo iz toga uzeti nešto novo za dalje, za tu novu osobu kojom smo postali.
Jedan produkt tog organskog rasta, kako majke tako i kćeri, koja je djevojka koja se kroz zbirku neprekidno transformira iz jednog cvijeta u drugi cvijet u stablo, dakle ogromna živa bića koja nadvisuju cijelu situaciju, je odnos u kojem kćer i majku veže neraskidiva veza, ali one su istovremeno potpuno samostalne, svaka je biljka za sebe. Možemo li to čitati kao metaforu bolje budućnosti i zdravijeg odnosa između majke i djece?
Silba: U drugom dijelu zbirke, u kojem kćer prolazi različite oblike, biljke sam uzela kao motiv jer se kod njih relativno brzo može vidjeti kako rastu i kako se mijenjaju. Te se promjene događaju u Velikom gradu, a jednom kad se vrate na Otok kćer preuzima svoj finalni oblik. One su prije toga cijelo vrijeme bile zavisne jedna o drugoj te zatim, naravno, ostaju u obiteljskoj povezanosti, ali počinju odvojeno živjeti svoje živote. Kroz proces prihvaćanja sebe i zbližavanja jedna s drugom, postaju sposobne razdvojiti se i na taj način uživati u onome što su zajedno izgradile.
Jedno odvajanje koje ti sjajno izvodiš u svojim pričama, Lejla, je ono ženskih likova od različitih arhetipa, točnije od kategorija u koje smo ih u svakodnevici zacementirali pa posljedično vrlo raznolike živote promatramo kao monolite. Jedna od meni dražih priča koja s tim raskida je „Moja tužna Sofija“ koja u središtu ima lik babe. Svi mi iz Dalmacije, očito i iz Sarajeva, znamo za lik starice koja stoji na prozoru ili sjedi ispred kuće i prešutno vjerujemo da nam je u potpunosti jasan čitav njezin život i sve njezine želje. Ta žena za nas egzistira unutar zadanih koordinata i ne damo joj da ih napusti. Ono što si ti u ovoj priči napravila je to da si u potpunosti obrnula tradicionalni narativ i u njega pripustila bogatstvo života, cijelu jednu vrlo moguću, ali u potpunosti neispričanu povijest ženskih života.
Lejla: Postoji tu par dominantnih stereotipa o tome kako je izgledao život naših baka, nana, u krajnjoj liniji i majki. Još u doba kraljevine Jugoslavije u Sarajevu je bila velika razlika između muslimanskih mahala i svih drugih, pogotovo zato što su muslimanke u tom trenutku većinom bile pod zarom, znači totalno povučene u privatnu sferu. E sad, povremeno bi se u Narodnom pozorištu obilježavale važne manifestacije i one bi išle u pratnji, i ima taj jedan članak koji sam našla koji sadrži kratki intervju s jednom od njih budući da je predstava koja je bila igrana zapravo bila predstava o ženama iz mahala, i u njemu ona kaže: „Nismo mi takve kakvima nas vi vidite”. Iz tog davnog istraživanja ostala mi je ta rečenica jer sam i ja imala stereotip o životu u mahalama i tom vremenu.
Što više pričaš sa starijim ženama, to više otkrivaš da su to bili totalno burni životi. Moja pranana Hanifa, o kojoj sam u knjizi pisala, je žena koja je život pravila kod kuće, ali čuda je radila i, recimo, uvijek je držala stranu svojim snahama, čak i protiv svojih sinova, što nas patrijarhat uči da nije slučaj. A tek seksualnost tih žena, o tome se ništa nije govorilo! U Sarajevu je u to doba postojala ulica fenjera, prostitucija je bila legalna, Hanifin muž žandar bio je zadužen za baš taj rajon i dobivao poklone od tih žena: korzete, spavačice, donji veš, sve je on to Hanifi doma donosio, a ona okupljala komšinice i s njima dijelila. Život je uvijek bio čudo. Kad vidiš jednu tako pokrivenu nanu, misliš šta će ti ona reći osim da sjedi tu čitav život, ne mrda, a kad uđeš malo dublje shvatiš da je najveća čar tih priča da ideš za njihovim tragom i pokušaš da saznaš tko su one zaista.
I onda je najdublje zakopano, ispod stoljeća heteronormativnih ideja, pitanje ženske žudnje. Uopće ne razmišljamo o tom skrivenom životu u kojem su žene bile u odnosu s drugim ženama, a istovremeno možda uopće nisu imale jezik kojim bi o tome govorile. Koliko je tebi važno i kako ispričati priče o kojima nemamo puno tragova, priče za koje znamo da postoje, ali ih istovremeno trebamo i izmisliti?
Lejla: U okviru projekta Sarajevskog otvorenog centra smo pri kraju s knjigom Queer istorija BiH, i zato već pet godina idemo u arhive, listamo i tražimo. I vjerujte mi, postoji puno više toga zapisanog nego što mislimo. Tragova ima, itekako ih ima, ali puno i šutnje, i ima puno toga što znamo da se desilo, ali ne možemo naći konkretan trag i onda tu kreće namaštavanje.
Ne mogu reći da je bilo prihvaćeno, ali je šutnjom odobreno i koristili su se alternativni termini. Obično si imala slučaj da žive dvije rodice zajedno, jedna se nikad nije udavala, ovoj drugoj je muž umro i onda je ova došla da pomaže s djecom. Odakle rodica, ne zna se tačno, ali došla je da pomaže s djecom. Svaka mahala je to imala, moja mahala je to imala. Znalo se sve, samo se o tome nije govorilo. Tragova ima, posebice u Kraljevini, 20-e i 30-e u štampi su lude. Imate u Sarajevu prvi slučaj promjene spola: “Almasa je postala Enver” sa slikama. I najgore je šta se Enveru gubi trag, i onda sam ja tu počela da namaštavam.
Sada kada smo u domeni osjećanja, koju još uvijek nepravedno tretiramo, obje vaše zbirke odlikuje velika količina, što prema likovima, što prema prostoru. Silba, kažeš za majku: „presadila je nježnost u moje klijetke”. Lejla, ti završavaš „Male smrti” rečenicom koja je važan podsjetnik za sve koji žive na ovim prostorima: „ako sam u ičemu uspjela, onda je u tome što se nikad nisam navikla”. Što je za vas uopće zapravo nježnost i koliko ona može biti i pojedinačno, ali i kolektivno ljekovita?
Silba: Mislim da je nježnost nešto što nam je danas apsolutno nužno, ali čemu možda ne pribjegavamo toliko često jer živimo toliko užurbano, sami sebi postavljamo jako visoke standarde i potrebu da moramo ispuniti te ciljeve. Umjesto toga, čini mi se da trebamo vježbati barem nježnost prema samima sebi dok nam to ne postane prirodno, i sebi i drugima davati malo više prostora i razumijevanja. To ne moraju biti neke grandiozne geste, čak i nekakvi sitni znakovi i sitna djela nježnosti mogu jako puno značiti.
Lejla: Nijednu priču ni o jednom liku ne bih uspjela napisati ni izgraditi, a da nisam stvarno pokušala do kraja razumjeti. I ne kažem da razumijevanje uvijek znači opravdanje, mislim da možemo razumjeti više nego što možemo opravdati, ali sam s obzirom na to da su svi ti likovi tako izgubljeni u nekim svojim svjetovima, prije svega sam pokušala razumjeti, i možda otud toliko nježnosti.
Što vrijeme više odmiče, generalno sve više vjerujem u radikalnu empatiju i vidim je kao mjesto otpora. Kao važan primjer radikalne empatije u književnosti stoji, recimo, knjiga Shuggie Bain Douglasa Stewarta. Što je on u toj knjizi uradio, kako je demistificirao temu žene i alkoholizma i oslikao lik svoje majke, a on je na neki način žrtva svega toga, za mene je veličanstveno. Empatiju u književnosti povezujem s onim što smo nekad nazivali solidarnošću i osjećam da tako želim pisati. Hoće li se to ikad promijeniti, ne znam, ali zasad zaista mislim da nam je to potrebno.
