Čitanje u javnom prostoru performativna je aktivnost, jednoglasno je (ili polifono? hihi) odlučio internet. Naime, ako u javnom prostoru nosite knjigu, najizglednije je da vam služi da biste signalizirali_e vlastitu superiornost, naglasili_e koliko ste iznad neprestanog skrolanja po mobitelu. Poseban kritički osvrt u digitalnom je prostoru dobila figura performativnog muškarca, u čijim je rukama, recimo, meko uvezena Joan Didion usklađena s prozirnom čašom matche i slušalicama iz kojih muklo izbijaju uspavani vokali Clairo ili beabadoobee. Budući da naš portal teži rodnoj inkluzivnosti, fenomen performativnog čitanja promotrit ćemo ipak kao rodno, prijevozno i javnopovršinski univerzalan.
Fenomen performativnog čitanja traži da mu se pristupi s najvećom ozbiljnošću: ukoliko nas čitanje u javnom prostoru izlaže stručnim pogledima slučajnih prolaznika_ca i njihovim sudovima o našem ukusu i osobnosti, identitetskim odrednicama, pa čak i trenutnom emocionalnom stanju, puno je manje bitno koliko nam se to što čitamo sviđa, a puno više to na koji način ono dolazi u dodir s javnom sferom.
Knjiga se tu opire postmodernističkoj diskurzivoj kakofoniji jer se primarno nameće kao materijalni objekt kojim poručujemo: „Čitam, dakle izvodim, dakle postojim.”
Prepustite, stoga, Tolstoja, Elenu Ferrante, Intermezzo ili Seksi Francusku Autofikciju javnim čitateljima_cama mainstream strujanja ili noćnom ormariću u vaša četiri zida – u našem vodiču pronaći ćete uzbudljivije naslove za konstrukciju identiteta performativnog čitatelja_ice.
Anaïs Nin, Henry & June
Dobro, možda ne treba svaku seksi autofikciju ostaviti postrance. Dnevnici Anaïs Nin uzbudljiv su materijal za sve one koji_e u kategoriju obrazovanja na Tinderu vole staviti „International Affairs”. Ovom literaturom signalizirate da ste već pročitali_e i The Ethical Slut i Polysecure, da vam je Mars u zračnom ili vatrenom znaku, a Annie Ernaux za vas je možda isuviše pitoma.
Nin je pitko štivo koje stane i u najmanje torbe, a predstavit će vas kao nadasve avanturističku i znatiželjnu osobu koja u srcu ima dovoljno mjesta i za smutty dnevnike i za književni kanon, ali i za svijest da su te dvije stvari često jedno te isto.
Torrey Peters, Stag Dance
Kada odlučujem koju ću knjigu danas izvesti (u svakom smislu riječi), nekoliko je bitnih faktora koje treba uzeti u obzir: ostatak autfita, dizajn naslovnice, šetam li, sjedim li ili se vozim, ciljam li na komplementarnost ili kontrast, želim li odavati spontanost ili studioznost, jesam li u prvom planu ja ili knjiga.
Ako se slučajno desi da je knjiga u prvom planu, važno je držati korak sa suvremenim književnim strujanjima. Nova Torrey Peters odličan je izbor: ako se slučajno dogodi da vam fokus padne s izvedbe čitanja na samu knjigu, zateći ćete duhovite rečenice i originalne kvir priče o žudnji i zamućenosti roda.
Zbunjeni_e će vas šetači_ice odmjeriti dok im se u glavi odvija monolog: „Zar Torrey Peters ima novi roman? Nisam znao_la, ali ova moderna i dobro hidratizirana osoba jest... Kakva je to knjiga vrijedna čitanja u hodu... Zašto im je koža tako podatna, a osmijeh na licu zasljepljujuć... Možda sve radim krivo, možda zato trčanje i teretana nisu funkcionirali... Moram dati otkaz...”
Najveći su klasici publiku uvijek dovodili do preispitivanja vlastitih jastava i identiteta, čak i ako je publika na distanci, kao u ovom slučaju. Zato vas je Držić i mogao toliko naživcirati u srednjoj – iako ga niste pročitali_e.
Maggie Nelson, Something Bright, Then Holes
Ah, ciljano performativno čitanje! Za dane kad bi bivši_e partneri_ce mogli_e biti iza svakog ugla, trebat će nam nešto tužnjikavo i ispunjeno libidnom energijom. Naravno, Bluets bi bio i više nego siguran izbor, ali manje popularne zbirke poezije Maggie Nelson šalju afirmativniju poruku – da, u redu sam, da, ova me šestomjesečna veza-situacija nije apsolutno rastavila, da, slobodno uzmi i monsteru i fikus i svoju odjeću, možeš ostaviti ključeve u sandučiću, da, možda ću biti doma, ali možda i neću, trenutno planiram spontano i neovisno o tebi.
I ne, ne bježim od boli: dapače, suočit ću se s njom čitajući ovu etabliranu sad girl autoricu jer je i bol dio istog života koji nekako moram nastaviti i sad kad te u njemu više nema. Podignite pogled s pjesme Most, ili pogovor, izvadite jednu slušalicu iz uha, usiljenom toplinom pozdravite osobu s kojom ste dijelili dane, noći, financijske poteškoće i tjelesne tekućine, vratite slušalicu u uho, a potom spustite pogled na jednu jedinu kap vode koja natapa celulozu i tek će neznatno smanjiti Maggienu vrijednost u obližnjem antikvarijatu. Romantizam ne umire, samo se transformira.
Johanna Hedva, Your Love Is Not Good
Za sve goth/emo/Scorpio/wicca/shoegaze klince_ze ovaj fantastičan roman „balavožute naslovnice” (riječima autora_ice) funkcionira trojako: kao preporuka, kao prijetnja i kao manifest jastva. Klasičnija književna analiza osvrnula bi se na formalne osebujnosti ovoga teksta, od njegovog uprizorenja slikarskih tehnika do mučne ekskavacije trauma iz djetinjstva i načina na koje Hedva maestralno isprepliće realističke anegdote o umjetničkim institucijama s elementima fantastike i horora.
Ova će se analiza zadržati na „balavožutoj naslovnici”: s prednje je strane prijeteća slika crnog psa, a sa stražnje strane vidimo Hedvu kako radi bolju imitaciju Lady Gage nego Lady Gaga na svom posljednjem albumu. Balavožuta boja također se izvanredno slaže s crnom odjećom, a naslov romana golica znatiželju i plaši prolaznike_ce.
Miroslav Krleža, Zastave
„Je li Krležu uopće moguće ne čitati performativno, neovisno o mjestu čitanja”, uzdahnut će brojni_e studenti_ice kroatistike kad ugledaju njegovo ime na ovom popisu. „Naravno da jest”, uvrijeđeno će im odvratiti pokoji živući krležolog, gorljivo ističući da svaki njegov klasik čita iz najdubljeg gušta i strasti za Rečenicom.
Kako bismo provjerili_e jesu li krležolozi u pravu, testirali_e smo petu knjigu Zastava, Banket u Blitvi, Kraljevo i druge drame te Balade Petrice Kerempuha na bečkom U-bahnu i budimpeštanskom aerodromu, revno prateći konture bivše države(!). Reakcije su u potpunosti izostale. Krleža se tako opasno približio onome što se tom famozno čangrizavom autoru nikako ne bi svidjelo, a to je barthesovski prostor čiste naslade u tekstu, gdje je čitatelj_ica u nemogućnosti da putem knjige stupi u odnos s nezainteresiranim društvenim miljeom, gdje je prepušten_a na milost i nemilost Rečenice koja sladostrasno rastapa subjektivitet.
Iz bogatog smo opusa odabrali_e Zastave, budući da njihova brojnost omogućuje poseban modus paralelnog performativnog čitanja: u ruke možete uzeti bilo koje dvije knjige iz ciklusa, i tako ih čitati istovremeno. Neka vam netko proba prigovoriti da romani moraju teći linearno ili kauzalno.
Simone Weil, La Pesanteur et la Grâce
Dobra bi se kritika možda trebala više usmjeriti na strukturnu analizu nego na nesuptilne preporuke AAG-a (Anonimnog Autorskog Glasa) na pozitivističkom temelju osobnog iskustva... ali Addison Rae – Headphones On i štivo Simone Weil dok se kiša slijeva niz prozore vlaka i poziva na melankolično skretanje pogleda sa stranica prema vlastitom, gotovo kortasarovskom odrazu u prolaznim svjetlima velegrada ili maligrada, u tamu postojanja koju britke zrake Weilinih rečenica čine naizgled smislenijom...
Naprosto se radi o jednom od arhetipskih čitateljskih iskustava koje se mora doživjeti – ili bar izvedbom uprizoriti? Postoji li uopće išta ispod izvedbe, osim težine ljudske nezasitnosti? Ne znam, moram opet pročitati. Ili je možda samo nemoguće znati? Riječima velike filozofkinje: „Guess I gotta accept the pain...”
Anne Carson, Nox
Mada je Anne Carson eklatantno performativno štivo koje ćete ugledati u javnim prijevozima diljem svijeta, ova je izvanredna spisateljica i rekreativna boksačica možda najbolji primjer na kojem možemo pokazati kako različita djela šalju različite poruke.
The Autobiography of Red?
Izgubljen_a sam u mainstream čitateljskim strujanjima, ali želim van.
The Beauty of the Husband?
Patim. I to bolje od drugih patnika.
Red Doc>?
Pametniji_a sam od vas.
Men in the Off Hours?
Za ovu niste ni znali_e, ha?
Plainwater je zanimljiv slučaj jer ovisi o ostatku vizualne prezentacije: blještavo bijela knjiga vrlo se zahvalno uklapa u najrazličitije fitove, ali predlažemo da je uparite s Hokicama ili Salomonkama da pokažete koliko ozbiljno shvaćate „antropologiju vode” i mogućnost da bivšu_eg iz jedne od prethodnih preporuka „spontano” pozovete na zajedničko pješačenje do Santiaga. Jedino što možete izgubiti su vlastiti okovi (i tek pokoja referenca).
Međutim, kod kapitalnog djela ove (zasad) nesuđene nobelovke – katulovske meditacije o smrti vlastitog brata – nešto je puno zanimljivije od književne kvalitete: knjiga se rastvara poput harmonike. Ne samo da će Nox stoga plijeniti pažnju majki i njihove zadivljene djece u kolicima koja će vrištati da umjesto Miki Mausa ili Else žele baš tu slikovnicu, nego će performativno čitanje učiniti inkluzivnijim: kada rastegnete njezine stranice, svoje ćete iskustvo lako podijeliti s jednom, dvije, tri, deset do petnaest osoba (ili više, ovisno o veličini javnog prostora i/ili skupine ljudi koji vas mogu podnijeti).
Roberto Bolaño, 2666
Zahvaljujući svojim impozantnim dimenzijama, Bolañov posljednji roman omogućit će vam da flešate svoje mišiće, a predstavit će vas kao pravog književnog sladokusca, i to kao zlatnu sredinu. Dovoljno ste svjesni_e važnosti suvremenih dodataka književnom kanonu, ali i dovoljno nonšalantni_e da ih dosad niste pročitali_e. Svakako pripazite na ono što u književnoj teoriji zovemo strukturno pozicioniranje; ako držite knjigu negdje između stote i tristote stranice, bit ćete uvjerljivi suputnicima u javnom prijevozu.
Zaustaviti se na samom početku ovakvog kapitalca možda jest sramotno, ali signalizirati da ste pri kraju čitanja djeluje posve neizgledno. Nemojmo zaboraviti i naziv knjige, stravičnu brojku koja će zasigurno prepasti pokoju staricu u nedjeljno jutro, a možda i donijeti pitanje – što to čitate? Umjesto odgovora, predlažemo da se zločesto nasmijete, ili, ako ste baš željni književne diskusije, recite da se radi o Nostradamusu. I njemu bi samom bilo jasno da vas ovaj vizionarski čitateljski performans smješta korak ispred ostalih književnih plebejaca.
Štivo za plažu
I za kraj, vrijedi nakratko ostaviti lokacijske univerzalije te posvetiti nekoliko riječi društveno najprihvaćenijem obliku performativnog čitanja – čitanju na plaži. Plaže 21. stoljeća funkcioniraju kao modne piste čitatelja_ica koji_e se cijele godine pripremaju za nadmetanje na osunčanim ležalištima diljem priobalja. Plaža uvijek nameće pitanje – klasik ili šund? Opskurno djelo ili roman za 4€ koji se dobije uz dnevne novine? Nešto novo ili nešto omiljeno? Svi sustavi kategorizacije tu – i doslovno i figurativno – padaju u vodu.
Budući da je Proustov ciklus od 13 knjiga predstavljao logističku poteškoću te da su poljska jezera koja opisuje Jedrowski vrlo daleko od osunčane Korčule, a Ahilejeva pjesma prethodno već detaljno iščitana u jednom od FKK kutaka u okolici Šibenika, dugo me morilo što ću ove godine ponijeti sa sobom na plažu. Zaista, nitko od nas nije pošteđen.
Grozničavo prolazim po hrpi pročitanih knjiga i četirima hrpama nepročitanih. 3 Summers Lise Robertson mami me privlačnom naslovnicom sa sunčanim naočalama, iako znam da će „pasti” u jednom popodnevu i da ću tako izgubiti bitku s revnim čitačima_icama na duge staze koji_e će me kriomice škicati preko tvrdih korica Braće Karamazovih. Mrzim Joan Didion, davno sam je trebao pokloniti nekome tko mi nije posebno drag. Volim Hanyu Yanagiharu, ali ne usudim je se iznijeti na svjetlo dana. Ne mogu čitati Marianu Enriquez prije Noći vještica, neće biti uvjerljivo. Dva puta za jug Lare Mitraković ukrala mi je prijateljica prije nego što se odselila u Valenciju, a Sebaldov je Austerlitz čekao prve kiše i povratak Velikih Intelektualaca u grad, myself included. K tome sam zapeo na trećem svesku Uranije Luke Bekavca, probijajući se kroz stranice i stranice (ne)binarnog koda koji mi je na 42 stupnja počeo titrati pred očima – što je, ruku na srce, mogao biti tek jedan od brojnih grafičkih zahvata u romanu.
Moja cijela biblioteka činila se neadekvatnom, a čitateljska praksa krajnje amaterskom. Zar je moguće da jedan komparatist sa sveobuhvatnim poslom u struci (čitam tijekom smjene u bircu i čitam natalne karte za 20€, tu i tamo točno pročitam i prostoriju) i cijelim sijasetom prigodnih rodova, što književnih, što neknjiževnih, ovako dramatično posrće pred odabirom ljetnog štiva? Zar će ovo biti točka na kojoj se prelama moja višegodišnja karijera? Zaprepašten odraz u zrcalu uzvraćao je zluradom šutnjom.
I onda se dogodio Beach Read. Na popisu očajnički iskopanih guglovih rezultata za „beach read”, pojavila se knjiga Beach Read Emily Henry, etablirane autorice ljubića o ljudima koji pišu i čitaju ljubiće. Razina dopamina skočila je od silne metatekstualnosti – može li i moja izvedba čitanja knjige pod nazivom Beach Read biti metakomentar na čitanje na plaži per se? Bi li ovo mogao biti moj veliki povratak na scenu nakon pada u prethodom odlomku? Naručujem knjigu, utrkujući se s izgubljenim vremenom (!) i višednevnom nesanicom. Knjiga stiže sat vremena prije polaska na avion. Pohlepno otimam paket iz ruku DHL-ovog činovnika, razdirem karton i listam Ljetno štivo (ah!) s pjenom na usnama, i svakom novom stranicom zapadam u sve maničniji samodopadni smijeh.
Knjiga ima sve. Amfetaminske rečenice Emily Henry u potpunosti su lišene opisa pejzaža, pridjeva i ukrasa te reducirane na čistu fabulu. Pritom, Henry piše o strejt vezi, što znači da nema egzistencijalnih kriza, borbe i stalne opasnosti od tragičnog završetka, a ljubavni odnos lokacijski je lanac metonimija – likovi su prvo na plaži, potom u kolibi, onda na roštilju, zatim u restoranu, pećini, na izletu... geografija odnosa doslovno je karta mjesta u kojem se radnja odvija – štivo je prostorno! A radnje je zaista puno – štivo je dinamično! Likovi se svađaju, pa večeraju, pa vode ljubav, pa se pomire, pa čitaju, pa pišu, pa se svađaju, naizgled bez motivacije, ali možda samo podložno nekim heterozakonitostima koje ne razumijem – štivo je gotovo egzotično! Moći ću čitati dok skrolam – štivo je ambijentalno! Moći ću skrolati dok čitam – štivo je multifunkcionalno!
C-c-c, reći će mi duh Romana Jakobsona. Venera u vagi, reći će mi duh Carla Junga. Vi ste poludjeli, reći će mi terapeutkinja najuljudnije što može na našoj zadnjoj sesiji, koristeći kraljevski plural da izbjegne potencijalno misgenderanje. Svi su u pravu.
Kao i svaka prava ljubavna priča, i ova ima sretan kraj. Možete zamisliti prizor: s naramkom tvrdoukoričenih klasika dolazite na more samo da biste u šoku ispustili knjige kad uočite da je plaža već zauzeta – a zauzima je anonimna čitateljska figura iz koje dolaze samo zvukovi hrkanja kroz stranice knjige koja joj pokriva lice. BEACH READ, stoji velikim slovima preko uspavane glave, i u tom si trenu priznajete poraz, jer povrh svih svojih unutartekstovnih kvaliteta, ta se dovitljiva knjiga pokazuje i kao izvanredna zaštita od opeklina. Što vam ostaje nego da pokupite svog Dostojevskog iz šljunka, vratite se u apartman i počnete planirati izvedbu ljetnog štiva za iduću godinu?
Tekst je objavljen u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
