Marija Andrijašević je prozaistica, pjesnikinja, kolumnistica, autorica nove zbirke priče Liga ribara (OceanMore, 2024). A treba reći i da je prije ove knjiga izdala sjajnu zbirku pjesama Temeljenje kuće (Fraktura, 2023.), koja je ove godine, baš kao i roman Zemlja bez sutona (Fraktura, 2021.) prije toga, nagrađen regionalnom nagradom Štefica Cvek. Mogla bih uvijek s Marijom nadugo i naširoko o svemu, ali evo – pokušale smo se držati književnosti i njenih koncentričnih krugova.
Poezija, roman, a sada i zbirka priča. Ipak, rekla bih da se tvoji junaci uvijek vrte u prostoru kamenjara i mora; nešto što producira i intenzivnu želju za poniranjem u sebe, ali može biti i savršen poligon za okrutnost. Ipak, sada si najviše u Splitu, a pomalo i na otoku. Što je tvoj književni Split u ovoj zbirci priča?
Bila sam nedavno gošća programa „Književnost u Močvari“ Roberta Perišića, i tamo je on lijepo artikulirao nešto što sam čitavo vrijeme pokušavala sebi objasniti: odakle ovi junaci i ove priče i odakle ova vizura grada. To je Split i jedno njegovo društvo koje može opisati samo netko tko se u jednom trenutku kretao kroz njega, ali baš na tom istom potezu na kojem se kretala moja junakinja Goranka, čija je biografija ukrštena s mojom, ali ipak nije (do kraja) ja, i koja ima knjigu priča koja se zove „Liga ribara“ (isto kao ja!), i ne znamo čitamo li njezinu ili moju zbirku. Zato, uostalom, „Lučica, blizu“ otvara zbirku priča: ja se pretvaram da imam kontrolu nad tim tko je piše. Perišić je zanimljivo primijetio i da u tom arhitektonskom smislu ne opisujem život u Getu ili Dioklecijanovoj palači, nego u kvartovima koji omeđuju splitski poluotok i nekako drže njegove šavove.
„…da se život iz zemaljskog prelije u rečenice, jer je onostrano izgubljeno u krikovima ‘Bit ću dobra, bit ću dobra!’ ne samo dok me je otac tukao, nego i kad bi me partneri varali, lagali, muljali, koristili za novac, usluge i kao besplatno savjetovalište…“, citat je iz priče „Goranka“ i, zapravo, precizan ubod u problem – djevojčice stalno odgajamo da budu pristojne i dobre, da nisu, kako pišeš u nastavku,„britke, jezičave, samovoljne, (samo)pouzdane.“
Da, pisala je o pristojnosti Maša Grdešić prije deset godina u svom tekstu „Zamke pristojnosti“ na Mufu. Pročitala sam ga opet nedavno i zapravo sam se iznenadila da je prošlo toliko vremena. A nije dobar društveni pokazatelj kad za nešto nastalo prije deset godina kažete: „Evo, i danas je tako.“ Bilo bi mi draže da je kontekst tog teksta danas: „Aha, vidi, više srećom nije tako.“ Ali tako je.
Kod Goranke, i konkretno u toj priči, osim djevojačke pristojnosti upisana je i jedna druga, ona koju često možemo prepoznati ili smo je spremni upisati kod ljudi koji žive u oskudici, u siromaštvu. Često je taj tip pristojnosti fetišiziran; u osnovi je se može gledati i kao „pozitivan stereotip“ siromaštva. Ona je svoju pristojnost i, rekla bih, plahost stjecala u okruženju koje od tebe implicitno (a ponekad i eksplicitno) traži poniznost, šutljivost i radišnost, kao preduvjet za početak kretanja društvenom ljestvicom. Putem je postala pismenija, oku ugodnija, ljepše se izražavala, „civilizirala se“. Mislim da se iz takvog tipa pristojnosti možda i teže izvući, jer se u jednom trenutku mora okrenuti protiv tebe. I s time onda treba raskrstiti.
Moram priznati da sam počela uživati u oslobađanju od tog odgoja, koji nije samo roditeljski; cijelo društvo tako odgaja djevojčice, pa je to stalna borba – naučiti da ne moraš biti dobra, kako piše pjesnikinja Mary Oliver. Tko je za tebe Goranka, koja je spisateljica i izborila se za pisanje, iako je klasno deprivilegirana?
Kad je Zemlja bez sutona objavljena, dosta se čitala u ključu biografije, a nije to čitanje zaustavila ni biografija junakinje. Glorijin otac je tako postao moj otac, život opisan u romanu moj života, i njihov odnos moj odnosa s ocem. Dogodilo se dijelom ono što sam i očekivala. Mislim da to govori i o nekim suvremenim tendencijama u književnosti, ili tendencijama govorenja o književnosti, da se prvo u tekstu bavimo onim što nam je (donekle, kulturološki) poznato; uvjerenje ili stav da se u tekstu sve manje konfabulira i izmaštava nekakav svijet, a da sve više pišemo reaktivno, ili da se bavimo činjenicama, ili poviješću presvučenom u nekakav angažman, i to najčešće tržišni.
Tekst moramo, kao što su svojedobno naše babe posteljinu, dobro izmlatiti na izvoru dok ga ne sataremo i operemo od svakog značenja, ili dok ga ne izrelativiziramo do te mjere da sve može i ne mora biti u tekstu. Samo da se plasira. Inače, plasman je bila dosta aktualna riječ kod mene u srednjoj trgovačkoj. I kod Goranke!
Kod Goranke me na tragu čitanja Sutona preokupirala ideja autofikcije, zašto je tako brzo nakon velike popularnosti postala omražen i izlišan žanr, i zašto sam počela i sama zazirati od autofikcije pa joj se vratila. Kooptirali su je pisci koji su bili poput Goranke; ona im je omogućila spisateljski put doslovno do zadnje stanice literarnog establišmenta (Annie Ernaux i njezin Nobel, ako književni život isto gledamo kao hijerarhijsku ljestvicu na vrhu koje je ta nagrada), a nekima i put do mojih literarnih favorita kao što su Eduard Louis ili Didier Eribon.
Louis mi je literarno neujednačen, i vjerujem da je to razlog zašto je za zadnjih par knjiga dobio sporadične prigovore u smislu, „Pa koliko još knjiga o tome kako ti je bilo teško?“ Nedvosmislenije je reći: nije bilo užitka u tekstu. Ajmo vidjeti što će imati za reći u budućnosti. Pa i ako ga se čita kao tekst koji govori samo o traumi, seksu, nasilju, queeru, što god, koji oslobađa, liječi, raščlanjuje – svi ti trenutno popularni termini kod govorenja o književnosti – mislim da se gubi jedna od primarnih funkcija književnosti, a to je ne samo da govori o tome što je rečeno, nego i kako je rečeno. I kako je to „kako“ odgovorilo na pitanje užitka u tekstu. Ne treba me tekst nužno osloboditi od traume. U tržišnom smislu, ako se uhvatim samo traume, kupovanje knjiga je danas najskuplji oblik razrješavanja psihičkih i emotivnih sukoba – i najsporiji. Tržite to zna pa banalizira i trivijalizira književnost da bi je prodalo, ali život je prekratak i knjige su preduge da bi baš sve bile terapija.
U tom mi je smislu bila važna Goranka – ne kao povijest nekog lika, jer ona definitivno sadrži uvid u već pomalo omražen pojam „klasnog putovanja“ (iako u našem književnom polju nije još uvijek razjašnjeno što to točno je, ali pokušavamo preko indigo papira rezonirati s onim Francuza ili Britanaca i sklepati štogod našeg), već kao lik kojem kroz određene književne postupke mogu dodijeliti velike dijelove svoje biografije i vidjeti što ona može napraviti u (auto)fikciji. I eto, ispada da je napisala čitavu knjigu koja je zapravo moja, ali njezina.
Osim toga, nju plasman vlastite traume na tržište kroz literarni tekst nije oslobodio na način na koji bi to tržište trebalo: nije se obogatila. Ona profitira na ideji vlastite slobode kroz školovanje i ostvarivanje sebe kao književnice, a to je u intimnom smislu najneisplativija ideja iz vizure kapitalizma.
Zadržimo se na klasnoj nejednakosti. Recimo to ovako, Goranka je izašla iz siromaštva i iz nasilja koje ga često prati. Rekla bih da se o tome u društvu pokušava govoriti, ali ne uspijevamo dobaciti daleko. Također, ono što percipiramo kao moguću budućnost često je stvar društvenog položaja, dostupnosti obrazovanja onima prije nas, pa samim time i očekivanja od nas. Primjerice, još jedan junak tvoje priče, Radovan, koji ne upisuje Filozofski, iako je osmi na listi na prijamnom.
Rade mi je drag lik, upoznala sam ih mnogo, ali nijednog u totalu kao što je ovaj moj. Ali, mislim da Rade nije siromašan. On je klasični primjerak moje generacije: potomak radničko-seljačke obitelji koju je socijalistička politika donekle cijenila tako što im je riješila stambeno pitanje, a onda i tranzicijska politika, koja im je riješila drugi stan tako što se u jednom trenutku, mimo sestara, čitava obitelj pretvorila u zajedničkog njegovatelja jednog profesora koji im ostavlja svoj stan u zamjenu za skrb.
Rade me je, po svojoj odluci da se drži svoga rajona jer ga je strah drugačijeg života, podsjetio karakterno na Lilu Cerullo (op. ur. lik iz romana Genijalna prijateljica Elene Ferrante), na epizodu kada ona i Lenu kao djevojčice krenu u samostalnu avanturu odlaska na more, ali Lila, koja je bila ta koja inzistira da odu, osjeti strah već na izlazu iz rajona. Neki ljudi naprosto srastu s okolišem koji ih je stvorio, neovisno o njihovoj (natprosječnoj) inteligenciji i kapacitetima.
I sam Rade kritizira arhitektonsku plastičnost Filozofskog fakulteta i sukobljuje je sa slobodnom dramaturgijom Poljudova sjevera. Meni je njegov argument u tom trenutku jedina istina koju i on i ja možemo podnijeti. Njegov prijevod Kiplingove pjesme „Ako“ (“If”) smatram stvarno odličnim pothvatom! U toj pjesmi su sadržani i pobjeda i poraz, inače izravne reference na Kiplinga: poraz jer shvaća da je njegovo putovanje da postane čovjekom negdje vrijedi samo ako je školovan, a pobjeda, intimna, koju on zna, da je on to za sebe odradio svojim, recimo to tako, slobodnim obrazovanjem. On se dokazao tamo gdje se trebao dokazati. Osim toga, meni je užasno neprilično oslobađati ljude nekakvim prosvjetiteljskim idejama odozgo. U redu mi je to ako lik misli da će mu to donijeti nešto, kao npr. Goranki. U redu mi je i ako lik kaže: „Ma, je*eš to, imam ja drugi lajf.“ Ako meni to smeta, onda problem imam ja, ne on, i ja ću se morati pozabaviti svojim predrasudama.
„Taj prvi dan mi je najgori jer ga osjećam među nogama, a od slabog ljepila, kad se pomakne, zna zinuti na prepone pa procuri.“ Alma, djevojčica iz priče „Rojo Alicante,“ glas je onog što nam se događa kad nas lovi pubertet. Te su godine zbunjujuće, no buđenje seksualnosti je u društvu sasvim prešućeno. Ne mogu se sjetiti nijedne scene u filmu koja zastupa djevojačko iskustvo, a da je tako česta kao dječačko drkanje, ni kad je riječ o menstruaciji, niti o tome da i djevojčice imaju želju da masturbiraju… Zašto ti je bilo bitno dati i taj aspekt u pričama?
Kad pričamo o tome što je prešućeno u društvu, uvijek se nekako referiramo na to da je prešućeno u umjetnosti pa je umjetnost = društvo. Ali treba imati na umu različite oblike prenošenja iskustava i znanja, od usmene predaje do raznih oblika socijalizacije i zajednice, prijateljstava itd. Znam jako puno žena, pa i muškaraca, koji su i menstruaciju i muške igračke vidjeli prije nego što su naučili čitati; pa sisa nam je većini bila u ustima prvo kao izvor hrane, tek je onda postala nešto drugo.
Znam da je umjetnost možda gurnuta u prvi plan jer je identifikacija najsnažnija, pogotovo kad smo mladi i formiramo mišljenja o svijetu. I moje junakinje u priči aktivno među sobom pričaju o pubertetu i tome što se događa njihovim tijelima. I ne posramljuju se. Zato mi se taj oblik dijeljenja iskustva čini osnažujućim, možda i u većoj mjeri kad dolazi iz tvoje sredine, kad si ti u svome okruženju podržana i odražena, a ne u nekoj situaciji posredovanoj medijem. Mislim, idealno je da je oboje, ali nije samo umjetnost ta koja radi na našim iskustvima.
Druga stvar mi je, recimo, pitanje zašto umjetnost ne reprezentira određena iskustva i živote, zašto ih ne vidi ili zašto ih estetizira ili stavlja u domenu spektakla. Osim toga, mi žene reprezentacijsko iskustvo gledanja ili čitanja o menstruaciji vidimo kasno, kad smo već 10-15 godina aktivno u tom polju.
Priča „Portal majstora Radovana“ promatra tinejdžerske godine, vrijeme kada dječaci siluju djevojčice u nesvjesnom stanju (pijane ili drogirane) i to snimaju, što se isto pojavljuje kao dio priče. I upravo u toj priči vidljiva je težina muškog odrastanja – s jedne strane je okrutnost, a s druge moguća mekoća koje se potpuno potire.
Likovi su moji i ja sam stvarala te svjetove, te iako mogu razumjeti da je i nekim muškarcima teško u patrijarhatu, ne da mi se živjeti u iluziji da će ih moj, tvoj ili uopće feminizam osloboditi. Mislim da mu to i nije primarna zadaća. Ta scena iz priče, koliko god mi bila nelagodna i teška, postavljena je kao jedna od faseta grada i okruženja, primarno kroz Radino očište, jer on sve vidi i o svemu pripovijeda. Jasno nam je i kroz taj književni postupak čiji točno svijet gledamo i što su drugi u njemu.
Prljavost odrastanja sve nas dohvati, ali izgleda da iz Radine vizure nastradaju uvijek oni najslabiji. Rade je to na intuitivnoj razini pokopčao, i što je on sad i kakav je on sad ja naprosto ne znam. Nije mi sve rekao, slab nije bio, više inertan, siromašan nije bio, više nesklon većim snovima i ciljevima. S pravom. Ali, nadam se da je Kipling i odgoj u pitomijem okružju njegovateljske sobe nekadašnjeg profesora na njega ostavio traga i da će se efekti vidjeti u budućnosti.
U toj priči, najokrutniju sudbinu doživljava silovana djevojka, koja odlazi iz grada nakon što se snimka silovanja proširila, ali u Radinu svijetu, on je taj koji njezin odlazak vidi kao napad na sebe (ostaje bez prava na konfabuliranje ljubavne priče! Ma, Rade, daj molim te!). Kad i inače vidim takve stvari oko sebe, teško mi se aktivno angažirati oko fantaziranja jada muškaraca i kako bih ih trebala izbaviti. To je opet kreiranje jedne od raznih verzija matere koje poznajemo. Iskreno, ne mislim da sam zato na ovom svijetu. Uostalom, ne da mi se baviti njima, bar ne dalje od: „Ako smo vam jednake i ravnopravne, pokažite to, i nemojte od nas pritom tražiti dokaze.“
Jedna od junakinja u priči „Patronažna Tere” predstavlja most između nas i našeg tijela, naše ranjivosti i ovisnosti o drugima. Ipak, o tijelu nikada ne govorimo kao o poroznoj kući. Bolest i starost se prešućuju, a stalna opresija mladošću i ljepotom ne prestaje. A onda to umanjuje i naše šanse da tijelo i njegove potrebe, ranjivost i ograničenja, shvatimo ozbiljno…
Dosta sam se bavila tijelom u ovoj knjizi, iako nisam ni bila svjesna do koje mjere dok svih deset priča nisam pokopčala. Gorankino debelo i osakaćeno tijelo; Almino koje pubertetski divlja i raste; Kamilino koje doživljava kolaps kad se susretne s kvarnom ljubavi; Radine polomljene šake elektrotehničara; Terezino bolno tijelo, tijelo ostarjele balerine; umiruće tijelo Dita Vinka koje je nekad gradilo aerodrome; bolesno tijelo; sakriveno tijelo…
Mislim da to proizlazi iz nekih mojih preokupacija, što literarnih što životnih, da se u tekstu, kad radim na svojim junacima i junakinjama, oslonim isključivo na njima moguć svijet. Ne mogu ja vidjeti jedno, a oni drugo. Lijepo kaže povratnica iz Amerike kojoj muž umre netom nakon što su izgradili trokatnicu: „Bogati ljudi ne bi trebali umirati.“ Ili, onaj koji ima novaca živi vječno, a onaj koji nema mora vjerovati, ovisno o religijskim i geografskim preferencama, ili u kraljevstvo nebesko ili u reinkarnaciju.
Stariju životnu dob skicirala sam i imaginirala prema viđenom i doživljenom iz neposrednijih iskustava. Ali, sviđa mi se kako se Slavenka Drakulić sad bavila tijelom u knjizi O čemu ne govorimo, pogotovo kroz muško-ženske odnose, i bome nam je svima poslala jednu lijepu depešu s feminističke fronte. Stvarno je povlastica imati priliku čuti njezin glas i što može reći nakon silnih godina provedenih pišući o ženskim iskustvima.
Da ne uopćavam, i iz onog što sam dohvatila iz tog teksta, ostalo je jako puno žudnje, želje da se tijelo nije bojalo vlastite karnalnosti jer je bilo ovakvo ili onakvo. Ostalo je puno požude, spoznaje da se tijelo namakano toliko godina na slobodnim obzorima nije izborilo za to da ga ne sruši jedan ili više uzastopnih komentara njemu voljenih muškaraca kojima je tako dobro poslužilo i kao kuharica i kao ljubavnica i kao prijateljica i kao supatnica. Što mi opet govori da su naše želje jedno, a stvarnost (patrijarhat, kodiranje ženstvenosti i ženskosti) drugo, da supostoje, i da se češće međusobno izguruju nego uspješno stapaju, iako ima i toga.
Da se za kraj i samog naslova uhvatimo, a posljedično i zahvale, među ostalima Tinu Ujeviću, koji je napisao kako bismo svi trebali u ribare, da se ispomažemo i da osnujemo Ligu za samopomoć. Ono kako ja shvaćam tu samopomoć nije u duhu današnjeg kapitalističkog diskursa, već je samopomoć način da pomažemo jedni drugima. Gdje je naša solidarnost, pogotovo kad se okrenemo prema spisateljskom svijetu? Pisanje, novinarski rad – sve je to potplaćeno. Gdje su mogućnosti promjene?
Mogu ti uopćeno reći sljedeće: da ne pišem jer mislim da iz toga dolaze pare, ali da mi je neki minimum da sam barem pošteno plaćena za to što pišem, da imam stalni posao koji pomaže moje pisanje i uplaćuje mi (imaginarni) mirovinski fond, da solidarnosti većinom ima, da mi je uvijek nezgodno govoriti uopćeno o onome što je bitno, i da mi je jako važno da kolege i kolegice pisci govore o svojim iskustvima i da se ne pravimo da su pare neka zazorna tema nego pitanje opstanka.
Super su mi inicijative SPID-a i HDP-a s preporučenim tarifama, iako su one važnije za pisce koji tek počinju objavljivati. Postoji neko prešutno pravilo da ako si etabliranije ime na književnoj sceni, onda ti ne treba strukovni cjenik, već imaš svoj. A ako si mlada i tek krećeš, tad imaš „juniorsku“ tarifu i tko zna hoće li te prodaja knjiga, društvena važnost, književne politike, uvažavanje kolega, što god, prebaciti u viši razred i kojom brzinom. Što opet govori o statusu književnika/ca kod nas i njihovoj sponi s tržištem, izdavaštvom, društvenim utjecajem, pogledom na mlađe generacije, uspostavljenim hijerarhijama…
Ali ne da mi se uopće misliti o tome, najradije bih samo pisala knjige. A na tragu Ujevićeva zajebantskog komentara, više sam ga shvatila kao potrebu da je uz pisanje dobro da imamo i neke druge vještine, jer će to riješiti pitanje našeg opstanka. Ako je tako pisao bard prije 70+ godina, što bismo tek mogle napisati mi žene danas, he-he.
I za kraj, tvoja biografija. Završila trgovačku školu, završila večernju školu, a potom komparativnu književnost. To je jedna od rijetkih priča koje su završile na ovaj način. Koliko je bitno da književnost otvara vrata, da se ne uljuljkava u vlastiti konformizam? Ipak, priče u kojima se dogodi da netko probije bez zaleđa u svijet umjetnosti koji je i dalje privilegiran nisu česte. A dragocjene su. Jer tvoje priče, kao i roman ili poezija, donose neke sasvim nove perspektive.
Nije mi bilo lako i nije bilo sve tako loše, i iako o tome pristajem govoriti, govorim s nekom težinom i zato jer još mislim da tamo sjedi u tim klupama netko poput mene, kome aktivno lome duh. Danas nema puno nas koji smo se iščupali iz strukovnih i završili na FFZG-u, jer smo to htjeli i sanjali o tome i mislili da je to važno. Iz moje srednje, samo je jedna kolegica išla dalje na fakultet, i to je upisala pravo i završila ga, i pazi ovo: ona je dobila nagradu za esej o Tinu Ujeviću DHK-a 2001.! Ja sam dobila pohvalnicu. Ona najbolja od nas nije se ni prijavila, mislim da je ta brže od nas skužila kud će sve to poći.
Mislim da je problem institucionalan i kreiran tako da pomogne stvaranju radne snage, sve je dobro stratificirano, ne možeš samo tako krenuti iz srednje strukovne u večernju, to košta. Kad napokon završiš večernju, ne možeš iz jednog grada u drugi samo tako na fakultet, i to košta. Pravo na dom ti u startu oduzimaju jer večernju ne gledaju kao redovito obrazovanje pa gubiš bodove. Idealno je da imaš mrtvih u obitelji i da si gola sirotinja da ti se to iznivelira, jedva, i da pišeš žalbe i kucaš na vrata. Onda stipendije. Moraš biti ili izvrsna ili stvarno siromašna, i oba statusa moraš aktivno održavati da bi nastavila primati stipendiju. Paralelno s tim, moraš raditi.
Imala sam stvarno dosta sreće; nešto je odradila uporna mladost, a nešto i obitelj koja je na sebe preuzela dosta tereta. A nešto ti odradi i ideja da ćeš se stvarno, jednom kad uđeš u te knjige iz akademske perspektive, s pisanjem poistovjetiti tako da nitko drugi nikad neće posumnjati u tvoje snove i naum.
Danas, kad gledam unazad, pitam se zašto sam s 15 godina mislila da će meni pisanje donijeti slobodu, da su knjige moj zamak, i to mora biti neka klasna stvar, ideja koju sam negdje pokupila odozdo, još tamo iz vremena kad se vjerovalo da te škola spašava i da su knjige pitanje života i smrti. Znam da sam se s ovim pitanjem užasno identificirala kad sam čitala i gledala Genijalnu prijateljicu. I to nas vraća na pitanje s početka. Važno je pustiti različite glasove u književnost, da parafraziram svoju kolegicu Lejlu Kalamujić, jer grad nikad neće biti do kraja ispisan.
