Penjanje je posljednjih nekoliko godina postalo moja prva sportska ljubav, iako je kronološki zapravo druga, odmah nakon borilačke vještine Kempo kojom sam počela baviti krajem dvadesetih i zahvaljujući kojoj sam otkrila ne samo da imam tijelo, već i da imam snažno, izdržljivo, a ne samo mršavo, nesposobno tijelo, kao što sam dotad mislila.
Naime, kao nesigurni tomboy koji je, zahvaljujući konstituciji i genima, većinu djetinjstva i puberteta proveo na granici između normalne težine i pothranjenosti, kojega cijelog života ispituju o tome da li dovoljno jede, odgajana sam u uvjerenju da je moje tijelo preslabo za razne fizičke pothvate. Iako je primjera tog tjelesnog obeshrabrivanja bilo mnogo, onaj koji mi se najviše utisnuo u sjećanje ticao se moje želje da počnem trenirati rukomet te zabrane mojih roditelja da krenem tim putem zbog, kako su mi objasnili, činjenice da je to grub sport za koji sam ja premršava.
Zato vjerojatno ne čudi da mi je trebalo dobrih 28 godina da počnem otkrivati snagu vlastitog tijela, upravo na treninzima Kempa koji su za mene značili pravu malu tjelesnu revoluciju. Užitak koji sam osjećala znojeći se i boreći se na svakom treningu; fizička izdržljivost koju sam razvijala iz tjedna u tjedan izvodeći ento ponavljanje čučnjeva, trbušnjaka, sklekova; mišići koji su se počeli ocrtavati na mojem tijelu zahvaljujući svim tim vježbama; snaga koju su moji udarci počeli dobivati; vještina pokreta koju sam počela razvijati – sve su to za mene bila potpuno nova iskustva koja su mi vlastito tijelo otkrivala na načine koje dotad nisam poznavala.
S obzirom na to da sam većinu prethodnog života provela nesvjesno utjelovljujući rascijepljenost između uma i tijela na kojoj zapadnjačka kultura počiva, Kempo je bio moj put prema spajanju tih prethodno odvojenih dijelova, put osvještavanja znanja i moći koje moje tijelo ima, a koje je moj mozak dotada ignorirao. Kroz Kempo sam stekla jednu potpunu novu razinu tjelesnog samopouzdanja što se, naravno, odrazilo i na moje generalno samopouzdanje. A stvar koja mi je, mislim, u tom smislu najviše značila bilo je probijanje mojih “ne mogu više” granica za koje bi se ispostavilo da ipak nisu toliko niske koliko su me cijelog života uvjeravali.
Kempo sam trenirala osam godina, no morala sam prestati iz zdravstvenih razloga jer su treninzi (ipak) postali prenaporni za moju štitnjaču. I onda me, nakon nekoliko godina koje sam provela samo uz povremenu jogu, djevojka jednog popodneva odvela na penjanje, uz najavu da će mi se sigurno svidjeti. I nakon tog popodneva u mojem životu, (slično kao nakon prvog Kempo treninga), više ništa nije bilo isto. Penjanjem se sada bavim četiri godine,1 najviše dvoranskim, uz prerijetki izlet na prirodnu stijenu.
Kada sam nedavno pročitala Tihanin tekst o trčanju, zaključila sam da je to odlična prilika da se posvetim sličnoj analizi penjačkog svijeta i rodne (ne)ravnopravnosti kroz obradu nekoliko aspekata u kojima se ta tema manifestira na penjalištima i u dvoranama. Za razliku od njezinog teksta, neću toliko pisati o povijesti sporta i za razliku od nje, ja nisam provela anketu među penjačicama, već sam odabrala nekoliko penjačkih tema koje se na različite načine dotiču rodne tematike. Jer penjanje je, nažalost, još uvijek, po mnogočemu muški sport. No istovremeno, penjanje postaje sve više ženski sport.
Tehnički intro
Za one kojie nisu nikada probali penjanje, evo samo mali crash course kako bi moglei lakše pratiti ostatak ovog teksta. Iako počeci slobodnog penjanja sežu na početke 20. stoljeća i vezani su, naravno, uz planinarske i alpinističke pohode iz kojih se prvo razvilo tehničko (penjanje koje se oslanja na pomoć tehničke opreme), a potom i slobodno penjanje (kojem će biti posvećen ovaj tekst), ono je dugo vremena smatrano ekstremnim sportom i obitavalo je daleko od interesa mainstreama. No, u proteklih 20-ak godina, slobodno penjanje je polako postajalo sve popularnije i dostupnije, a ulazak tri penjačke discipline na Olimpijadu 2020. godine mnogi vide kao konačni trijumf njegove popularnosti, o čemu svjedoči i boom dvorana za penjanje koje je danas moguće pronaći u svakom većem i brojnim malim gradovima.
Postoje različiti oblici penjanja, a za potrebe ovog teksta navest ću samo nekoliko osnovnih, s napomenom da se penjati može u dvoranama (na umjetnim stijenama) i vani (na pravim stijenama):
- slobodno penjanje – penješ koristeći samo vlastito tijelo, bez tehničke opreme, imaš zaštitnu opremu u slučaju pada;
- free solo – penješ bez ikakve zaštitne opreme, drugim riječima: don’t try this at home;2
- bouldering – penješ kratke smjerove, do 5-6 metara visine, uz osiguranje strunjača u slučaju pada;
- sportsko, višedužinsko, lead penjanje – penješ duge smjerove, uz osiguranje užadi u slučaju pada.
Oduševljenje intro
Nakon ovog tehničkog uvoda, osjećam da moram napraviti još jedan, malo drugačiji intro, kako bih objasnila razloge svoje zaljubljenosti u ovaj sport. Ukratko, ono što je kod penjanja super jest da istovremeno aktivira sve dijelove tijela i mozga, od penjača-ica zahtijeva i dobru fizičku i dobru mentalnu spremu, snalažljivost, koordinaciju, tehniku i kreativnost. Na penjanju je cijelo tijelo živo dok zajedno s mozgom mora promišljati o načinima kako da napreduje do idućeg dijela stijene. A uz penjanje na vanjskim stijenama, naravno, dolazi i bonus boravka u prirodi i kontakta sa živom stijenom.
Također, ono što je super, a u sportu i rijetkost, jest da je svaki penjački problem drugačiji, da svaki od tebe zahtjeva drugačiji set znanja i vještina i da, kad dođeš pred stijenu (prirodnu ili umjetnu, svejedno), nikad ne znaš što te na njoj zapravo čeka. Naravno, kod težih, i posebice dužih, smjerova uspješnom ispenjanom smjeru prethodi niz padova, tako da se pojedini smjer često ponavlja x puta, ali i dalje zapravo svaki od tih pokušaja znači nove mikro promjene i prilagodbe.
A ono što je još bolje jest da je pojedini smjer moguće popeti na puno različitih načina – nekome će više odgovarati da neki grif uhvati lijevom, a nekome desnom rukom, netko će negdje kačiti petu, netko drugi će tu staviti ruku – što sve govori o predivnoj kreativnosti penjanja. Osim toga, penjanje je odlično sredstvo za borbu protiv overthinkanja i anksioznosti te se vani zadnjih godina sve više koristi i u psihoterapijske svrhe. Kad penješ, pogotovo duge smjerove, nemaš baš prostora da misliš o drugim stvarima jer svaki korak može značiti pad.
A kad smo već kod padova – iako mnoge nepenjače od penjanja najviše odbija upravo mogućnost pada – penjanje zapravo nije toliko opasno koliko ljudi misle, pogotovo dvoransko, dok kod vanjskog opasnost raste s dužinom smjera – što zapravo znači da na svijetu postoji jako puno smjerova koji su totalno safe.
Iako bih o benefitima penjanja mogla do preksutra, svjesna sam da je najbolji način da do kraja razumijete ovaj dio teksta iskustven tj. da se i samie okušate u penjanju! Tako da, kad pročitate ovaj tekst do kraja – pravac dvorana ili tečaj penjanja!
A sada, natrag na malu rodnu analizu penjačkog sporta.
Muška povijest, ženska sadašnjost
Iako se u povijesti penjanja nalaze neka velika, bitna ženska imena poput Lyn Hill (koja je 1993. popela smjer koji se dotad smatrao nepenjivim!) i Catherine Destivelle, te, u domaćem kontekstu, Dragojle Jarnjević (koja je, popevši se davne 1834. na Okić s južne strane, postala autorica prvog penjačkog uspona u povijesti hrvatskog planinarstva!) i Sunčice Hraščanec (koja nije samo dio povijesti, već i dalje aktivna penjančica), poljem ipak dominiraju muška imena.
Svaki internetski pregled povijesti penjanja iznjedrit će tako niz muškaraca koji su prvi popeli ili postavili ovaj ili onaj smjer, srušili ovaj ili onaj rekord, uz tek rijetku ženu koja će se tu i tamo pojaviti kao neki kuriozitet. Penjanje, naravno, nije usamljeno u toj dominaciji muškosti, no ono što je super jest što se, možda zbog relativne mladosti sporta, ta dominacija ipak sve više dokida.
Tako je rodna ravnoteža u profesionalnom i elitnom penjanju danas puno drugačija i u suvremenom je penjanju moguće pronaći brojne super snažne žene koje postižu fenomenalne uspone i rezultate. Slovenka Janja Garnbret u ovom je kontekstu nezaobilazno ime jer je daleko najtrofejnija osoba u povijesti penjanja (a neki kažu i u sportu općenito), ali tu su i brojne druge žene sa sjajnim postignućima poput Angele Eiter, Laure Rogore, Shaune Coxsey, Ashime Shiraishi, Alex Puccio i tako dalje.
Rodna statistika
I dok na svjetskoj razini više ne vlada oskudica žena, u lokalnim dvoranama i na lokalnim penjalištima situacija je ipak puno drugačija. Naime, osim poviješću penjanja, muška tijela i dalje dominiraju većinom penjačkih dvorana i penjališta. Iako nemam empirijskih dokaza za to, nisam jedina penjačica koja često zamijeti da je jedina ili jedna od tek par djevojaka u dvorani, okružena puno većim brojem muškaraca, a o istom iskustvu sam se načitala u intervjuima s penjačicama koje su upravo iz tog razloga pokrenule ženske penjačke festivale, o kojima ću pisati malo kasnije.
Ono što mi je osobno posebno zanimljivo jest promatrati generacijsku rodnu distribuciju u dvorani jer često imam dojam da su u mojoj dobnoj skupini (recimo da je to 35+) žene posebno rijetke jer, pretpostavljam, ostaju doma s djecom, dok njihovi supruzi istih godina redovito treniraju dva do tri puta tjedno.
Druga opservacija (za koju također nemam empirijske dokaze) tiče se rodnih razlika u pristupanju smjerovima. Naime, na temelju svojeg četverogodišnjeg iskustva mogu definitivno reći da se dečki puno lakše bacaju u smjerove, da su hrabriji i da će lakše krenuti u smjer koji je iznad njihovih mogućnosti, dok će cure puno brže odustati, posumnjati u svoje mogućnosti ili se ohrabriti na nešto što im se čini teško. I ne, ova razlika nije posljedica urođenih sposobnosti i talenata, već razlika u načinima na koje odgajamo dečke i cure.
S druge strane, dok će dečki, pogotovo na početku, često smjer popesti isključivo na snagu, cure će morati više uključiti tehniku pa će ju tako i bolje razviti. Osim toga, žene će, baš zbog svojeg opreza, naučiti bolje “pročitati” smjer prije nego što ga pokušaju popesti, što im također u long-term perspektivi može značiti prednost. Jednako tako, s obzirom na to da je žensko tijelo često gipkije od muškog (pogotovo zato što cure u djetinjstvu češće treniraju razne plesove i gimnastiku), savladavanje određenih aspekata tehnike (pogotovo onih koji uključuju kukove) za njih će biti lakše.
Završno, ono što je super je da je internet pun tekstova u kojima žene opisuju kako im je penjanje pomoglo da se ohrabre, koliko im je bilo značajno za emancipaciju i osnaživanje, ne samo u tjelesnom smislu. Iz osobnog iskustva mogu reći da je penjanje nastavilo put koji sam u odnosu prema svojem tijelu započela s Kempom te mi je omogućilo da postignem potpuno nove razine povjerenja u vlastito tijelo.
Climbing bros
Među muškim tijelima koji dominiraju dvoranama posebno se ističe jedna kategorija s kojom se upoznao svatko tko je ikada bio u dvorani za penjanje. Climbing bro je fenomen koji vjerojatno najbolje utjelovljuje mačističke aspekte penjačke kulture. Climbing bros su oni dečki koji penju bez majice i kad padnu, viknu tako da se cijela dvorana zaori. Climbing bros su oni dečki koji će curama koje penju jače od njih objasniti da je to zato jer su lakše od njih; climbing bros su oni dečki koji misle da samo zato što su nabildani sve mogu popeti na snagu; climbing bros su oni dečki koji će curama objašnjavati kako trebaju popeti smjer koji su već popele… I da, climbing bro sam ja sama kada gledam grupu ambicioznih dečki (skoro pa duplo mlađih od mene) koji su treći puta u dvorani i koji se pola sata muče s nekim smjerom koji onda ja namjerno pred njima popnem s lakoćom.
Tako je, iako su climbing bros puno češće muškarci, ovo je onaj plot twist moment u kojem saznajete da climbing bro može biti i žena, čak i ona koja samu sebe smatra feministkinjom. Priznajem, i sama sam ponekad najgori climbing bro jer tako očito liječim neke frustracije koje sam na drugim mjestima nagomilala zbog patrijarhata. Iako nisam ponosna na takvo ponašanje, još uvijek mu ponekad ne mogu odoljeti, ali nadam se da će me ovaj tekst obvezati na to da drugi put dvaput promislim prije nego tako nešto napravim.
I da, to jednako tako znači da u penjanju ima i puno super dečki koji nisu nametljivi, koji će pitati cure za savjet, koji neće pretpostaviti da cure lošije penju, jednako kao što ima i dvorana koje imaju yes shirt, no shout policy. Iako su ovi potonji zapravo puno češći, s obzirom na to da su ovi prvi glasniji, da su sjajan meme materijal i da sam ja jedna od njih, nisam ih ovdje mogla zaobići.
Penjački #METOO
Nažalost, ali ne i iznenađujuće, u posljednje vrijeme u (mahom američku) javnost su počele izlaziti i priče o uznemiravanju i zlostavljanju unutar penjačke zajednice3. Sasha DiGiulian i Quinn Mason samo su neka od poznatijih imena koje su javno podijelila svoja iskustva, a velika anketa koju je još 2018. proveo časopis Alpinist jasno ukazuje na učestalost ovog problema – čak 47% žena i 16% muškaraca doživjelo je na penjanju neki oblik uznemiravanja ili zlostavljanja, najviše u kontekstu dvoranskog penjanja. Druga anketa, koju je objavio časopis Outside, govori o tome da je čak 64% žena u okviru treninga doživjelo uvrede, dismissanjeili ponižavanje, naspram samo 29% muškaraca.
Internet je pun threadova u kojima cure opisuju različite oblike seksizma koje su doživjele na penjanju (ovo je moj omiljeni) te sugestija o tome kako učiniti dvorane više girl-friendly. Jer, kako je u jednoj od anketa napisala jedna od ispitanica: “Na kraju krajeva, penjanje pati od istog seksističkog sranja koje postoji u drugim dijelovima društva. Kad penjem u grupi s frendicama, dečki nas često tretiraju drugačije – bilo da nas ponižavaju, da nas ignoriraju ili nam se nabacuju“.
Što se tiče ekstremnih oblika zlostavljanja, slučaj koji je vjerojatno privukao najviše medijske pažnje je onaj Charlesa Barretta, penjačke zvijezde i autora penjačkih vodiča, s dugom poviješću zlostavljanja, koji je ove godine osuđen zbog silovanja. Kako je izjavio tužitelj: “Barrett je koristio vlastiti status istaknutog penjača kako bi napadao žene unutar penjačke zajednice, a kada su njegove žrtve počele o tome progovarati, Barrett je počeo s prijetnjama i zastrašivanjem.” Priča je, dakle, ista kao i u drugim sferama društva – muškarac koji ima moć koristi tu moć kako bi napastovao žene, njima godinama nitko ne vjeruje sve dok napokon ne dođe do promjene društvene klime i stvari se polako počinju mijenjati.
Ženska penjačke inicijative
Sve navedeno dovelo je do toga da su se posljednjih desetak godina, kako u svom članku piše Tyler Wetherall, počele pojavljivati brojne inicijative usmjerene na osnaživanje ženskog penjanja, koje su u penjačkoj zajednici (napokon!) pokrenule otvaranje tema inkluzivnosti i jednakosti u sportu čijom poviješću dominiraju bijeli, strejt muškarci. Ponovo, riječ je većinom o inicijativama koje su nastale u američkom i britanskom kontekstu. Iako je većinom riječ o festivalima koji imaju i najveću vidljivost (npr. She Moves Mountains, Flash Foxy, Women’s Trad Fest, Rock & Rise, Women’s Rock Festival, Montana Womens Climbing Festival…), na sceni postoje i brojni manji projekti poput girls nights, raznih meet-up-ova, radionica i slično. Tu je i projekt Sashe DiGiulian koja je zbog brojnih seksističkih komentara koje je dobivala odlučila oformiti all female penjačku ekipu, s kojom se uputila na niz izazovnih penjačkih pothvata, a o svemu je potom snimila i film Here to Climb.
U intervjuima penjačica koje se pokrenule ženske festivale uvijek se ponavlja ista priča: u jednom su trenutku shvatile da uglavnom penju okružene muškom ekipom; na penjanju bi nerijetko muškarcima vjerovale više nego samima sebi iako su imale više iskustva; u dvorani su se često osjećale nesigurno i neadekvatno, za razliku od muškaraca koji nisu patili od takvih osjećaja.
Ovi festivali i radionice zato su usmjereni na međusobnu podršku, razmjenu znanja i ohrabrivanje i cilj im je razvijanje kulture koja je inkluzivna i podržavajuća. Kako je to u jednom intervjuu opisala alpinistica i penjačica Freja Shannon:
“Način na koji razumijemo sigurnost u okviru festivala manje je tehničke, a više duhovne prirode. Cilj nam je stvoriti okruženje u kojemu će se cure osjećati ugodno, prihvaćeno i podržano – prostor u kojem nema pritiska da se pod svaku cijenu treba izaći iz vlastite comfort zone ili postići neki veliki uspjeh. Mislim da je jedan od razloga zašto u penjanju nema više djevojaka to što u miješanim grupama osjećaju veliki pritisak i nesigurnost, kao i strah od neuspjeha“.
Još jedan bitan aspekt ovih inicijativa je činjenica da, kako sam već opisala, dečki i cure često drugačije pristupaju smjerovima – što znači da će cura koja gleda samo dečke kako penju, a oni često penju na snagu, zaključiti da su joj neki smjerovi nedostižni. No, ako više penje s drugim curama, lakše će nekoj od njih “ukrasti” betu (način da se popne smjer) i ta nedostižnost više neće biti tako nedostižna.
Posebno sam sretna da je ove godine održan i prvi hrvatski ženski alpinistički kamp u Dolomitima, na inicijativu Vedrane Simičević i Tee Glumac, u kojemu su sudjelovale članice nekoliko alpinističkih odsjeka domaćih planinarskih društava. Iako sam zbivanja na kampu pratila samo posredno (i iako je ova inicijativa, naravno, doživjela backlash od strane nekih kolega penjača), nadam se da ću se nekada u budućnosti pridružiti ovom kampu jer je sve što sam vidjela i čula djelovalo kao melem za sve manje sretne priče koje sam skupila pripremajući ovaj tekst.
Poremećaji prehrane
Iako većinom opstaje na rubovima penjačkog svijeta, tema poremećaja prehrane povremeno ipak dospije u centar pažnje. Kao i u nepenjačkom svijetu, iako od poremećaja prehrane mogu patiti i dečki i cure, oni ipak dominantno pogađaju ženski dio populacije. Jedan od najvećih boomova po ovom pitanju dogodio se kada je Janja Garnbret na svom Instagramu objavila post posvećen ovoj temi.
Iako su i prije i poslije njenog istupa neki penjači izašli u medije sa svojim pričama, njezin je apel zajednicom odjeknuo tako snažno da se i IFSC (krovna međunarodna organizacija za natjecateljsko penjanje) napokon odlučio trgnuti te je najavio izradu novih zdravstvenih smjernicausmjerenih na rješavanje ovog problema. Naravno, Janjin post je u ovoj priči bio samo medijska kap koja je prelila čašu, jer zajednica je već dugo brujala o tom problemu, a objavi smjernica prethodilo je i nekoliko doktorskih otkaza u samoj organizaciji. Ipak, smjernice su napokon lansirane početkom ove godine i iako su ih penjači-ce pozdravile kao važan korak u borbi protiv izgladnjivanja, istovremeno su upozorile da je pred penjačkom zajednicom još dug put rada na promjeni generalne kulture oko hrane.
Naime, kako je Janja u jednom intervjuu istaknula, “ne možemo zatvoriti oči pred time da je penjanje sport vezan za težinu jer se u njemu borimo s gravitacijom. I naravno da želiš biti lagana, ali ne prelagana, a granica između laganosti i prelaganost je jako tanka.” Kako sam već pisala, i druge su se penjači-ce javno očitovali o ovoj temi, često dijeleći osobna iskustva. O ovoj su temi tako, između ostalih, govorile i srpska penjačica Staša Gejo, koja je i inače vrlo aktivna u zajednici, kanadska penjačica i olimpijka Allanah Yip, i američki pisac i penjač Matt Samet, koji je u jednom tekstu naveo kako je svojevremeno bio ponosan što su ga dečki u dvorani prozvali Auschwitz boy.
O ovoj je temi snimljen i dokumentarni film Light Caroline Treadway u kojem je autorica razgovarala s nizom penjač-ica koji su podijelili osobna iskustva s izgladnjivanjem, o ono što je svim tim istupima zajedničko jest činjenica da svi upozoravaju da je riječ o fenomenu “za koji svi znaju, ali se prave da ne postoji”.
Ono što me osobno najviše fasciniralo čitajući o ovoj temi jest njena rasprostranjenost. Prije ovog teksta, naime, mislila sam da su poremećaji prehrane problem u natjecateljskom penjanju, ali da je amaterski sport imun na imperativ mršavljenja, no čitajući brojna iskustva manje poznatih penjača, uvjerila sam se da je, slično kao i sa seksizmom, i ovaj problem vrlo prisutan na svim razinama.
Penjanje i menga
Uvijek me fascinira to koliko je dugo jedna jednostavna biološka činjenice poput menstruacije uspjela opstati kao tabu tema. Iako penjanje nije usamljeno u prekidu te višestoljetne stigmatizacije menstruacije, svejedno je super poslušati najjaču svjetsku penjačicu kako otvoreno govori o svojem odnosu o menstruaciji ili pročitati rijedak tekst koji objašnjava kako se različite faze menstrualnog ciklusa reflektiraju na tijelo te savjetuje kako u tim različitim fazama najbolje pristupiti treninzima. Naime, većina savjeta koji se bave trenizima ili prehranom bazirana je na cis-muškoj hormonalnoj slici, koja se dosta razlikuje od one ženske, i potpuno ignorira načine na koje menstrualni ciklus utječe na naša tijela i mozgove.
Settanje & ocjene
Za kraj sam ostavila temu koja mi je osobno najinteresantnija, ali kako je ujedno i najviše tehničke prirode, nepenjači-cama među vama možda će biti najmanje interesantna. Prvo opet malo terminologije: routesetting je naziv kojim se opisuje postavljanje dvoranskih smjerova, što je posao koji u velikoj većini dvorana i na velikoj većini natjecanja (čak i kada se natječu žene!) i dalje obavljaju – muškarci. Ocjenjivanje je pak proces davanja ocjena postavljenim smjerovima, što je također posao koji, u velikoj većini slučajeva, opet obavljaju – muškarci. Takva situacija ne iznenađuje s obzirom na to da je, kako smo već utvrdile, u dvoranama i na penjalištima više muškaraca. Osim toga, za settanje je iznimno bitno iskustvo penjanja različitih stilova, kao i samopouzdanje, koje curama češće izmiče.
Ono što to, ukratko, znači jest da je prosječno muško tijelo postavljeno kao standard za ocjenjivanje i settanje, na sličan način kao što je ono standard u testiranju lijekova ili zaštitne opreme. Naravno, iako u potonjim slučajevima to može imati po život opasne posljedice, u penjanju to znači “samo” da je većina smjerova krojena po mjeri muškaraca. I da, naravno da je prosječno muško tijelo dosta širok pojam i ta prosječnost može isključivati mnoge muškarce, ali ta prosječnost istovremeno isključuje i još više žena.
By the way, Iako je, logično, visina najčešća tema vezana za gender bias u penjanju, tu je i pitanje snage (kao što je već rečeno, dečki puno češće penju na snagu), a mislim da bi i sise po ovom pitanju trebale dobiti više pažnje jer na nekim smjerovima mogu izazvati dosta problema.
Ovom se temom na odličan način na svojem insta profilu bavi američki filozof, penjač i autor penjačkih vodiča Kimbrough Moore, iza čijih postova se nalazi puno kvalitativnog istraživanja, tako da su njegovi iskazi (za razliku od nekih mojih) podržani empirijskih dokazima. Naravno, usprkos svim tim istraživanjima, komentari njegovih postova redovito pršte kritikama (čiji su autori, pretpostavljam, climbing bros) koje tvrde da si u penjanju sam protiv stijene i da je tu kraj priče.
No, kako sam Moore kaže, jasno je da penjanje ne ovisi samo o visini ili snazi penjača-ice i da svaki tip tijela ima svoje prednosti i mane. No, jednako tako, bitno je da budemo svjesni da penjanje ne ovisi niti samo o vještini i da svaka setterska ili ocjenjivačka odluka pogoduje određenom tipu tijela. A kako su većina settera i ocjenjivača muškarci, njihove odluke najčešće pogoduju muškom tipu tijela i penjanja.
Želim navesti još jedan posebno zanimljiv aspekt penjačke mizoginije vezane za ocjenjivanje koji je opisala američka penjačica Sasha DiGiulian u svojem tekstu za New York Times, navodeći kako nije rijetkost da muškarci (koji drugi popnu smjer, nakon što ga je popela žena) smanje tom smjeru ocjenu koju mu je prethodno dala žena (koja ga je popela prva), kako bi na taj način smanjili njen uspjeh i sposobnost prosuđivanja.
Za kraj, ne preostaje mi drugo nego da vas podsjetim na ono što sam već napisala da trebate napraviti kad pročitate ovaj tekst do kraja. Dakle – pravac dvorana ili tečaj penjanja!
U duhu ženske solidarnosti, na kraju teksta želim zahvaliti mojoj penjačkoj partnerici Sanji Merćep; Ani Klarić na korisnim sugestijama koje su ovaj tekst učinile boljim; te Kseniji Jović i Renati Šimunko za ohrabrivanje u prvim lead koracima. Hvala i penjačkoj dvorani Boulder zona na ustupanju dvorane za fotografiranje.
- Tijekom kojih je moja štitnjača prilično zadovoljna. Naime, za razliku od Kempa na kojem je devedesetominutne treninge tri puta tjedno vodio Sensei, na penjanju mogu sama dozirati intenzitet napora, učestalost treinga i trajanje pauza. ↩︎
- Iako laici često misle da je free solo dominantni stil penjanja, na taj način ipak penju izuzetno rijetkie penjači-ce, (a i onei tek rijetko penju na taj način), dok ih većina penje s nekom vrstom osiguranja. ↩︎
- Iako ovu sintagmu koristim u jednini, svjesna sam da penjačka zajednica nije monolitna već da je sačinjena od puno različitih penjačkih zajednica koje se u mnogočemu i razlikuju. Čak ni u Zagrebu u kojemu postoje tri bouldering dvorane i tri alpinističke sekcije u planinarskim društvima, ne možemo govoriti o jednoj univerzalnoj penjačkoj zajednici. ↩︎
