Prošle godine na Voxu je izašlo nekoliko tekstova koji su se bavili ženskim iskustvom sporta – Tihana Bertek pisala je o trčanju, a ja o penjanju – a još davne 2021. Tihana je vodila intervju s Anđelom Rončević, autoricom ilustrirane knjige I Will Swim, and My Daughter Will Swim Too u kojoj se bavila svojim odnosom prema plivanju. Zato sam, kada su se pojavile Ture za cure, bila sretna što će se tekstovima o plivanju, trčanju i penjanju na Voxu pridružiti i tekst, točnije intervju, o – bicikliranju. I to zahvaljujući zagrebačkom projektu pod nazivom Ture za cure koji je u svibnju ove godine pokrenula redateljica Lucija Ilijić. Kako stoji u Instagram opisu projekta – Ture za cure je ženska biciklistička zajednica koja za cilj ima stvaranje „prostora u kojem možemo učiti, kretati se sigurnije, podržavati jedna drugu i najvažnije – guštati“ i sve to, naravno, na samo dva kotača!
Kad sam već dovršila sva pitanja za ovaj intervju, sjetila sam se da sam, prije više od deset godina, napisala priču koja se zove „Bicikla bez a“ i u njoj ovu rečenicu: „Tamo odakle ja dolazim, tamo se kaže bicikla.“ Cijela se priča bavi biciklističkim rodovima, pa mi se činilo prikladno da ovo pitanje stavim na početak i pitam te – kojeg je bicikla za tebe roda?
Ovako na prvu, za mene je bicikla muškog roda, ali vjerojatno samo zato jer sam iz Zagreba pa sam na to navikla. Međutim, tvoja me priča potakla na razmišljanje. Iako mi ni varijanta u srednjem rodu, ovo biciklo, ne zvuči skroz loše, u odabiru između tih dviju opcija definitivno naginjem ženskom rodu, vjerojatno i jer svijet promatram kroz njega. Možda bi bicikla zaista trebala biti ženskog roda, a pogotovo s obzirom na ključnu ulogu koju je to vozilo odigralo u ženskoj emancipaciji tijekom prvog vala feminističkog pokreta na prijelazu iz 19. u 20. st.
Naime, prije pojave bicikla, tadašnjim je ženama kretanje bilo vrlo ograničeno, kako društveno, tako i fizički. Pojavom bicikla pružena im je nova vrsta mobilnosti, i to mobilnosti kojom su žene mogle upravljati samostalno, koristeći snagu vlastitog tijela. To je pak rezultiralo postupnim odbacivanjem restriktivnih modnih normi (korzeti i duge suknje) i odabirom praktičnije, udobnije odjeće.
Osim toga, bicikl je ženama omogućio veći pristup javnom prostoru. Koristile su ga za odlazak na posao ili sudjelovanje u slobodnim aktivnostima, a često je bio i sredstvo za uključivanje u političke pokrete. Sve više žena počinje voziti bicikl, suočavajući se pritom s kritikama ondašnjih moralista i krugova koji su tvrdili da ta aktivnost nije ženstvena, a neki su čak bili uvjereni da je bicikliranje štetno za žensko reproduktivno zdravlje. Takve konstatacije nisu bile znanstveno osnovane, već su proizlazile iz patrijarhalne potrebe za kontrolom ženskog tijela.
Već petnaest godina voziš istu biciklu, specijalku koja se zove Plava strijela. Kako bi opisala vaš odnos?
Moj cestovnjak Plava strijela je zaista posebna. Prošle smo zajedno sito i rešeto, a kad to kažem, mislim na jedan pad s krova auta (mom tati, ne meni!) na autoputu Zagreb – Karlovac kad je prošla samo s par ogrebotina na sicu, do višestrukih selidbi, par zajedničkih susreta s asfaltom, mijenjanja dijelova… Ako netko tvrdi da se ne može sprijateljiti s biciklom, ja vas uvjeravam da može. Plava strijela, osim što me odvela na neka predivna mjesta, strpljivo je čekala da izađem iz puberteta i ponovo je se sjetim (tad sam mislila da nije dovoljno cool voziti specijalku), svjedočila je mojem odrastanju i stasanju u mladu ženu, pružila mi slobodu i povjerenje u vlastito tijelo, odvezla me na dejtove i s njih, u izlaske i vraćala doma u ranu zoru, vozila se sa mnom u vlaku i busevima, inozemnom javnom prijevozu… Trenutno uglavnom odmara jer sam u međuvremenu svoju kolekciju obogatila s još dva bicikla, ali tijekom posljednjih 15 godina odradila je lavovski posao i definitivno sam joj vječni dužnik.
Prije bicikliranja u tvojem je životu bilo klizanje, kojim si se neko vrijeme u mladosti bavila i profesionalno, o čemu si 2019. godine napravila i kratkometražni film. Zanima me kako je ta klizačka prošlost oblikovala tvoju biciklističku sadašnjost, odnosno jesu li negativna iskustva koja si imala s klizanjem, utjecala na tvoj odnos s bicikliranjem?
Da nije bilo klizanja, vjerojatno ne bi bilo ni bicikliranja. Ranije spomenutu specijalku dobila sam od tate za potrebe ljetnih priprema u Mađarskoj kada sam imala 13 ili 14 godina. Trebala sam imati dobar bicikl kako bih mogla sudjelovati na kondicijskim treninzima s mađarskom reprezentacijom. Tata jedne mađarske klizačice vodio je biciklistički dućan u Budimpešti te mi je složio plavu specijalku i tako je sve krenulo. Srećom, negativna iskustva s klizanja nikad se nisu preslikala na bicikliranje, nije bilo baš prilike za to. Bicikliranje sam otkrivala sama i uz prijatelje, a na biciklu sam osjetila zaraznu količinu slobode i neovisnosti koju dotad nikad nisam. Ta mogućnost da praktički letim na snagu vlastitih nogu, a pritom se krećem kroz vrijeme i prostor osjećajući toplinu zraka i mirise, slušajući zvukove i promatrajući okolinu, bila je preprivlačna, pa sam se preko noći zaljubila u osjećaj i postala ovisna o njemu.
Čitajući o tvojim razlozima za pokretanje ovog projekta, primijetila sam puno sličnosti s iskustvima penjačica koje su pokrenule različite ženske penjačke inicijative – većinom su penjale s dečkima, nedostajala im je ženska podrška, često su se, usprkos iskustvu, osjećale neadekvatno jer je riječ o dominantno „muškom sportu“. Iako je riječ o totalno drugačijim sportovima, ženska iskustva gotovo su ista. Koji je tvoj pogled na to?
Uopće me ne čudi ta paralela. Mislim da žene polako postaju sve svjesnije toga koliko su zapravo slične i koliko nas upravo ta slična iskustva povezuju i osnažuju, a smatram da je internetska kultura djelomično zaslužna za taj, rekla bih, dosta recentan zaokret. U posljednje se vrijeme često prisjetim nekoć popularne izjave “I’m not like the other girls” uz koju sam i sama odrastala ranih 2000-ih i pitam se u kojoj su mi količini takva uvjerenja naštetila. Tek sam prije par godina postala svjesnija nijansi i slojevitosti takvog pristupa te koliko duboko one sežu, a prepoznala sam se i u puno izjava podijeljenih na ovom Redditu koji me dosta nasmijao, ali i dodatno ukazao na univerzalnost problematike.
Budući da i dalje živimo u patrijarhalnom društvu i da su rijetke među nama cijepljene protiv internalizirane mizoginije, nastojim se dovoljno često podsjetiti da ženama uglavnom treba puno više vremena, hrabrosti, poticaja i podrške da se upuste u neku novu aktivnost, osobito ako u aktivnosti nedostaje odgovarajućih ženskih uzora ili ako njome dominiraju muškarci, a pritom iziskuje izlazak iz sigurnosti doma i neki komadić slobodnog vremena kojeg žene često imaju manje.
Stvarno me malo toga veseli kao kad vidim žene koje su u pokretu u nekom javnom prostoru. Sjećam se prvog susreta Tura za cure i osjećaja sreće, nade i zadovoljstva koji su me preplavili. Zamisli, ima nas još, ove žene rezoniraju s mojom idejom, razumiju da su nam potrebni ženska solidarnost i međusobno razumijevanje, empatija i podržavajuća atmosfera! Uvjerena sam da su promjene, iako nerijetko spore, moguće, a i dosadašnje mi iskustvo to pokazuje i mislim da je za svaku promjenu nužno imati pozitivne, inspirativne primjere i uzore u neposrednoj okolini. Ture za cure pokrenula sam upravo s tom namjerom – da okupim žene koje dijele bar dio mojeg iskustva i uživaju u kretanju na dva kotača te slobodi koju ono omogućava.
Ture za cure vrlo su friška, ali zapažena inicijativa – iza tebe, odnosno vas, tek su četiri mjeseca – ali četiri vrlo aktivna mjeseca. Gdje ste sve dosad biciklirale i što ste sve još s biciklama radile?
Tako je! Dosad smo uglavnom biciklirale po Jarunu i Zagrebu, odradile smo i par uspona po cesti na Sljeme, vožnju do Samobora, ali i prvu pravu biciklističku utrku, na što sam posebno ponosna jer je nekim curama to bio prvi put da su sudjelovale u biciklističkoj utrci. Osim toga, organizirala sam i jednu praktičnu radionicu osnovnog servisa bicikla u suradnji s Biciklopopravljaonom, jednu društvenu vožnju u suradnji sa Sindikatom biciklista i Broom Roasteryjem na kojoj smo spojili guštanje u vožnji s guštanjem u kavi te par grupnih vožnji za žene na kojima smo vozile po Zagrebačkoj županiji. U par je navrata dio cura sam isplanirao rutu i pedalirao kako po Sloveniji, tako i po okolici Zagreba. Ovdje bih voljela zahvaliti i dragoj prijateljici i fenomenalnoj ilustratorici Hani Tintor što mi je dala vjetar u leđa za realizaciju ideje te s uzbuđenjem pristala napraviti ilustracije za prvi besplatni program biciklističke edukacije za žene u četiri susreta koji sam organizirala proljetos.
Koliko sam imala prilike pratiti, odaziv na programe koje si organizirala je velik, i biciklistice svih razina jedva su dočekale ovakvu inicijativu. Kakav je njihov feedback, što cure koje idu na Ture ističu kao najvažnije aspekte tog iskustva?
Dosadašnji feedback je sjajan! Svako malo mi se javljaju cure iz različitih dijelova Hrvatske, ali i šire, pune oduševljenja i podrške. Javljaju se i kolege biciklisti koji su svjesni da u biciklizmu i dalje nedostaje žena te podupiru ideju. Neke cure koje su sudjelovale u prvom programu i nekim grupnim vožnjama kažu da se ne bi usudile prijaviti na utrku ili Sljemenski cener, a kamo li ih odvoziti ili pak otići na neku dužu vožnju bez ove inicijative. Mislim da se većina njih osjeća sigurnije i samopouzdanije, ali i motiviranije kad znaju da nisu same i da postoje još neke žene s kojima će moći podijeliti iskustvo. Nastala su neka nova poznanstva i prijateljstva, stvorene su prilike za aktivna druženja, a pao je i pokoji biciklistički savjet ili preporuka… Mislim da je ključno zajedništvo, kao i činjenica da ima prostora za sve, i one koje tek počinju, kao i one koje već dolaze s nekim iskustvom, te da je naglasak na guštanju i druženju, a ne na treniranju pod nekim pritiskom, i to su cure prepoznale.
Bitan poticaj za pokretanje ovog projekta, između ostalog, dala ti je belgijska inicijativa TandEM Women in Cycling u čijem si edukativnom programu sudjelovala. Pretpostavljam da si upoznata i s drugim inozemnim inicijativama za žene na dva kotača, pa me zanima koje od njih smatraš najvažnijima i zašto?
Tako je, sudjelovanje u tom programu bilo je odskočna daska za realizaciju Tura za cure. Od ostalih sličnih inicijativa koje imaju ili su imale pozamašan uspjeh i vrijedne su spomena su američka inicijativa Bike Like A Girl, turska inicijativa The Women on Bicycle Initiative, zatim Fancy Women Bike Ride, inicijativa koja je djelovala od 2013. do 2023. u gradovima diljem svijeta, zalažući se za poboljšanje biciklističke infrastrukture; Grl Pck i Female Cycling Force, inicijative koje djeluju na području Njemačke.
To su samo neke od inicijativa čiji mi je rad inspirativan. Smatram ih najvažnijima jer rade na tome da motiviraju što veći broj žena i potiču ih da uvedu bicikl u svoju svakodnevnicu, ukazuju na postojeće probleme u biciklističkoj infrastrukturi, skreću pozornost na dobrobiti bicikliranja za zdravlje i okoliš, aktiviraju i povezuju zajednicu, ruše rodne barijere zauzimajući se za veću inkluzivnost i dostupnost te šalju poruku da je biciklizam zaista za sve.
Ostvarila si suradnje i s drugim zagrebačkim bic inicijativama – Biciklopopravljanom Zelene akcije i Sindikatom biciklista, čija si i volonterka. Koliko ti je za Ture bitna postojeća biciklistička scena?
Iznimno je bitna! Veliko je olakšanje znati da postoje neki ljudi koji u mnogočemu imaju više iskustva od mene, koji su stručniji za određeno područje, a koje mogu bez problema pitati za mišljenje ili savjet jer znam da su jednako strastveni oko poboljšanja biciklističkih uvjeta za sve koji već pedaliraju ili tek namjeravaju pedalirati. Suradnja sa svakom od tih organizacija bila mi je od velikog značaja i pomogla mi na svoj način.
Nedavno si na Instagramu pokrenula i Jeste li znali? rubriku i prvi post posvetila nevjerojatnoj povijesti ženskog izdanja Tour de Francea koje je pokrenuto tek 2022. godine, uz nekoliko propalih pokušaja koji nisu uspjeli zbog nedovoljnog interesa i podrške medija i sponzora. Ni profesionalni biciklizam, dakle, ne zaostaje za dubokim rodnim jazom kakav postoji i u drugim sportovima?
Ne zaostaje, dapače, mislim da je to i dalje jedan od sportova u kojem je spomenuti jaz strašno izražen, o čemu se u posljednje vrijeme napokon počelo više govoriti. Svjedočanstva i iskustva profesionalnih biciklistica potvrđuju da profesionalni biciklizam tek kreće raditi na zastarjelim uvjerenjima, ali i da je prijeko potrebno slušati i uvažiti žensko iskustvo te mu vjerovati kako bi se obećanja postala provela u djela.
Za kraj, naravno, moram postaviti ono standardno pitanje o planovima za budućnost. Ali želim i postaviti potpitanje, o tajnim željama koje možda imaš za Ture? Ili, da budem totalno cringe: gdje vidiš Ture za cure za deset godina?
Imam puno ideja i planova za Ture za cure i jako me veseli smišljati što sve i kako mogu organizirati i s kim bih potencijalno mogla surađivati u skorijoj ili daljoj budućnosti. Jedan od glavnih ciljeva mi je da što više žena uspijem ohrabriti da se sprijatelje s biciklom. Osim toga, velika mi je želja organizirati vikend ili višednevni bijeg u Istru ili Sloveniju s curama, a uvjerena sam da će uz malo organizacije i dobrog planiranja to biti ostvareno i brže nego što mislim.
Što se tiče razdoblja za deset godina, neke od nas vidim na cargo bikeovima s djecom, neke na višednevnom bikepacking putovanju po Hrvatskoj, ostalim zemljama na Balkanu ili nekom drugom dijelu Europe, neke u ozbiljnom sportskom biciklizmu, neke u svakodnevnom obavljanju stvari biciklom umjesto autom, a neke možda kao zagovarateljice korištenja bicikla… Žive bile pa vidjele!
Ako se želite pridružiti nekoj od budućih tura ili radionica – zapratite Ture za cure na Instagramu, pratite objave, sjednite na biciklu i – samo se pojavite!
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
