U ljeto 1831. godine skandal se pronio porajnskim gradićem Trierom: mlada Jenny von Westphalen iznenadila je obitelj raskinuvši zaruke s poručnikom Karlom von Pannewitzom tek pošto su se, koji mjesec ranije, zagledali jedno u drugo na balu. I pristanak i njegovo povlačenje bili su svojevrstan bunt protiv naloga udaje koji je ovoj sedamnaestogodišnjakinji imao odrediti čitav život. Što je drugo i preostajalo kćeri pruskog baruna i dužnosnika s pedigreom buntovničkog plemstva iz Škotske?
Srećom, Ludwig von Westphalen bio je obazriv otac, kao što je bio i liberalan političar; svojedobno je boravio u zatvoru zbog protivljenja napoleonskoj hegemoniji u Vestfaliji, ali francuski se kredo bratstva i jedinstva nepovratno umiješao u njegove društveno-političke nazore.
Dane i tjedne osame nakon kontroverzne epizode Jenny je provela istražujući čudesan svijet romantizma, čije najviše vrijednosti nisu utemeljene na redu, tradiciji i razumu, nego na silini osjećaja, samoozbiljenju i stvaralačkom geniju. Mnogi romantičarski pisci zalagali su se za ženska prava, a njemačko krilo pokreta u to doba zadužuju i književnice poput Bettine von Arnim, Sophie Mereau te Karoline von Günderrode. U njezin kurikulum otac ubacuje i lekcije o najnovijim filozofskim tekovinama iz Francuske, utemeljenima na suprotstavljanju kapitalističkoj organizaciji života s njezinom laissez-faire logikom i privatnim vlasništvom. Riječ je, dakako, o socijalizmu.
Jenny nije bila jedina nadarena učenica Ludwiga von Westphalena. Školski kolega njezina mlađeg brata Edgara žedno je upijao barunova promišljanja o umjetnosti i politici dok su zajedno šetali uz rijeku Moselle. Njegov izvanredan um opčinio je i Jenny te su se 1836. godine, kada su njoj bile 22 godine, a njemu tek 18, potajno zaručili. Zaruke ovoga puta nisu potrajale nekoliko mjeseci, već sedam godina prepunih patosa, čežnje i melodrame. Mlada plemkinja snatrila je tada o budućnosti izvan reakcionarnog, konzervativnog Triera, koju će joj zajamčiti njezin zaručnik nakon što završi studije u Berlinu i nađe postojan izvor prihoda.
Novinarka i autorica Mary Gabriel ističe da je, unatoč žaru povremenih pokliča za ravnopravnost, najviše čemu se jedna žena iz ranog 19. stoljeća s romantičarskim aspiracijama mogla nadati bilo da svu svoju požrtvovnost, volju i snagu pretoči u emocionalnu i domaćinsku podršku nekom vizionaru; dakle, da živi kroz svoga supruga. Tako je otprilike i bilo, i kroz takvu se vizuru historiografija najradije prisjeća lika i djela Jenny von Westphalen. Crnobradi dječak kome je obećala svoju ruku bio je, naime, Karl Marx.
Kako to često biva s kanonskim misliocima, Marx, sa svojim razigranim, naboranim očima i sijedom bradom, kao da je od 1818. godine vrebao na svakom uglu čekajući da se naseli u svoja manje savršena, mlađa naličja. Intelektualni biografi pratili su tu putanju, utabanu u desetljećima i stoljećima koja su ovog filozofa i revolucionara pretvorila u Filozofa i Revolucionara. Čitajući o njegovom životu u radovima povjesničara dobivamo dojam da je čitava egzistencija gospođe Marx bila svedena na tiho svjedočenje ovom monumentalnom rastvaranju, uz pokoju autentičnu humanizirajuću anegdotu.
Za razliku od svoga muža, Jenny nije pisala kapitalna djela, slijedom čega je i razumljivo da nije ostala upamćena kao samostalna figura; skrbničke dužnosti teško da su rasadište veličine i junaštva.
Ako je odvajanje maskulizirane javnosti od feminizirane privatne sfere i poduprto povijesnim činjenicama, apsolutiziranje tog jaza pomalo guši ono što je uistinu protočnost svakodnevnog života. Dok je njezin zaručnik bančio i teoretizirao po Bonnu, Berlinu i Kölnu, Jenny se marljivo pripremala za zajedničku budućnost iščitavanjem hegelijanskih publikacija, usavršavanjem znanja iz grčkog te praćenjem najnovijih (dostupnih) napisa njemačke ljevice. Kada se 1843. godine par vjenčao i otišao u Pariz, učenošću i dovitljivošću plijenila je pažnju jednako kao i svojom profinjenom ljepotom.
Nakon vječnosti čekanja, napokon je došlo vrijeme da živi život o kakvom je sanjala. No, u to vrijeme, ako ne i prije, zasađena je klica onoga što će doista biti cijena ovoga sna: financijska ovisnost, neimaština, prekoračivanje zadanih rokova – bilo uredničkih, bilo najmodavačkih – te političko izgnanstvo.
Godine 1844. rađa svoje prvo dijete, malenu Jennychen, čija teška bolest poput pljuske pokazuje novim roditeljima njihovu nespremnost na obiteljske odgovornosti. Ludwig nije dočekao unukino rođenje, no njegova supruga objeručke će prihvatiti svoju kćer kada se toga ljeta vratila u Trier tražeći pomoć u brizi za nejako dojenče.
Nije to bio jedini put da je odlazak u rodni grad omogućio i svojevrsno triježnjenje; dvije godine kasnije, trudna s drugom kćeri, Jenny naprosto kipti dok gleda svoju ostarjelu majku kako, usamljena i prepuštena vlastitim uspomenama, odumire u kući koju si više ne može ni priuštiti. Beskonačne govorancije o pravima, piše tada Karlu, odnose se tek na muški spol; sve bi ostalo, izgleda, bila tek romantičarska deluzija.
Unatoč evidentnoj podjeli rada po rodnoj osnovi, između ovih binarnih sfera bilo je i mnogo propulzije, do mjere u kojoj ih, na tragu teoretičara Terrella Carvera, možemo označiti cjeloživotnim političkim partnerstvom. Svjedočeći napetostima u Trieru prilikom svog ranijeg posjeta, Jenny suprugu piše o političkim tenzijama, koje će rezultirati i revolucijom četiri godine kasnije. Toga lipnja šleski su tkalci ustali protiv svojih nadređenih zbog smanjenih nadnica i loših uvjeta rada, na što pruske vlasti reagiraju silom te u vojnoj intervenciji usmrćuju 11 radnika. Uslijedio je neuspjeli napad na pruskoga kralja Fridrika Vilima IV., no Jenny piše da je atentator bio motiviran glađu, a ne politikom; građanstvo je reagiralo moleći u crkvama za zdravlje svoga monarha, nesvjesno sjemena korjenitog preobražaja posijanog rastućim nemirima. Njeno je pismo objavljeno u novoosnovanom radikalnom listu Vorwärts i potpisano s „Jedna njemačka dama“.
Bio je to njezin prvi objavljeni tekst, i pokazatelj da su supružnici često nadilazili stroge kategorizacije i oslanjali se jedno na drugo u pogledu intelektualnog rada. Njihovu je svakodnevicu prožimao aktivizam, političko agitiranje i administrativne obveze; u korespondenciji s prijateljicom, Jenny otkriva da joj je vrijeme podijeljeno između svakidašnjih nedaća i brige oko Karlovih poslova. Gdjegod su živjeli, bilo u Parizu, Bruxellesu ili Londonu, Marxovi su oko sebe imali orbitu suradnika i prijatelja_ica s kojima su dijelili (i od kojih su počesto posuđivali) resurse. Njemački slovoslagar Stephan Born dom im je prozvao duhovnim centrom komunizma.
Kada su početkom 1846. godine Marx, Engels, Philippe Gigot i dr. osnovali Komunistički dopisnički komitet, Jenny je preuzela tajničke dužnosti, prisustvovala sastancima i kopirala Marxove nečitke rukopise. Zajedno su se pridružili i Savezu pravednika, ubrzo sjedinjujući ove dvije grupe u Komunističku ligu, prvu međunarodnu komunističku organizaciju na svijetu. Prvo ime na listi članova_ica bilo je ono gospođe Marx. U nizu inicijativa što izrastaju iz ovih pokušaja Jenny je bila aktivna dionica te dio organizacijskog pogona.
U ožujku 1848. godine, kada je čitava obitelj, sada već s troje male djece, deportirana iz Bruxellesa i odlazi u Pariz, Jenny govori: „gdje bismo se drugdje mogli osjećati ugodnije negoli pod izlazećim suncem revolucije?“
Za tu istu revoluciju sama će podnijeti ogromne žrtve. Kako naglašava Mary Gabriel, iz čijeg su iscrpnog arhivskog istraživanja preuzete mnoge informacije u ovom tekstu, neslomljivoj je aristokratkinji zbog posljedica oskudice umrlo četvero od sedam djece, a preostale tri kćeri stasale su bez ičega potrebnog za dostojanstveno odrastanje. Jenny je često bila prisiljena davati u zalog miraz i namještaj kako bi platila rentu; nekada je putovala i u druge države da bi od rodbine posudila novac. Dok je tim povodom 1950. godine otišla u Nizozemsku, suprug je zajedničkoj služavki i cjeloživotnoj uzdanici, Helene Demuth, po svoj prilici napravio dijete, čije je očinstvo kasnije preuzeo Friedrich Engels. Izdaji, boli i tuzi pridružila se i bolest – boginje što unakazuju njezino lice 1853. godine.
Vizija ravnopravnijeg, razotuđenog svijeta što ju je kultivirala s ljudima oko sebe trebala se materijalizirati epohalnom knjigom nad knjigama, Kapitalom, no obećanja o njezinu dovršavanju za tek koji tjedan ili mjesec Marx je vrtio narednih 15-ak godina. Konačno objavljivanje prvoga izdanja 1867. godine umjesto gromoglasnog prevrata donijelo je još jedno razočaranje – tisuću tiskanih primjeraka djela prodavalo se na kapaljku. U pismu Ludwigu Kugelmannu, Marxovom gorljivom sljedbeniku, Jenny zaključuje da bi radnici možda pokazali više interesa kad bi mogli makar i nagovijestiti što je sve žrtvovano da bi se Kapital realizirao.
Godine 1849. obitelj seli u London, a sredinom 1850-ih Jenny dobiva nasljedstvo od ujaka i majke, što im omogućuje nešto lagodniju egzistenciju. Premda u prljavo sivilo grada stiže s koferom punim elegantnih haljina iz pariških dana, s vremenom ipak pronalazi sitne radosti u onome što Engleska ima za ponuditi, kako je razvidno iz njezinih britkih recenzija šekspirijanskih drama.
Tijekom proljetnih mjeseci 1871. godine nastupa prijelomni događaj u radničkoj historiji: nakon poraza u Francusko-pruskom ratu, pariški proleteri po prvi put u povijesti uspostavljaju revolucionarnu vlast – čuvenu Parišku komunu. Obgrljeni neprijateljskim versajskim i njemačkim vojskama, komunari u 72 dana postojanja raskidaju postojeći birokratsko-policijski aparat i kroz niz socijalnih i ekonomskih mjera – odvajanje crkve od države, uvođenje besplatnog i obveznog osnovnoškolskog obrazovanja, emancipiranje umjetničkih kolektiva, inzistiranje na rodnoj ravnopravnosti, ujednačivanje plaća, organiziranje radničkog samoupravljanja u napuštenim tvornicama i sl. – pokazuju svijetu kako može izgledati put prema socijalizmu.
Kontrarevolucija ipak pobjeđuje: francuske postrojbe slamaju Komunu i odnose najmanje 20 000 života, a kasnije uhićuju oko 38 000 boraca, aktivistkinja i civila, deportirajući i osuđujući tisuće ljudi na smrt.
Toga ljeta Jenny i njezina obitelj neumorno rade na zbrinjavanju izbjeglica iz Pariza, osiguravajući im sklonište, novčanu pomoć, mjesta u školama i zaposlenje, a kroz kontakte u Engleskoj onima pod prijetnjom uhićenja i smaknuća dobavljaju putovnice za bijeg iz Francuske. Barunica s porijeklom vojvode od Argylla primala je pod svoj krov radnike i azilante kao da su najugledniji velikodostojnici.
O mjestu žena u ovim velikim političkim prevratima kroz korespondenciju s Wilhelmom Liebknechtom Jenny promišlja na sljedeći način:
„U svim ovim bitkama nas žene zapada teža uloga utoliko što je manja. Muškarac crpi snagu iz borbe s vanjskim svijetom i krijepi ga prizor neprijatelja, čak i kada im se broj mjeri u legijama. Mi ostajemo kod kuće i zakrpavamo čarape. Time nam brige ne nestaju, a malene gorčine svakodnevice sporo ali postojano glođu hrabrost pri suočavanju sa životom. Govorim to iz trideset godina iskustva.“
Kada je, potkraj studenog 1881. godine, izašao članak u mjesečniku Leaders of Modern Thought koji engleskom čitateljstvu napokon predstavlja i visoko ocjenjuje Kapital, Jenny je već bila prikovana za krevet, u završnim stadijima raka jetre. Oči su joj, čuvši tu vijest, svejedno zasjale; prema riječima njezina muža, bile su veće i ljepše no ikada prije. Da, borba se nastavlja. Umrla je dva dana kasnije, sa 67 godina.
