Provokativni citat iz naslova ilustrirao je Mirko Ilić povodom međunarodne konferencije „DRUG-ca žena – novi pristup ženskom pitanju“ (Beograd, 1978.) koja, kako navodi Biljana Kašić, spada u ključne feminističke kronotope jugoslavenskog feminizma. Upravo ova ilustracija poslužila je kao jedno od polazišta prilikom osmišljavanja koncepta izložbe SINDIKAT ŽENA… Dizajn feminističkih promotivnih materijala od 1980-ih do danas (23.1. – 5.2.2024.) u zagrebačkoj HDD galeriji. Izložba daje uvid u gotovo pola stoljeća oblikovanja promotivnih materijala, publikacija, plakata i drugih oblika vizualnog komuniciranja u kontekstu djelovanja feminističkih organizacija i inicijativa u Hrvatskoj. Razgovarale smo s autoricama izložbe, Sanjom Bachrach Krištofić, Barbarom Blasin i Markom Golubom.
Je li bilo izazovno rekonstruirati pojedine događaje i priče i pribaviti određene materijale, pogotovo s kraja ’80-ih i ranih ’90-ih, s obzirom da su mnogi od njih u privatnim arhivima, a mnogi su i izgubljeni?
SBK: Da, bilo je izazovno. Mada smo svi troje – svatko na svoj način – uključeni u rad ženskih udruga i područje grafičkog dizajna vezano uz žensko-pravaška pitanja, činjenica je da su brojni arhivi organizacija koje su se od 1990-ih bavile arhiviranjem ženske povijesti – nestali. O tome je još 2015. objavljen članak Gdje su danas arhivi ugašenih feminističkih organizacija? upravo na portalu Vox Feminae. Barbara i ja smo uključene u žensku NGO scenu od sredine 1990-ih do danas, i obje smo aktivne članice Centra za ženske studije, u kojem je bio pohranjen važan dio materijala vezanih uz izložbu. Obje smo, kao dizajnerice, surađivale s više inicijativa ili udruga, pa znamo i neke od (ključnih) žena koje su tijekom godina bile aktivne na feminističkoj sceni.
U prikupljanju materijala podijelile smo se u potrazi po arhivima pojedinih udruga, a pored toga svaka je kontaktirala sa ženama koje su – kao aktivistkinje ili dizajnerice ili oboje – aktivno stvarale i sudjelovale na ženskoj, nevladinoj, feminističkoj sceni. Ovako skupljeni podaci su iznimno značajni i važni, ali bi ih trebalo dodatno potkrijepiti nezavisnim izvorima (sjećanje može biti varljivo nakon nekog broja godina), što je u uvjetima nepostojanja arhiva i podataka nekih udruga i inicijativa vrlo teško.
S druge strane, u okviru istraživanja povijesti domaće dizajnerske scene te rada u galeriji HDD-a Marko je (s Dejanom Kršićem) bio koautor izložbe opusa grafičkog dizajna Sanje Iveković, jedne od najistaknutijih suvremenih umjetnica, aktivistkinja i dizajnerica danas. Barbara i ja smo s Iveković surađivale na području dizajna od 1997., a kako je Sanja imala više retrospektivnih izložbi u zadnjih 10 godina, njeni su materijali i arhivi (u kustoskoj suradnji s Ivanom Bago) odlično sređeni. Iveković je npr. autorica znaka 51% Ženske koalicije (parlamentarni izbori 1997.), znaka koji je danas u zaglavlju Ženske mreže. Ona je autorica više predizbornih plakata i samoiniciranih vizualnih materijala koji zagovaraju ženska prava, kao i dizajna časopisa Ženske infoteke Kruh i ruže, čiji nulti broj, u formi biltena, izlazi 1993.
Povjerenje koje smo imale od strane udruga ili sudionica, koje su još uvijek dio scene, bilo je gotovo ključno za pristup nekim materijalima i podatcima. Duh aktivizma i duboke uključenosti u feministički pokret, zajednički cilj, držao je neke materijale sačuvane od uništenja i zaborava u privatnim arhivama. Utoliko su i aktivistkinje i udruge dio izložbe: njihova svjedočanstva, memorija, uspomene, utkane su u priču o povijesti oblikovanja na lokalnoj sceni. Koliko autentične, osobne povijesti podložne su subjektivnosti, protoku vremena. Naravno, tu je i dio žena koje više nisu među nama, do aktivistkinja koje su se odmakle od scene i do kojih nismo mogle doći.
BB: Tako je, puno su nam pomogle privatne arhive aktivistkinja. Posebno bih se zahvalila Slavici Jakobović Fribec i Aidi Bagić, koje su sačuvale razne artefakte s feminističke scene druge polovine 1980-ih i 1990-ih. Također, puno su nam pomogli materijali koji su stigli od samih dizajnera/ica, makar se i s njima dešava da su tiskani materijali zagubljeni, a digitalni stradali zbog kvarova na hard diskovima i slično. Mnoge aktivistkinje pomogle su nam da datiramo neke materijale koje smo prikupili ili su nas uputile na moguće autore/ice.
Desetak dana prije otvaranja izložbe dobili smo originalne plakate rađene u tehnici sitotiska za Drugi feministički susret u Zagrebu i SOS telefon za žene i djecu žrtve nasilja iz 1988. godine, koje su sačuvali sami autori iz Likovnog studija (Tomislav Mrčić i Danko Jakšić). I sad, nakon otvorenja izložbe, dešava nam se da saznajemo vijesti o autorima/cama iz Beograda i Ljubljane, konkretno za jedan plakat i dvije publikacije koje nisu potpisane ni na originalima ni u nekim brošurama gdje su objavljene. To nas navodi da izložbu ponovimo u većem prostoru i proširenom obliku kako bismo dodali još neke originale, podatke i pojašnjenja, pa se nadam da ćemo i to realizirati.
MG: Dio ovdje predstavljenih radova zapravo je već izlagan u HDD-u, ali i u drugim prostorima, s obzirom na to da su te izložbe kasnije i gostovale. Svi prikazani dizajnerski radovi Sanje Iveković iz ovog perioda su tako bili na ranije spomenutoj izložbi „Dvostruki život – Dizajn, umjetnost aktivizam.“ Dio radova Goge Golik čak je stjecajem okolnosti zaostao u našoj arhivi nakon njene samostalne izložbe, tako da ih je samo trebalo izvući iz mapa i selektirati. Dva predstavljena rada Mirka Ilića bila su dio izložbe „Iz povijesti ljudske gluposti – Dizajnerska povijest svijeta“, neki drugi radovi prošli su nam kroz ruke dok smo se bavili posve drugim temama i nije im bilo teško ponovno ući u trag. Društvenu igru Fierce Women (nastala u okviru K-zone, op.ur.) imamo u uredu i povremeno je igramo.
Budući da svaki od tih predmeta dizajna povlači sa sobom i cijeli kontekst u kojem su nastajali, i prije samog istraživanja imali smo neku „točkastu“ ideju o tome kakav nam je materijal na raspolaganju, a osnovne konture priča koje smo željeli ispričati vezane su, naravno, uz same organizacije, inicijative i akcije, dinamiku u kojoj su se pojavljivale i razvijale kroz vrijeme. Dakle, premda ova tema dosad nije bila integralno obrađena, nismo baš kretali od nule. Osim toga, kad god netko počne kopati, to se obično registrira pa se ljudi i sami jave i saznate, kao u slučaju plakata za SOS telefon za žene i djecu žrtve nasilja koji spominje Barbara, da vizual koji smo dotad viđali kao fotokopiju u malom formatu egzistira i kao ogroman plakat od 140×100 cm.
Dakle, ova izložba ne pretendira dati sveobuhvatan pregled dizajnerske produkcije vezane uz feminističke organizacije, već postoji puno materijala koji nisu ušli u „uži izbor“ ili vam se ljudi, potaknuti izložbom, tek sada javljaju. Stoga je neizbježno pitanje – po kojem ključu ste birale radove koje ćete izložiti?
SBK: Odabir je bio autorski, dogovoran, vođen okvirom koncepcije i cjelina izložbe te prostornim zakonitostima. Stoga su navedeni nazivi i podnaslovi tematskih cjelina, ali, mimo samog uvoda, nije bilo prostora za objašnjenje konteksta pojedine cjeline. Kontekst je pojašnjen slijedom vizualnih priloga, materijala, predmetnim legendama. Oko dijela izložaka može se isplesti mreža dodatnih materijala uz kontekstualizaciju. Želja je da to bude ostvareno u nekom većem prostoru te u okviru opsežnije publikacije.
BB: Birali smo tako da, recimo, između rješenja koja imaju sličan pristup određenoj temi, izložimo ono kronološki prvo ili ono koje je na neki način najoriginalnije, a ponekad i ona koja su tipična i lako pamtljiva. Trudili smo se i da predstavimo što više autora/ica koji su djelovali na tom području, te da budu zastupljeni barem s ponekim radom, te da izložbom ne dominira samo par autora/ica.
MG: Taj proces užeg izbora zapravo je bio relativno konvencionalan – iz mnoštva materijala gledali smo da odaberemo najbolje, najzanimljivije ili najrelevantnije. Relevantnost je uvijek dobar kontrolni kriterij, gdje ne gledate samo je li nešto lijepo ili predstavlja najviši profesionalni standard, nego način na koji odgovara na kontekst te koliko vam može reći o nekoj temi. Budući da je HDD vrlo mali galerijski prostor, najviše dvojbi smo imali oko toga što od predstavljenog izložiti u originalnom obliku, a što je moguće reproducirati umanjeno a da rad svejedno bude dobro i jasno predstavljen. Oko toga je bilo najviše borbe, Sanja i ja smo gurali za što više plakata, jer je šteta ne izložiti ih kad ih već imamo, dok nas je Barbara stalno upozoravala na širi konceptualni narativ i realistične prostorne gabarite.
Izložba je organizirana u segmente koji su kronološki poredani, ali reflektiraju i tematske preokupacije te, na neki način, transformacije samog feminističkog pokreta, njegovih ciljeva i metoda. Kako se dizajn razlikuje ovisno o namjeni i kontekstu uporabe?
BB: Većina tematskih cjelina se kronološki preklapa jer su razne teme, reklo bi se, od početka „na stolu“, no određene teme postaju u nekim periodima od primarnog značaja. Vizualna rješenja variraju kako zbog namjene i teme, tako i zbog vremena u kojem su nastajala, gdje su vidljivi i različiti produkcijski uvjeti kao i različiti trendovi u dizajnu.
Kao primjere koji se nalaze na dva suprotna kraja u smislu vizualnog rješenja, produkcije i vremena u kojem su nastajala, spomenula bih seriju plakata kampanje „Obiteljsko nasilje nije sport – Idući put udari loptu“ studija Bruketa & Žinić iz 2006. godine, nasuprot plakatu 1. jugoslavenskog feminističkog susreta u Ljubljani u klubu K4 pod naslovom „Položimo karte na mizo“ iz 1987. godine. Prvi plakati se obraćaju najširoj publici i najizravnijim vizualnim porukama prokazuju nasilje nad ženama te su rađeni s visokim produkcijskim standardima. Na drugom plakatu korišten je crtež i ručno oblikovana tipografija u izrazito skromnim produkcijskim uvjetima i primarno se obraća feministkinjama kao jednoj od tadašnjih supkulturnih skupina. Oba rješenja na svoj su način uspješna iako potpuno drugačije uspostavljaju komunikaciju sa svojom publikom, te je neophodno i bitno da se nalaze na istoj izložbi.
MG: Svaki put kad s nekim svojim sadržajem, porukom ili informacijom ulazite u javni prostor i javnu sferu, tamo se natječete s mnoštvom drugih i mislim da to i dizajneri/ce i aktivist/kinje ne samo da jako dobro razumiju, nego i rade s tom činjenicom. Zato, na primjer, kampanje koje se obraćaju najširoj populaciji nerijetko govore upravo jezikom reklama i korporativnog oglašavanja, ali ga isto tako i izvrću i ironiziraju, svjesne činjenice da on obično služi perpetuiranju rodnih stereotipa. Kad je riječ o edukaciji, često se pojavljuju figure ili ideje s kojima se možete identificirati ili motivi koji asociraju na njih, dok je kod sadržaja projektnog i istraživačkog karaktera, i relativno uske namjene, prisutniji neki oblik igre, metafore, višeznačnosti, otkrivanja, itd.
Godine 2018. HDD je priredio izložbu opusa grafičkog dizajna Sanje Iveković – segmenta koji je dotad uglavnom bio marginaliziran u odnosu na neke njezine druge radove. Koje mjesto ima Sanja Iveković na ovoj izložbi?
BB: Sanja Iveković je jedna od zastupljenijih autora/ica na izložbi, a njezino mjesto u ovoj selekciji je nezaobilazno. Upravo ova izložba pokazuje da njezina rješenja imaju najkreativnije pomake u nizu sličnih pristupa nekoj temi. Spomenut ću kao primjer seriju plakata projekta Ženske kuća Sunčane naočale (2002). Dok plakati takvih kampanja, od prvog plakata Autonomne ženske kuće Zagreb iz 1994. do danas, donose slike fizički ozlijeđenih anonimnih žena, odnosno modela koji su pozirali za te plakate, njezini donose fotografije modela iz modne industrije sa sunčanim naočalama, predmetom koji ovdje služi da prekrije modrice.
Na tim plakatima prvi put su upotrebljena i osobna svjedočenja stvarnih žena koje su preživjele nasilje u kontrastu s glamuroznim fotografijama iz modne industrije. Takva primjena svjedočenja o slučajevima pojedinačnih žrtava nasilja kasnije će se usvojiti kao jedna od dobrih strategija u kreiranju kampanja. Osobno smatram da je njezin rad snažno utjecao na generacije autora/ica koje su kasnije oblikovale feminističke promotivne materijale.
MG: Sanja Iveković je jedna od prvih dizajnerica koja je ekstenzivno surađivala sa ženskim organizacijama i inicijativama, grafički je oblikovala rane brojeve časopisa Kruh i ruže i vizualni identitet Ženske infoteke, plakate Autonomne ženske kuće, itd. Pritom, dio ovdje prikazanih radova zapravo predstavlja i važan dio njene karijere u 1990-ima i 2000-ima – to je mjesto gdje se najdirektnije i najefektnije susreću tri područja njenog interesa – medijska umjetnost, grafički dizajn i aktivizam. Napokon, Sanja Iveković je netko tko izuzetno dobro razumije medije, njihovu moć i unutarnje mehanizme, što se jasno vidi u njenim radovima, pa i posredno kroz utjecaj koji su imali na neke kasnije kampanje.
Od perioda kojim izložba počinje pa do danas, kako se vizualna komunikacija feminizma razvijala i mijenjala? Jedna od konstanti je simbol za ženu (♀), koji je ipak bio dominantniji 80-ih i 90-ih nego što je danas – kako to tumačite?
SBK: Vratit ću se malo u povijest – ženski pokret se u početku nije oslanjao na vizualne simbole. To se promijenilo početkom 20. stoljeća, kada su sufražetkinje u Engleskoj i Sjedinjenim Državama shvatile da je vizualni simbolizam efikasan način da prenesu svoju poruku. Simboli pokreta za prava žena su se mijenjali tijekom godina: ptica, mačka, žena… Tijekom 1970-ih i 1980-ih pojavio se novi i važan trenutak za feminističke pokrete, koji su sada težili oslobađanju žena na materijalnoj i kulturnoj razini.
Danas se jedan od općenito prihvaćenih simbola feminističkog pokreta sastoji od simbola za planet Veneru, odabranog tijekom 18. stoljeća kao biološki simbol za ženski spol, i stisnute šake koju su koristili antiratni pokreti u SAD-u tijekom 1960-ih. Ženski simbol je prisutan u nekoliko inačica na nekim od najranijih radova na izložbi, poput plakata za tri velika Jugoslavenska feministička susreta u Ljubljani 1987., (Ženska sekcija Lilit), Zagrebu 1988., (Ženska grupa Trešnjevka) i Beogradu 1989. (Feministička grupa Žene i društvo), ali i na samom kraju izložbe, kao dio vizualnog identita Ire Payer za prosvjed vezan uz ženska reproduktivna prava 2022. godine.
BB: Rekla bih da taj je jednostavni i prepoznatljivi znak 1990-ih, 1980-ih i ranije, često korišten i zbog tehničkih uvjeta u kojima su producirani aktivistički materijali (npr. na bedževima crtanim flomasterima, letcima koji su fotokopirani ili, ranije, šapirografirani). Krajem 1990-ih dolazi do prevelike repetitivnosti i premalog razlikovanja u različitim feminističkim promotivnim materijalima, pa dizajneri/ice počinju koristiti druge strategije u oblikovanju rodno koncipiranih znakova. Dobar primjer primjene tog znaka je i vizualni identitet Fonda za žene Zaklade Solidarna koji je oblikovala također Ira Payer.
Danas se često upotrebljava i znak koji obilježava transrodnost, a izveden je upravo iz spomenutog simbola kojem su dodani s jedne strane strelica, a s druge modificirana strelica spojena s križem. I prikaz tog simbola/znaka nalazi se na izložbi na jednoj od ilustracija mlade ilustratorice i dizajnerice Ene Jurov u publikaciji Na valovima feminizma Platforme za reproduktivnu pravdu.
MG: Mislim da izložba vrlo jasno pokazuje kako su se svi ti glasovi, teme, fokusi djelovanja, područja borbe, vrlo brzo diverzificirali, a s njima i simboli, načini komunikacije, itd. Zanimljivo je da se taj znak vratio vrlo snažno istaknut baš u kampanji Dosta! koji su i Sanja i Barbara izdvojile. Dio razloga možda leži u tome što je specifičan povod za koji je napravljen – podrška Mireli Čavajda, odnosno prosvjed protiv uništavanja javnog zdravstva i zanemarivanja zdravlja žena – zapravo bio šokantan povratak u bitku za koju smo se nadali da je odavno dobivena.
Kako su se produkcijski uvjeti mijenjali za dizajnerice i ilustratorice? Čini se da unatoč određenoj razini profesionalizacije (i EU financiranju) i dalje ima puno volonterskog rada i angažmana…
SBK: Da, iako se dio dizajna i kampanja danas odvija u daleko povoljnijim, agencijskim produkcijskim uvjetima, dio dizajnerskog rada nezaobilazno je vezan uz aktivizam i želju za brzom reakcijom i osobnim angažmanom, kao što pokazuje primjer kampanja vezanih uz zdravstvo i reproduktivna prava žena.
BB: Vjerujem da se produkcijski uvjeti danas, kao i nekad, razlikuju od situacije do situacije… Ne govorimo samo o volonterskom radu ili slabo plaćenom radu, nego i o vremenskim rokovima u kojima se očekuje realizacija određenog rješenja, te materijalnim troškovima tiska i oglašavanja. Na kraju neka rješenja budu odlična, a neka ne toliko dobra, bez obzira na produkcijske uvjete.
Ono za čime žalim kad gledam neka rješenja mlađih autorica u koja je uloženo puno truda i vještine, je da se plakati i promo materijali sve manje tiskaju. Ta ponekad vrlo sofisticirana vizualna rješenja gledamo na mobitelima ili u nekoj maleckoj rezoluciji, premda se neka rješenja, poput oglašavanja za Noćni marš u organizaciji feminističkog kolektiva fAKTIV, i dalje rade i u formi plakata.
Kako se dizajn za feminističke inicijative i projekte uklapa u šire vizualne komunikacije u polju dizajna danas?
BB: Ako govorimo o trendovima u grafičkom oblikovanju, mislim da su suvremne autori/ce koji ih oblikuju kod nas jedni od najboljih i najzanimljivijih. Ako govorimo o tome koliko su ta rješenja vidljiva u sredstvima oglašavanja, onda možda svjedočimo i padu oglašavanja zadnjih godina, no na to ipak u konačnici ne mogu utjecati sami dizajneri/ice.
MG: Ako gledamo u historijskoj perspektivi, ova tema svakako predstavlja jednu od važnih dionica za pripovijest o dizajnu vizualnih komunikacija, naročito u kontekstu ljudskopravaškog aktivizma devedesetih i dvijetisućitih, razvoja civilne scene, itd, gdje zauzima ključno mjesto. Također, ako pogledate samo imena dizajnerica i dizajnera, studija i agencija koje su radile dizajn koji ovdje izlažemo, to su gotovo redom središnja imena hrvatskog dizajna u proteklih nekoliko desetljeća. Naravno, raspon njihovog djelovanja najčešće je mnogo širi; neki su dotaknuli ovu temu tek sporadično, neki na počecima svoje karijere, neki joj se stalno vraćaju, ali mislim da su svi ulazili u ove suradnje s puno povjerenja i svijesti o njihovoj društvenoj važnosti.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
