Još ljetos, u redakcijski inbox stigla nam je informacija da je objavljena ilustrirana knjiga o plivanju i ženama autorice Anđele Rončević naslovljena I Will Swim, and My Daughter Will Swim Too. Ova tema nas je zaintrigirala i činila nam se idealnom za ispratiti ljeto na portalu. No, kako to obično biva, našu malu redakciju omeli su neki drugi zadaci i teme, ali Anđeline morske priče nastavile su se tiho mreškati negdje u pozadini. Naposljetku, riječ je o intimnim sjećanjima i iskustvima (ponekad bolnim, ponekad sretnim) s kojima se nije lako suočiti, čak ni kao čitateljice, jer puno toga izvlače na površinu.
I sama autorica priznaje kako joj je prijateljica u nekom trenutku pisanja ukazala na to da u knjizi ne spominje vlastiti otpor prema plivanju u tinejdžerskoj dobi. Naime, Anđela je s 12 godina ostala bez oca pomorca nakon što je doživio nesreću na radu, te se godinama kasnije odbijala kupati jer je more za nju označavalo gubitak i tugu.
Suočivši se s tim osjećajima i “oprostivši” moru, uspjela je osnažiti svoju vezu s ocem, ali i progovoriti s drugim ženama o tome što za njih znači more i koje asocijacije i emocije u njima pobuđuje. Okupila je biografske priče 20 pripovjedačica iz 15 zemalja, a ono što ih povezuje je strah od vode i (ne)mogućnost njegova prevladavanja. Priče su popraćene ilustracijama koje se referiraju na pojedine događaje ili osjećaje sugovornica.
Za početak, kako si došla na ideju da se pozabaviš ovom temom? Što tebi osobno predstavljaju more i plivanje?
Odrasla sam u Zadru, pa su mi plivanje i more uvijek bili bliski. Ljeti se osjećam nekako najslobodnije i najživlje. Sjećam se da mi je jako smetalo kada bi kao dijete čula da se kraul naziva ‘plivanjem po muški’, a prsno ‘plivanjem po ženski’. Svejedno sam naučila i muški i ženski i bablji i didov i leptirski stil, ali sve kroz igru.
Plivanje s mojom obitelji mi je najdraža uspomena iz djetinjstva; noćna kupanja, izranjanje kamenja pa darivanje istog stričevima, tetkama, ujacima, ma skoro svaka igra je bila morska. Uzimala sam tu povezanost s morem i plivanjem zdravo za gotovo sve dok nisam počela studirati u inozemstvu, prvo u Italiji, zatim u Americi. Tamo sam se našla u vrlo raznolikim društvima, i naravno, spoznala sam da je moje iskustvo samo, reklo bi se, kap u moru. Moje prijateljice, sada iz svih krajeva svijeta, ponekad bi mi rekla da one ili njihove mame ili sestre ne znaju plivati. U isto vrijeme, muški članovi njihovih obitelji su znali plivati. Te su me spoznaje jako iznenadile. Pa kako netko ne zna plivati? Pa kako ih nitko nije naučio?
Zatim sam se preselila u Švicarsku, u blizinu velikog, lijepog jezera. Ljeto 2020. sam, što zbog faksa, što zbog korone, provela tamo, svakodnevno plivajući u plavom jezeru. Tek sam tada, kada nisam imala mogućnosti vratiti se na svoje more, shvatila koliko mi blizina nekakvoj vodenoj površini znači. U Kunstmuseum Thun sam imala priliku vidjeti video-instalaciju Voir la Mer francuske umjetnice Sophie Calle, koja me jako dirnula. Instalacija prikazuje ljude iz Istanbula, različitih dobi i spolova, koji nikada u svom životu nisu vidjeli more. Umjetnica je snimila njihov prvi susret s morem. Svi videi su bez riječi, ali ramena, ruke, oči, obrazi, obrve ljudi govore puno toga. Iako mi je isprva bilo teško razumjeti kako je moguće da toliko ljudi nikada nije vidjelo more, polako sam počela shvaćati koji to sve razlozi mogu biti.
U tom sam periodu trebala odabrati i diplomski rad, a kao studentica pri Hochschule Luzern (Design und Kunst) na smjeru Umjetnost u javnom prostoru, te prvenstveno kao ilustratorica, odlučih se napraviti knjigu o ženama i (ne)plivanju. Knjiga i moja instalacija u prostoru su na kraju nagrađene s Förderpreis der Stiftung Alan C. Harris & Frau Else Harris-Treumann.
Knjiga sadrži 20 priča – tko su žene koje su s tobom podijelile svoja iskustva, i kako je tekao čitav proces prikupljanja priča?
Upitala sam svoje prijateljice bi li njihove mame, sestre, tete, bake bile voljne pričati sa mnom o svojim neplivačkim iskustvima. Činjenica da većini tih žena nisam bila potpuna ‘strankinja’ već prijateljica njihovih kćeri mi je uvelike olakšala posao. Mislim da su se zbog toga sugovornice mnogo lakše i brže opustile i krenule u razgovor.
Žene koje su podijelile svoje priče dolaze iz 15 zemalja (Gvatemala, Kolumbija, Indija, Sudan, Libanon, Južna Koreja, Italija, Hrvatska, BiH, Makedonija…) te iz različitih društvenih položaja i okolnosti. Neke su financijski dobrostojeće, neke ne; neke dolaze iz vrlo konzervativnih obitelji, neke iz manje konzervativnih; neke dolaze iz krajeva gdje su rijeke, jezera i mora vrlo čisti, a neke iz područja s raznim ekološkim problemima.
Većinu intervjua vodila sam online, a s par sugovornica uspjela sam popričati uživo u plivačkoj školi u Luzernu, gdje sam promatrala njihove satove plivanja. U par navrata nismo imale zajednički jezik pa su moje prijateljice/njihove kćerke prisustvovale i simultano prevodile. Pitala sam ih znaju li njihova braća ili sestre plivati, znaju li njihova djeca plivati, znaju li voziti bicikl (često žene koje ne plivaju ne znaju ni voziti bicikl jer nisu dobrodošle u javnom prostoru). Knjigu sam stvarala pola godine. Istovremeno s intervjuima, radila sam na ilustracijama, gradeći knjigu stranicu po stranicu.
Kako si pristupila kombiniranju teksta i slike? U knjizi koristiš ilustracije – koje su možda univerzalnije u smislu da se žene iz različitih dijelova svijeta mogu prepoznati u njima – ali i fotografije iz svoje privatne arhive, iz djetinjstva.
Tako je, bilo mi je također jako bitno da kroz ilustracije prikažem razne tipove vode ili mora. Željela sam da ta tekućina bude i zelena i tirkizna i tamno plava, pa čak i crna, siva i žućkasta, kao što vodene površine diljem svijeta i jesu. Naravno, htjela sam prikazati i različitost tijela (od dobi pa do težine, boje kože itd).
Knjiga započinje osobnim iskustvima i fotografijama iz obiteljske arhive koje prikazuju moju povezanost s morem. Time sam nekako željela reći tko sam ja i zašto me zapravo ova tema zanima. Iako je knjiga kolekcija intervjua, dakle skup različitih glasova, jasno je da je netko te priče stopio u cjelinu. Zato sam se na početku željela predstaviti.
(Ne)mogućnost plivanja često reflektira položaj žena u određenom društvenom kontekstu. Možeš li navesti poneki oblik diskriminacije ili prepreka koje spominju tvoje sugovornice?
Razlozi zašto toliko žena ne zna plivati su brojni; najčešće je to puko zanemarivanje u odgoju djevojčica u odnosu na dječake. Manjak pažnje i skrbi, diskriminiranje i omalovažavanje na temelju spola. Nažalost, mnoge žene pričaju i o traumatičnim iskustvima koja su rezultat grubih načina učenja plivanja ili ‘igre’ u moru (gnjurenja, zaranjanja, bacanje u vodu bez prethodne poduke i sl).
Sve žene u knjizi su rekle da muški članovi njihovih obitelji plivaju, a one ne. Ako kao djeca nisu bile izložene vodi, u odrasloj dobi razviju duboki strah ili fobije. No, naslov knjige je I Will Swim, and My Daughter Will Swim Too jer sve majke ili tete ili bake koje sam intervjuirala su jako ponosne što svoj strah nisu dalje prenosile na nove generacije. Velika većina neplivačica također ima želju polagano naučiti plivati.
Osim zanemarivanja u odgoju, žene ne (na)uče plivati u jednakoj mjeri kao muškarci zbog financijskih prepreka. Primjerice, Elizabeth iz Gvatemale se požalila na tabu pokazivanja golog ženskog tijela u njihovim konzervativnim katoličkim zajednicama. Ona je također pripadnica autohtonog naroda Maya koji su u Gvatemali jako diskriminirani. Ekološke katastrofe, kao što spominje Vijaya iz Nepala, su još jedan razlog zašto je kupanje u rijekama pored Kathmandua vrlo neprivlačno pa i nedostižno. No žene i iz bogatih zemalja, kao npr. Monika iz Švicarske, ne nauče plivati iz geografskih razloga – Monika je rođena na farmi u Alpama u čijoj blizini nije bilo jezera, rijeke ili bazena, a roditelji kao težaci nisu nikada odlazili na godišnje odmore. Monika tek sada, u 51. godini, uči plivati. Danas je u brojnim kantonima Švicarske, kao i u Nizozemskoj, obavezno učiti djecu plivati u osnovnim školama. Plivanje nije samo sport i/ili užitak, već i vrlo bitno životno znanje za puko preživljavanje.
Možeš li nam reći nešto o poveznici između plivanja i vještica?
Podrijetlo rodne diskriminacije i predrasuda o plivanju može se pronaći u kasnom srednjem vijeku, periodu kada su kolonizacijski i imperijalistički pothvati počeli pripremati društvo za kapitalistički poredak. Tada počinje i lov na vještice te su mnoge žene spaljivane zbog, primjerice, znanja o botanici, rada kao babice, ali i plivanja!
Test plivanja je bio jedan od najpopularnijih načina ‘dokazivanja’ da je netko vještica. Naime, kada bi žena bila optužena da se bavi vještičjim poslovima, porota bi joj zavezala udove, a potom je bacila u obližnje jezero ili rijeku. Ako je žena pokušala spasiti živu glavu, tj. plutati, to bi samo potvrdilo da je vještica. Tada bi je izvukli iz vode i spalili je. Ako bi pak potonula (jer nije znala plivati, jer se uspaničila i sl.), spasili bi je iz vode – u mnogim slučajevima prekasno – i proglasili nevinom. Logika iza ovog testa je bila da je voda simbol kršćanskog krštenja, stoga žena koja se vodi predaje (čitaj: tone) ne može biti vještica. Ako pak odbija potonuti, time odbija taj simbol svetosti. Zbog ovakvih zakona žene su polako počele skrivati i zaboravljati svoja znanja o anatomiji i prirodi općenito.
Rasizam u plivanju je još jedna vrlo važna tema, a najnoviji je primjer zabrane plivačkih kapa SoulCap na posljednjim Olimpijskim igrama u Japanu uz objašnjenje da “ne prate prirodni oblik glave.” Naime, SoulCap je kapa namijenjena gustoj, kovrčavoj, crnačkoj kosi jer takav tip kose inače ne stane pod ‘tipične’ plivačke kape. Bitno je razmotriti i doba rasne segregacije u SAD-u (koje je samo u teoriji prekinuto). U vremenima kada se javni prostor dijelio na bjelački i crnački, Afroamerikancima je bio zabranjen pristup ‘bjelačkim bazenima’. Istovremeno, bazeni namijenjeni Afroamerikancima bili su malobrojni i loše održavani, što je rezultiralo odmakom tog dijela stanovništa od plivanja.
Nadalje, u današnjoj Europi sve više se zabranjuje praksa zasebnih termina za žene i muškarce na javnim bazenima. Primjerice, u Aarhusu u Danskoj lokalna desničarska vlast je zabranila zasebne termine proglasivši ih ‘nedanskima’ i ‘neeuropskima’, tvrdeći da se njima koriste samo muslimanke iz religijskih razloga. Međutim, pokazalo se da su i mnoge Dankinje dolazile na bazene u tim terminima jer im je bilo ugodnije plivati samo među ženama. Zabraniti jednoj grupi ljudi da plivaju, i to u javnom prostoru, ne može imati pozitivan učinak.
Kako je došlo do suradnje s izdavačem Amsel Verlag, koji je objavio knjigu?
Slučajno sam naišla na Amsel Verlag na otvorenju izložbe i promociji jedne druge knjige, gdje sam upoznala Milenka Lazića, jednog od osnivača Amsel Verlaga. Njemu su se tema i ideja odmah svidjeli. Amsel Verlag je mala izdavačka kuća iz Züricha, kojima je jako bitno da podrže umjetnike i autore kojima je vrlo teško doći do prve publikacije.
Kako i gdje se može nabaviti knjiga?
Knjigu je najlakše nabaviti preko mog webshopa, www.andelaroncevic.net. Ako vas put odvede u Zürich, posjetite Amsel Verlag (Limmatstrasse 127) i tamo kupite svoj primjerak!
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
