Četiri CIA veteranke s više od 100 godina zajedničkog iskustva prije nekoliko godina zamoljene su da iskreno progovore o svojoj službi u toj američkoj obavještajnoj agenciji. Snimljeni razgovori koje je CIA koristila za internu evaluaciju pokazali su kako su muški stavovi s početaka rada agencije veoma slični onima iz popularne serije Momci s Madisona.
Ovi transkripti koji su dio donedavno povjerljivih dokumenata koje je objavila CIA također sadrže sarkastična prisjećanja koja pokazuju da je biti žena bila prednost, iako nimalo u femme fatale smislu.
Interno istraživanje iz 1953. godine pod nazivom Komisija za podsuknju (engl. The Petticoat Panel) pokazalo je kako su žene tada činile 40 posto zaposlenih u agenciji, što je bio za deset posto bolji prosjek od američkog. Unatoč tome, samo petina tih žena zarađivala je više od srednje prosječne plaće u javnim službama.
Iako su se žene pokazale kao ključne američke obavještajke dok su za vrijeme Drugog svjetskog rata radile kao visokopozicionirane službenice i analitičarke u OSS-u, prethodniku CIA-e, njihov trud izgleda nije dobio zasluženo priznanje.
Povjesničarka CIA-e i bivša analitičarka u agenciji, Linda McCarthy, rekla je kako to nije začuđujuće: “Za vrijeme Drugog svjetskog rata, ratni štab je izričito tražio žene. Agentice se vrbovalo i za kartografiju i dekodiranje.” Prevladavajuća misao u agenciji je bila da su žene tako vične statistici, zemljopisu i dekodiranju zbog njihovog majčinskog instinkta, jer kao i za odgoj djece, i za ručno crtanje karti potrebno je puno strpljenja.
Nažalost, majčinstvo u većini slučajeva nije percipirano kao pozitivna stvar. Visokopozicionirani službenici okrivljavali su nedostatak službenica na visokim pozicijama u CIA-i zbog “vjenčanja i trudnoće na štetu operacija”.
“Žene imaju manje ekonomske odgovornosti od muškaraca. Žene se ne bi trebalo zapošljavati na visokim položajima i tako lišavati muškarce tih mogućnosti. Žene se uopće ne bi trebalo zapošljavati sve dok postoje muškarci kojima treba posao”, izjavio je član osoblja intervjuiran za komisiju.
Malo toga se promijenilo do sedamdesetih. Dopis iz 1971. godine s odjela za novačenje ističe kako nije zaprimljen “gotovo ni jedan” zahtjev od supervizora za novačenje profesionalki. Ali feministički pokret bio je u usponu i 1977. godine zamjenik direktora E. Henry Knoche zatražio je da odbor zadužen za rodnu problematiku raspravi o “ženskoj radnoj snazi” u CIA-i.
U dvadesetprvom stoljeću, film Zero Dark Thirty skrenuo je pažnju javnosti na rad jedinice Alec u CIA-i koju su činile uglavnom analitičarke čiji je rad bio posvećen lovu na Osamu bin Ladena. “Te žene su bile nevjerojatno sposobne u baratanju detaljnim informacijama koje čine glavninu protuterorizma, ali su također bile i vrlo, vrlo pronicave što se tiče interpersonalne povezanosti”, izjavio je vođa jedinice Michael Scheuer.
Žena nikada nije bila na čelu CIA-e. U 2011. godini 46 posto zaposlenika bile su žene, a udio zaposlenica u visokoplaćenim GS nivoima (GS-13 do GS-15) bio je 44 posto, što je veliko poboljšanje s obzirom na zabilježenih deset posto 1980. godine.
Godine 2012. samo jedna petina svih službenika promaknutih u Višu obavještajnu službu (Senior Intelligence Service) bile su žene. Direktor CIA-e David Petraeus tada je zadužio Madeleine Albright da osnuje savjet koji bi pokušao povećati broj žena na vodećim pozicijama u agenciji. Albrightin izvještaj između ostalog preporučuje smanjenje zlostavljanja na poslu, ohrabrivanje menadžera da pomažu podređenim zaposlenicama pri promaknuću, te promoviranje mentorstva.
Promaknuća žena u više pozicije još uvijek su rjeđa od promaknuća koja dobivaju muškarci. Naravno, neke žene odustaju od promaknuća zbog ekstremnih zahtjeva na poslu i neravnoteže između privatnog i poslovnog života koja se može pojaviti.
“Trebala sam se dobrano žrtvovati kako bih postala visokopozicionirana službenica ove agencije”, izjavila je Susan, rodom Iranka, koja je CIA-ine agente učila jezik nakon iranske talačke krize i napada jedanaestog rujna.
“I muškarci se žrtvuju. Ali za nas žene, te žrtve su obilježene velikim osjećajem krivnje. Ostavljamo muževe, djecu, nismo kućanice. U današnje doba stvari su se promijenile. Ali čak i sada, kada žena može raditi što želi, mora misliti na to da ima izbora, da odluka ovisi o njoj. I te odluke mora donositi.”
[V.S.] Izvor: Mother Jones/Washington Post
