Često razmišljam o nastupu Lane Del Rey na SNL-u 2012. godine, i o svemu što je uslijedilo nakon njega.
Suočavanje s time da jedna od mojih najdražih suvremenih glazbenica nije uživo uspjela prenijeti svu ljepotu i čaroliju svoje glazbe, onu kojom me prvotno i namamila u svoju mrežu, zaboljela me na osobnoj razini. Bila sam spremna zgrabiti kuhinjski nož i boriti se u blatu sa svima koji su govorili da je ta izvedba samo potvrda onoga što su svi već naslućivali, a to je da je Lana Del Rey lažna i netalentirana, umjetno stvorena zvijezda. Ipak, lagala bih kada bih rekla da prije spavanja nisam razmišljala i o implikacijama mogućnosti da je sve što o njoj govore istina. Što ako Lana Del Rey koju čujem kada slušam Born to Die zbilja ne postoji?
Prije Lane, u svojim sam tinejdžerskim godinama od suvremenih glazbenica na pijedestalu držala samo Amy Winehouse, čija se glazba savršeno uklapala u moj senzibilitet, baš kao da smo dvije kocke istog Lego seta. Način na koji je izvodila i interpretirala svoje pjesme bio je toliko sirov da se njezino emocionalno i fizičko stanje redovito probijalo kroz glas i držanje. U tom se aspektu Amy Winehouse svrstala među one glazbenike_ice koje su kritičari_ke nazivali_e autentičnima, pravim umjetnicima_ama čija djela odražavaju svu emocionalnu složenost i dubinu njihova iskustva.
Cause you’re just a man, it’s just what you do
Prema Hrvatskoj enciklopediji, autentičan je netko „kojemu se može vjerovati jer se temelji na činjenicama“, odnosno onaj „koji je nesporna podrijetla ili autorstva“. Dakle, autentična glazba ona je koja potječe iz dubine umjetnika_ca, iz njihovih jedinstvenih iskustava i uvjerenja, zbog čega pri procjeni „stupnja autentičnosti“ ključno postaje upravo pitanje o tome pišu li glazbenici_e svoje pjesme i tekstove, odnosno izvode li ih samostalno ili ne.
Autentičnost se u glazbeno-kritičkom diskursu kao mjerilo kvalitete počinje koristiti tek od 1960-ih, kada glazbenici poput Boba Dylana i The Beatlesa počinju pisati i izvoditi vlastite pjesme, što dotad nije bio standard u industriji. Otad pa nadalje, autentičnost postaje gotovo sinonim za kvalitetu, ključni kriterij za razlikovanje dobre (rock) glazbe od prerađenog, širokim masama namijenjenog proizvoda bez umjetničke vrijednosti, kakav je navodno pop.
Definicija pop-glazbe dvojaka je. „Pop kao skraćenica za popularno supostoji sa žanrovskom kategorijom pop glazbe kakva se više od pola stoljeća mijenja i sposobna je inkorporirati elemente svih drugih žanrova“, piše Mislav Živković, što raspravu o njoj čini veoma kompleksnom. Ipak, u ovom ću se tekstu sintagmom „pop-glazba“ koristiti u užem smislu, kao žanrovskom odrednicom na koju glazbena kritika redovito gleda svisoka.
A da nije riječ samo o subjektivnom dojmu svjedoči i definicija „rock-glazbe“ u Hrvatskoj enciklopediji gdje stoji da se „izraz rock primjenjuje na glazbu koja je složenija, ambicioznija, tematski izazovnija (…) te izvođački često zahtjevnija od rock and rolla, ali i od pop-glazbe u užem smislu“, čime se implicira da je pop-glazba, koja na Enciklopediji nema svoju natuknicu, banalna i artificijelna. Baš kao i njezini_e slušatelji_ce.
I fucked up, I know that, but Jesus, can’t a girl just do the best she can?
Traganje za sirovim krikom autorstva toliko je zagadilo raspravu o glazbi da sam i sama kao tinejdžerica posumnjala u vlastiti ukus nakon Laninog SNL debakla. Tada sam bila u godinama kada mi je bilo veoma važno da me drugi shvate ozbiljno i nisam se željela pozicionirati kao netko tko sluša smeće, čega bi ekvivalent danas vjerojatno bio album koji je proizvela umjetna inteligencija. Nešto u vezi Lane Del Rey (khm, khm) inspiriralo je kritičare_ke diljem svijeta da se bace u lov na dokaze kako je tu mladu, konvencionalno privlačnu bjelkinju netko iznutra progurao na scenu. Možda joj je tata sredio glazbenu karijeru? Možda je dala pičke?
Prvi dokaz Lanine „neautentičnosti“ bit će upravo snimka tog zloglasnog nastupa koji, iako daleko od savršenog, zbilja nije toliko loš. Ne želim biti potpuni apologet, pa ću reći da izvođenje zbilja jest najslabiji aspekt Lanine karijere, ali i da bi bilo potpuno suludo reći kako ona ne zna pjevati, što je argument koji se tada neprestano provlačio kroz medije. Instinkt mi je već tada govorio da stvari nisu tako jednostavne i da Lana, čak i ako uživo ne zvuči jednako kao na albumu, itekako zaslužuje zvati se umjetnicom.
Baby, love me 'cause I'm playing on the radio
No bit će to tek početak rasprave. Ključna u izgradnji narativa o „lažnosti“ Lane Del Rey bit će upravo njezina estetika, uvelike oslonjena na internetsku kulturu popularnu ranih 2010-ih. Naime, u vrijeme kada se Lana pojavljuje na sceni, Tumblr je deponij pop-kulture, mjesto na kojem se mladež hrani fotografijama izgladnjelih djevojaka s gustim trepavicama, lijepim masnicama i tetovažama revolvera preko kojih su kičastim fontom ispisani citati iz Lolite i Nevinih samoubojstava.
Svojom konstitucijom, punim usnama i gustom kosom boje cimeta, Lana u prvoj fazi stvaralaštva izgleda baš kao ona djevojka u babydoll haljini koju smo jutros repostali_e na svom blogu. U suštini, čitav imaginarij njezina debitantskog albuma Born to Die odraz je Zeitgeista, zbog čega i vrvi motivima iz kontroverznog Nabokovljeva romana (u popularnoj kulturi nerijetko pogrešno interpretiranih), slikama srcolikih naočala, smrti i žudnje prema starijim muškarcima.
Kritičari_ke će biti toliko ustrajni_e prokazati artificijelnost Lanine persone i izraza da će kopati duboko po njezinoj biografiji ne bi li dokazali da ona nema baš nikakve veze s prikolicama i pričama o siromašnoj umjetnici u usponu. Svi će se ponašati kao da nikada u životu nisu čuli za fikciju. Ili bili na Tumblru.
„Teško da ćete na albumu naći pjesmu u kojoj Del Rey otkriva unutrašnjost ili se predstavlja kao nešto više od objekta muške žudnje koji liže sladoled“, napisat će 2012. kritičarka Lindsay Zoladz za Pitchfork u recenziji u kojoj Laninom prvijencu daje ocjenu 5,5 (od 10). Zoladz će Lani pripisati i „manjak osobnosti“, uz vječni prigovor u vezi toga što se u svojoj glazbi i imidžu previše oslanja na hiperfemininu kulturu u kojoj je odrasla.
Jer baš kao što Nabokov nije izumio pedofiliju, tako ni Lana Del Rey nije izmislila postavke svijeta kojima se kreću junakinje njezinih pjesama. Ona je samo prigrlila već postojeće motive i ideje, mnoge nedvojbeno problematične, ali sveprisutne u kulturi 2010-ih, zbog čega ona postaje i svojevremenom manifestacijom (američkog) djevojaštva.
Upravo je ta spona između njezina glazbenog projekta i djevojačke kulture važna za potpuno razumijevanje zazora koji Del Rey tada izaziva kod kritike. Rasprava o autentičnosti u kontekstu pop-kulture redovito postaje paravan kojim se prikriva (internalizirana) odbojnost prema svemu što ima veze s djevojaštvom.
Can’t a girl have fun?
U ljeto 2023. The New Statesman proglašava Lanu „velikom američkom pjesnikinjom“, čime je stavlja u istu kategoriju s (Kanađankom) Joni Mitchell i Leonardom Cohenom, glazbenicima koji su autentičnost uspješno pretvorili u svoj osobni brend. S obzirom na to da Lana od svojih početaka dosljedno nastavlja istraživati granice ženske žudnje, uz konstantnu preokupaciju slavom, smrću i američkom popularnom kulturom, na primjeru recepcije njezine glazbe može se pratiti i promjena kulturne klime.
Pitchfork je tako 2021. godine ispravio ocjenu albuma Born to Die s 5,5 na 7,8. „Teško je opisati koliko je žustra bila rasprava o Lani Del Rey 2012., kada su kritičari njezinu femme fatale personu dočekali s cinizmom, a nisi mogao upaliti Tumblr bez da ne naletiš na cvjetnu krunu“, piše kritičarka Anna Gaca gotovo desetljeće nakon što je njezina kolegica Lindsay Zoladz Lanu opisala kao praznoglavu tuku.
No iako se čini kao da napokon živimo u vremenu u kojem se pop smatra ravnopravnim rocku, u tzv. razdoblju poptimizma, kako ga neki nazivaju, rasprava o autentičnosti svako malo ponovno pokuca na vrata, zbog čega mi posljednjih mjeseci neprestano na Instagramu iskaču videi u kojima se raspravlja o tome je li Addison Rae prava stvar ili ne.
Za Addison sam prvi put čula prošlo ljeto kada ju je Charli XCX dovukla na pozornicu u Los Angelesu da s njom izvede remix pjesme Von Dutch s albuma Brat. Rođena kao Addison Rae Easterling u gradiću Lafayette u Louisiani (oko sat vremena udaljenosti od Kentwooda u kojem odrasta Britney Spears), Rae karijeru započinje plešući na TikToku, gdje danas broji 88,3 milijuna pratitelja_ica, što je službeno čini i petom najpraćenijom osobom na toj platformi. No posljednjih godina Addison pokušava promijeniti putanju svoje karijere. U 2021. izdala je prvi singl Obsessed, nakon čega je uslijedio EP AR (2023) te potpisivanje ugovora s diskografskom kućom Columbia Records 2024., kada izbacuje i svoj prvi hit Diet Pepsi.
Nylon je zvuk Diet Pepsija usporedio s „vječnim osjećajem mladosti i zaljubljenosti“, a kritičari su ga povezali i s imaginarijem početne stvaralačke faze Lane Del Rey, koja je i sama eksplicitno podržala Addison. Prvo je snimila video za društvene mreže u kojem pjeva Diet Pepsi u svom autu, a onda je Addison pozvala i da joj se pridruži na Wembleyju u Londonu da zajedno otpjevaju pjesmu.
I always wanted more
Narativ oko Rae zanimljiv je i zbog toga što se ona suočava sa sličnim optužbama kao i Lana na početku karijere, počevši od toga da ne zna pjevati, što je vjerojatno i glavni razlog zbog kojeg je Lana uzima pod svoje krilo. No za razliku od „velike američke pjesnikinje“ koju su mediji svojevremeno rastrgali nakon nastupa na nacionalnoj televiziji, Addison se s kritikama svojih vokalnih sposobnosti uglavnom susreće u komentarima na društvenim mrežama, gdje se njezina energija i karizma na pozornici uspoređuju i s onom mrtve ribe.
Njezina estetika i životna priča djeluju kao prepisane iz kakve fan fikcije o pop-glazbi, s obzirom na to da Addison ponekad djeluje i kao da je skrpana od dijelova Lane i Britney. Rae odrasta u malom gradu i već od svoje tinejdžerske dobi nastupa pred milijunskom publikom, doduše – na njihovim ekranima, ali je svejedno suočena s kritikama na račun svog izgleda i načina života. Uz nju se vežu svi stereotipi i pretpostavke tipične za društvo koje generalno ne podnosi (mlade) ambiciozne žene.
Svojim modnim i glazbenim izričajem Addison jasno komunicira s Y2K kulturom u kojoj je odrastala (Rae je 2000. godište). Činjenica da njezin debitantski album Addison zvuči i izgleda kao da je mogao biti objavljen i prije dvadeset godina razotkriva autoreferencijalnu, nostalgijom natopljenu prirodu suvremene popularne kulture koja već godinama parazitira na svojoj prošlosti, što Addison Rae, u svjetlu ironije, možda čini i najautentičnijom zvijezdom suvremene američke scene.
No da je Addison zbilja izašao prije dvadeset godina, sumnjam da bi mu kritika bila ovoliko naklonjena: usporedbe radi, Addison na Metacriticsu ima ocjenu 79/100, a Born to Die 62/100.
Album je nastao kao suradnja između Rae i švedskih producentica Luke Kloser i Elvire Anderfjärd koje su Addison i pretvorile u catchy intertekstualnu granolu u kojoj se zub može slomiti i na synth pop i na Madonnu. Donedavno, producenti_ce pop-glazbe bili_e su nerijetko svedeni_e na „mašineriju“ iza izvođača_ice; usredotočena suviše na to što zvijezde poput Britney i Beyoncé ne pišu svoje pjesme, kritika je iz rasprave o kvaliteti i značaju pop-glazbe isključivala, pa gotovo i omalovažavala, rad i talent producenata_ica odgovornih za sve one melodije i beatove koje godinama ne možemo izbaciti iz glave. Danas se njihova vještina napokon cijeni i shvaća ozbiljno, što se odražava i u promjeni u percepciji kvalitete pop-albuma. Dobra pjesma je dobra pjesma, neovisno o tome radi li se o nerafiniranom kriku iz unutrašnjosti u pratnji akustične gitare ili o dance-pop klasiku kakav je Toxic (koji također potpisuje jedan švedski duo: Bloodshy & Avant).
Cinnamon in my teeth
Iako možda uživa prevelik hype, dijelom i zbog toga što kultura ima potrebu iskupiti se za zločine počinjene nad pop-glazbom u prošlosti, Addison je dobar album, što je, uostalom, i razlog zbog kojeg već tjednima pjevušim Headphones On, neovisno o tome što ne mislim da je Addison Rae pretjerano talentirana izvođačica (sorry).
Njezina pop-persona eksplicitni je hommage Britney Spears. Ako zaškiljite u njezinu smjeru, vjerojatno nećete vidjeti razliku sve dok se Addison ne počne kretati po pozornici, što je i glavni izvor razočaranja koje dio publike osjeća zbog toga što njezini nastupi više nalikuju kakvom srednjoškolskom talent showu (nažalost, ne Gleeju) nego turneji Dream Within the Dream koja Britney i priskrbljuje titulu princeze popa. No Rae nije Britneyna impersonatorica; kao i Lana Del Rey koja se na početku karijere igra u pješčaniku starog Hollywooda, tako i Addison od šljokičastih 2000-tih izrađuje svoje glazbene kolaže.
Ipak, drvlje i kamenje kojim društvo godinama obasipa Britney Spears i njezinu glazbu (u pristojnijim recenzijama nazivanu i „vrtićkim sranjem“) sjajan je pokazatelj činjenice kako je posve izvjesno da vas neće shvatiti ozbiljno čak ni ako ste apsolutno fantastični_e na pozornici.
Legitimno je zapitati se zašto Addison dobiva više medijskog prostora od drugih, potencijalno talentiranijih izvođač(ic)a, poput Grace Ives i Magdalene Bay, ali bilo bi posve pogrešno svoje nezadovoljstvo usmjeriti na nju kada njezin proboj do mainstreama govori mnogo više o postavkama društva u kojem živimo. Odnosno, o kompleksnim mehanizmima iza algoritama koji generalno privilegiraju konvencionalno privlačnije content creatore svjetlije kože i očiju. Gledano iz te perspektive, tko zna, možda ni Lana danas ne bi bila Lana da u početku karijere nije izgledala kao Tumblr djevojka. Pardon, cimetna djevojka.
The world is my oyster
Za Addison Rae koja se do američkog sna probila plešući na TikToku, svijet je kamenica.
Mnogi_e prije nje otrovali_e su se ne bi li pitanje o tome je li Addison iskrena umjetnička ekspresija ili tek projekt čiji je cilj profitirati na njezinoj dosadašnjoj slavi prestalo biti relevantno. Život u digitalnoj eri u kojoj svakodnevno kuriramo svoje sebstvo i raspršujemo se po internetu, izvodeći sami sebe, pomogao je osvijestiti činjenicu višestrukosti naših identiteta, kao i razotkriti performativnu stranu tobožnje autentičnosti, zbog čega je danas mnogo jasnije kako je i ona nerijetko samo tržišni konstrukt.
Što Rae, uostalom, vrlo dobro zna, zbog čega na kraju svoje pjesme Times Like These i kaže, gotovo samoj sebi u bradu, „Let’s see how far I go“.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.