Objavljeno

Carolee Schneemann – Pramajka feminističke umjetnosti

“Upravo su u tijelu energija i konfirmacija svega što sam vidjela i doživjela bili koherentni. To je za mene bilo područje koje još nije kolonizirano.”

Tijekom svoje umjetničke karijere, Carolee Schneemann je koristila tijelo kako bi istražila ulogu ženske senzualnosti u mogućnosti političkog i osobnog oslobođenja od opresivnih društvenih i estetskih konvencija.

Oslanjajući se na ekspresivne mogućnosti filma, performansa, fotografije i instalacije tematizirala je preokupacije svoje generacije, prikaze ženskih božanstava, seksualnost i erotiku kao i vlastiti život i gubitak.

Eye Body: 36 Transformative Actions

Svojim je ranim eksploracijama roda i seksualnosti, identiteta i subjektiviteta te kulturalne pristranosti povijesti umjetnosti postavila temelje za zbivanja u umjetničkom svijetu 80ih i 90ih godina. Njezine hrabre provokacije tabua i tradicije utjecale su na mnoge umjetnike/ce poput Paula McCarthyja, Valie Export, Guerrilla Girls, Tracey Emin i Karen Finley te je u određenim krugovima priznata kao pramajka feminističke umjetnosti.

Carolee Schneemann rođena je 12. listopada 1939. godine u Pennsylvaniji. U djetinjstvu, prijatelji su je opisivali kao “ludu panteisticu” zbog njezine osebujne veze i poštovanja prema prirodi. Ona sama navodi kako je započela vezu sa umjetnošću i seksualnosti sa samo 5 godina preko crteža kojima je ukrašavala kutije očevih lijekova. Njezina ju je obitelj podržavala u ‘prirodnosti’ i slobodi tjelesnog izražavanja, a ona je tu potporu posebno pripisala činjenici da joj je otac bio liječnik koji se često morao baviti tijelom u raznim njegovim stanjima.

Iako je postala slavna zbog svojih performansa, Schneemann je karijeru započela kao slikarica, izjavljujući:

“Još uvijek sam slikarica i umrijeti ću kao slikarica. Sve što sam kasnije razvila produžetak je vizualnih principa platna.”

Up to and Including Her Limits

Utjecaj slikarstva jasno je vidljiv i u njezinoj usmjerenosti na važne povijesno-umjetničke ličnosti poput Cezannea te u preslikavanju i ručnom označavanju površine nekih njezinih filmova.

No efekt njezinih ranih iskustava sa slikarstvom bio je istodobno reaktivan i negativan; prepoznala je, stvarajući ranih 60ih kao žena u muško-dominantnom mediju, kako “kist pripada nastojanjima muških apstraktnih ekspresionista. Kist je bio falički.”

Ovo saznanje koincidiralo je sa eksplozijom novih umjetničkih formi te je okrenula svoju pažnju prema njujorškoj avangardi u filmu, plesu, kazalištu i performancu.

Njezino sudjelovanje na sceni, uključujući rad sa Judson Dance Theater, vrijeme provedeno u Warholovoj Tvornici, kao i sudjelovanje u zbivanjima poput Site (1964) Roberta Morrisa u kojem se pojavila na pozornici kao Maneova Olympia, pokazalo se presudnim za oblikovanje njezinog vlastitog koncepta ‘kinetičkog teatra’.

Carolee Schneemann kao Maneova Olympia

Iako je eksperimentirala sa performansom već 1960., njezin je rad postao šire poznat sa zloglasnom izvedbom i filmom iz 1964. godine Meat Joy. Ova “svetkovina mesa kao materijala” prepuna golih tijela, sirove ribe, kokoši i kobasica bila je aktualna u isto vrijeme kao i senzacionalistička Viennese Aktionist grupa te je donekle dijelila preokupacije ovih umjetnika koji su je nazivali svojom ‘ludom sestrom’. Međutim, umjesto da slijedi njihov interes za morbidno, Schneemann je predstavila Meat Joy kao ‘erotski obred’ ističući ljudsku seksualnost i dionizijsku ekstazu snažnim i subverzivnim afirmativnim duhom.

Ovaj se duh još eksplicitnije potvrdio godinu kasnije u njezinom anti-porn kolaž filmu Fuses, svojevrsnom odgovoru na rad njezinog prijatelja Stana Brakhagea. Radi se o erotskom filmu koji je postao klasik kontroverze, ujedinjujući erotsku energiju unutar svakodnevnog okruženja kroz rezove, umetanja i slojeve apstraktnih otisaka utisnutih na celuloidnu traku.

Film je izazvao dominantne načine interpretacije i bio je provokacija kako avangardnom filmskom establišmentu, tako i feminističkom pokretu. Uspio je više nego bilo koji film u “objektivizaciji seksualnih strujanja tjelesnog uma,” svojedobno navodi The Guardian.

https://www.youtube.com/watch?v=Fw_wW2v45eI

Do it yourself način stvaranja ostao je glavna značajka Schneemanninog rada. Na svaku kritiku svojeg interesa za seksualnost i uporabe tijela kao medija, uvijek je nudila obrazloženja bez isprike, ističući:

“Ako sam simbol, biti ću simbol koji stvara sam sebe.”

Njezino inzistiranje na integraciji forme i sadržaja umjetnosti u suštini je radikalno, budući da uzrokuje slom oblika rada i života, misli i materije, prirode i kulture opterećenih represijom te stratešku preraspodjelu ovih oblika.

Za Schneemann, fokusiranje na ‘iskustveno erotsko tijelo’, metoda je osnaživanja te protuotrov za tendenciju pristupanju ženskoj seksualnosti isključivo kao muškom konstruktu. Njezin je projekt u širem smislu usmjeren na ponovno preuzimanje označitelja, akcija i ideja koje su ženama kroz povijest bile uskraćene.

No njezin rad nije isključivo feministički već se fokusira i na oponiranje tradicionalnoj povijesti umjetnosti, pokušaj da se otkrije “gdje su tabui i cenzorske konvencije ugrađeni u samu estetiku.” Ova tendencija za identificiranjem opozicija svetog i opscenog također je vidljiva u radovima poput Art is Reactionary (1987) te u istraživanju povijesnih artefakata poput crteža iz neolitika i viktorijanskih knjiga o umjetnosti.

Meat Joy

Tijekom 80ih i 90ih pa do danas, Schneemann je nastavila stvarati kroz različite medije, uključujući pisanje i instalacije. Njezine objavljene knjige uključuju Cezanne, She Was A Great Painter (1976), Early and Recent Work (1983), More Than Meat Joy: Complete Performance Work and Selected Writings (1979) i Imaging Her Erotics – Essays, Interviews, Projects (2002).

Osvrćući se na njezin inovativni rad 60ih, važno je prepoznati kako je u određenom smislu pronalazila načine otpora putem. Bilo da se radilo o ideji feminizma i načinu na koji bira bitke ili o uvjerenju da je povijest umjetnosti pisana sa pozicije moći, njezin je rad uvijek uključivao kritiku koja je bila ispred svog vremena.

“Do 2000. godine niti jedna mlada umjetnica neće se susresti sa determinirajućim otporom i konstantnim potkopavanjem koje sam ja pretrpila kao studentica. Njezina predavanja obično će voditi žene; nikada se neće osjećati kao privremeni gost na banketu života ili kao čudovište koje prkosi svojoj Bogom-danoj ulozi; ili kao zaraćena strana čija odanost kreativnosti može postojati jedino na račun muškarca i njegovih potreba, niti će ulaziti u umjetnički svijet sramoteći klub umjetnika, povjesničara, učitelja, direktora muzeja, urednika časopisa – sve muškaraca, ili pak biti posvećena očuvanju maskuliniteta. Sve to će već čudesno biti promijenjeno.”

Interior Scroll


Povezano