Proživjela je život kao “žuđenje u svijetu”. Može li parafraza najpoznatijeg stiha hrvatske lirike – “Pjesnici su čuđenje u svijetu” – uvesti u život žene kojoj je posvećena zbirka što počinje tim znamenitim, nenadmašnim retkom? “Tatjani posvećeno” – ta posveta, prisna i zagonetna istodobno, i danas, cijelo stoljeće kasnije, intrigira svakoga tko otvori prvu stranicu čudesnih Preobraženja Antuna Branka Šimića. A kad sazna tko je bila ta misteriozna Tatjana i kako je proživjela svoj život, parafraza o životu kao “žuđenju u svijetu” moći će se učiniti opravdanom. Jer, ta žena, kojoj je njezin 22-godišnji zaručnik A.B. Šimić 1920. posvetio svoju zbirku, živjela je upravo tako: u žudnji, sa svim njezinim krajnostima i paradoksima, od utopijskoga revolucionarnog zanosa na prvome mjestu, spojenoga s krajnjim altruizmom, empatijom i nesebičnošću, pa do povremenog resantimana i osvetoljubivosti kasnijih godina u koje su je odvele nesreće njezina nadasve okrutnog dvadesetog stoljeća.
U nepunih sedam desetljeća života – umrla je 8. veljače 1966., dan nakon 69. rođendana – preživjela je četiri države i dva rata, neopisive strahote, nasilje i zlo, te doživjela gubitak dvojice ljubavnika – prvoga još prije tridesete, od tuberkuloze, drugoga prije četrdesete, u čistkama što je ih provodila Staljinova komunistička partija, uzurpatorica ideja kojima je ostala privržena cijeloga života.
Tatjana nije bilo njezino pravo ime. Josipa Marinić rodila se 7. veljače 1897. u tadašnjoj Slavonskoj Požegi, u obitelji nadničara Đure Marinića i pralje Marije Duić. Bila je trinaesto dijete, od kojih će preživjeti tek sedmoro. Čemerna, ubitačna neimaština otežana mukom, zlostavljanjima i smrtnim opasnostima, pratit će je sljedećih pedesetak godina. Roditelji, beznadno siromašni ali očito oslobođeni otpora prema školovanju ženske djece, odlučili su ih obrazovati onoliko koliko su pretpostavljali da mogu: brata Franju, ali i Josipu, koja je zarana pokazala živu inteligenciju i volju za učenjem.
U godini početka Prvog svjetskog rata, mladu djevojku sa završenom osnovnom školom poslali su u Učiteljsku školu u Osijek. No ne zadugo: roditelji je već nakon prvog razreda nisu više mogli uzdržavati, pa se već s 18 godina – “jedva nešto više od djeteta”, napisat će Melita Richter Malabotta, autorica jednoga od tek nekoliko sustavnijih radova o Marinić – Josipa zaposlila kao nekvalificirana učiteljica u školi u selu Poljanska kraj Slavonske Požege. I tu, umjesto da klone pod neimaštinom, samoćom i ratnim čemerom, počinje se nazirati strašna žena iz boljeg svijeta: u provincijsku školu, u uvjete kakve danas zasigurno ne možemo ni zamisliti, Josipa unosi naizgled male, ali presudne promjene: uspostavlja red i higijenu te otvara kuhinju za djecu koja dolaze iz udaljenih sela.
“Već je u tom svom prvom iskustvu dodira s narodom razvila poseban senzibilitet za uočavanje socijalnih problema, ali je isto tako shvatila da se za nalaženje odgovora prije svega treba pouzdati u vlastite snage i nesebičan, neumoran rad. To će saznanje biti ideja pratilja njezina života, bez obzira na pozicije koje će zauzimati u društvu kasnije, kad bude stajala na čelu institucija odgovornih za razvoj i unapređenje socijalnog rada”, piše Malabotta u svom radu “Život i vrijeme Tatjane Marinić, jedne od osnivača studija socijalnog rada u Hrvatskoj”.
Nije dugo ostala u Poljanskoj. Izvori, među kojima je doktorat povjesničarke Nataše Mataušić najiscrpniji, navode kako je 1916. otišla u Zagreb i zaposlila se kao radnica u Tvornici kože Astra. Tu, u glavnom gradu, Josipa istodobno radi, studira i uzdržava dvojicu braće, ali i počinje razumijevati apokaliptični ratni svijet oko sebe, koji je svakoga iole etičnog naprosto gurao k idejama socijalne pravde i jednakosti – idejama komunističke revolucije. U vremenu oduševljenja pobjedom Sovjeta i izlaskom Rusije iz Prvoga svjetskog rata, kao i zanosa zbog propasti prezrenih, kompromitiranih carstava i uspostave nacionalnih država u Europi, Josipa Marinić svesrdno prigrljuje progresivne lijeve ideje početka 20. stoljeća, koje su revoluciju, za dobro ili za zlo, poistovjećivale s moralnošću. Nakratko postaje članicom Odbora jugoslavenske revolucionarne omladine i Socijaldemokratske stranke, da se potom pridruži krugu intelektualaca oko Miroslava Krleže, Augusta Cesarca i Ognjena Price, i postane članicom Socijalističke radničke partije (komunista) Jugoslavije. “Od tada će cijela njezina politička aktivnost i sav život biti vezani uz rad i aktivnosti Partije”, piše Nataša Mataušić u svojoj doktorskoj disertaciji “Diana Budisavljević i građanska akcija spašavanja djece – žrtava ustaškog režima”.
U Zagrebu tako susrećemo političku aktivistkinju i odvažnu slobodoumnu intelektualku, ženu koja je vlastitom upornošću i inteligencijom nadvladala egzistencijalne okove – činjenicu da je žena, pa još siromašnoga proleterskog podrijetla – kreirajući samu sebe u samosvjesnu i obrazovanu komunistkinju, što je za ono vrijeme značilo pripadati etičkome vrhuncu progresivnog dijela društva. Uključena u Krležin intelektualni, pa i osobni krug, 1919. upoznat će neostvarenu ljubav svog života, 21-godišnjeg pjesnika Antuna Branka Šimića. “Bela Krleža, s kojom se u to vrijeme družila, svjedoči da su ona i Tatjana išle specijalno u Kazališnu kavanu da se upoznaju sa Šimićem”, napisao je povjesničar Ivan Očak u tekstu “Nepoznata ostavština A. B. Šimića,” objavljenom u sklopu priređivačkih bilješki uz Šimićeva pisma partnerici, u drugome svesku pjesnikovih Sabranih djela koja je 1988. izdao bivši zagrebački izdavač August Cesarec.
U to vrijeme iščezava Josipa, i dolazi Tatjana. Biografi se slažu da ju je Tatjanom nazvao upravo Šimić. Kako god bilo, 1920. pjesnik objavljuje skromnu poetsku zbirku s ekspresionističkom, odvažnom ilustracijom svojega prijatelja, slikara Save Šumanovića, na naslovnici – Preobraženja. “Tatjani posvećeno”, stoji na prvoj stranici. Josipa Marinić nikada više neće koristiti ime kojoj su joj nadjenuli roditelji, naročito ne nakon što Šimić, samo pet godina kasnije, 2. svibnja 1925., umre od sušice u zagrebačkoj bolnici. Pet, šest godina živjeli su zajedno, nevjenčani: za ono vrijeme, i sredine iz kojih su dolazili – Tatjana iz ruralne Slavonije, Antun Branko iz Hercegovine – apsolutno skandalozno. Danas, teško je i zamisliti civilizacijski jaz što su ga to dvoje mladih ljudi sami iz sebe uspjeli premostiti, otrgnuvši se još u najranijoj mladosti, vlastitim snagama, okovima balkanske provincije – koja, kako znamo, guši i dan danas – i stasavši u hiperkultivirane mlade ljude, kreativne, progresivne, slobodoumne, socijalno osviještene slobodare.
O naravi njihove veze ne zna se mnogo: Tatjana o njoj kasnije nije više govorila, a Šimićevih devet pisama, objavljenih u spomenutome tomu Sabranih djela, zajedno s njegovom toplom ali enigmatskom posvetom, možda više skrivaju nego što otkrivaju. Jer, dok pjesme iz Preobraženja – “Ljubav”, primjerice – daju naslutiti izrazito senzualnu i senzibilnu Tatjanu, Šimićeva pisma opterećena su izvještajima o Brankovoj bolesti, konstantnoj besparici što ih je oboje tištila, i slutnji političkih nevolja (u listopadu 1924. tadašnje su novine Šimića i Krležu nazvale “plaćenicima crvene Rusije”), ali i pjesnikovim bolećivim muškim predbacivanjima, prepletenim s maštanjima o zajedničkoj budućnosti koja nikada nije došla: nakon što ga je krajem siječnja ili početkom veljače 1924. na povratku iz Dubrovnika, bolesnoga i iscrpljenog dočekala u Bosanskom Brodu, zajedno su se vratili u Zagreb, u kuću na Opatovini gdje je pjesniku i danas spomen-ploča, u kojoj se Tatjanin partner u tri mjeseca ugasio. Nikada nitko nije istražio otkud u kasnim Šimićevim pjesmama onoliki socijalni naboj i empatična solidarnost s potlačenima – ne bi bilo čudno da to u njima gori tihi Tatjanin poticaj.
“Poslije smrti svog zaručnika Tatjana Marinić, kako sama kaže, bacila se ‘svim svojim bićem i energijom na partijski rad’”, napisao je Ivan Očak. U sljedećih dvadeset godina, od zanesene će komunističke intelektualke, koja živi s pjesnikom i druguje s piscima, stasati u očvrslu, iskusnu ilegalku koja će izdržati jeziva mučenja, a potom i u prekaljenu ratnu veteranku, da poslije rata, sa žarom koji je znao počiniti nepotrebne štete, i bez trunke sumnje u motive i sposobnosti vlastitoga naraštaja, sudjeluje u izgradnji boljeg svijeta – što on i jest bio, ma što danas izmišljala pomodna revizionistička bratija.
Dvadesetih i tridesetih godina proživjela je teške šokove: više je puta hapšena; u policijskim mučenjima ozlijeđena joj je kralježnica i djelomično oduzeta ruka; isključena je iz KPJ te otpuštena s posla. Istodobno je mnogo putovala: dva puta u SSSR, gdje sudjeluje na 7. Kongresu Kominterne i upoznaje Maksima Gorkog, Klaru Zetkin i Lenjinovu suprugu Nadeždu Krupsku, te u Graz i Beč, kamo ju je Partija preko svojih veza poslala na liječenje od posljedica policijskog iživljavanja.
U Beču, Marinić je tjelesnu rehabilitaciju očito smatrala traćenjem vremena, pa je učila suvremene metode skrbi o djeci i starijima te pohađala predavanja Sigmunda Freuda i bračnog para psihologa Charlotte i Karla Buehlera. Pokušala je u pretežito nasilničkom metežu tih godina pronaći i nešto topline: 1927. prihvaća intimnu ponudu političkog sekretara Centralnog komiteta KPJ Đuke Cvijića. “Mi smo 1927. stupili u zajednički život, on u zatvoru, ja u zatvoru, on vani, pa ja onda vani, nikakav to nije život“, gorko će kasnije sama svjedočiti. Iz tog vremena potječu i dokumenti koje spominje Nataša Mataušić, “da je patila od PTSP-a kojeg je vrlo vjerojatno ‘zaradila’ hapšenjem iz 1930. godine.” Postoje, naime, psihijatrijski nalazi “kako iz Hrvatske kao i jedne bolnice u Beču”, koji svjedoče “o iznimno teškom psihičkom stanju”, i dijagnosticiraju tegobe vrlo slične onima koje danas opisujemo pojmom posttraumatskog stresnog poremećaja. Povrh svega: “U svrhu liječenja bila je tretirana i elektrošokovima.” I te podatke, bez sumnje, valja uzimati u obzir kada se sudi o nekim, naizgled očito neetičnim, poslijeratnim postupcima Tatjane Marinić.
A Drugi svjetski rat tek je imao početi. Nakon što je u prvoj polovini tridesetih otpuštena i umirovljena, posao dobiva ponovno 1938. u Odsjeku za zaštitu djece i obitelji Odjela za socijalnu politiku Banovine Hrvatske. Dvije godine kasnije, 1940., u tom joj je Odjelu nadređeni postao pedagog, psiholog i biolog Kamilo Bresler, koji će u NDH biti postavljen za “odsječnog savjetnika” u Ministarstvu zdravstva. Baš će suradnja s Breslerom uzrokovati najveću kontroverzu života Tatjane Marinić; kontroverzu koja prijeti da ta plemenita žena ostane zapamćena, činjenično točno ali nezasluženo, kao nečasna krivotvoriteljica povijesne istine. Na Breslerov će prijedlog Marinić 1940. otići u selo Rudo kraj Samobora gdje je, kako piše Mataušić, “zbog siromaštva, gladi i socijalne zaostalosti bila velika smrtnost djece”. “U samo nekoliko mjeseci po dolasku uspjela je organizirati jedan od prvih dječjih vrtića, ‘Malu školu’ i u njoj kuhinju za djecu. Svojom je iznimnom socijalnom osjetljivošću, pogotovo kad su u pitanju bila djeca, u vrlo kratkom vremenu osigurala djeci i skrb i zaštitu od neizvjesne, nerijetko tragične sudbine”. Taj je rad u Rudom Tatjana Marinić, premda ilegalka i nepokolebljiva antifašistkinja, nastavila i nakon što je uspostavljena NDH.
Od veljače 1942. Bresler je bio ključni suradnik Diane Budisavljević, koja je u listopadu 1941., iz motiva čistoga suosjećanja i humanosti, pokrenula akciju spašavanja pravoslavne djece iz ustaških logora, o kojima su u Zagreb počele stizati prve oskudne, ali jezive vijesti. Nakon što je Hrvatski crveni križ zbog upozorenja ustaških vlasti odbio pomoći čovjekoljubive napore Diane Budisavljević, njegov direktor uputio ju je na predstojnika Odjela za zaštitu djece u Ministarstvu udružbe – Kamila Breslera. Suradnju s tim čovjekom Budisavljević će u svojem dnevniku opisati ocjenom kako mu se “ne može u dovoljnoj mjeri zahvaliti za sve što je, uz opasnost za vlastiti život, učinio za progonjenu pravoslavnu djecu i uopće za svu djecu koja su bila u nevolji”.
Nakon što je Diani Budisavljević omogućio da organizira spašavanje djece, te nakon što je ona, u srpnju 1942. u dramatičnim okolnostima pokušala organizirati spas djece koja su umirala u Staroj Gradiški, dijelu jasenovačkoga ustaškog logora smrti, Bresler se sjetio Tatjane Marinić.
“Bresler je imao samo dva dana da organizira prihvat i smještaj djece. (…) Otišavši potom u Rude, selo pokraj Samobora, k svojoj suradnici Tatjani Marinić, pridobiva za suradnju i nju i njezine učenice u školi za odgajateljice u dječjim vrtićima,” piše Nataša Mataušić.
Tako se na istome poslu – spašavanja djece otete roditeljima od sigurne smrti – našlo troje dramatično različitih ljudi: Austrijanka iz viših građanskih slojeva, politički neopredijeljena legalistkinja antifašističkog usmjerenja Diana Budisavljević; građanski intelektualac i humanist na službi u ustaškom državnom aparatu Kamilo Bresler; i njegova podređena, proleterska komunistička ilegalka, izmučena dugim godinama skrivanja, neimaštine, nasilja i revolucionarne borbe Tatjana Marinić, koja će samo godinu kasnije zajedno s drugaricama prebjeći u partizane. Njih će troje, zajedno s drugim sudionicima te epohalne drame, spasiti tisuće djece od sigurne smrti – ali poslijeratne interpretacije tih događaja oblikovat će pobjednici – ovoga puta u liku Tatjane Marinić.
Izvor: Žene Hrvatske u NOB-u, ur. Marija Šoljan
U partizanima Tatjana nastavlja, kako zna i umije, brinuti o ratnoj siročadi. Nakon oslobođenja Dalmacije, u Splitu organizira dom za tisuću djece bez roditelja. Istodobno pokreće tečajeve za odgajatelje. Poslije rata nastavlja rad, ovaj put institucionalno: preuzima dužnost načelnice za dječju zaštitu u Ministarstvu za socijalnu politiku, što je preimenovana ali ista dužnost na kojoj je do kraja rata radio i Kamilo Bresler. Tako dotadašnji pretpostavljeni postaje podređeni. Ali, i u novim okolnostima nastavili su raditi zajedno. Briga o djeci žrtvama ratnog terora – oko 80.000 djece – ostat će glavna profesionalna, ali i osobna preokupacija Tatjane Marinić. Svoje djece nije imala.
Nastavljajući prijeratni i ratni rad iz Rudog, utemeljuje prve sustave školovanja: 1948. postaje upraviteljicom Škole za odgojitelje u Zagrebu, a godinu kasnije odlazi u Beograd, u savezno ministarstvo prosvjete, gdje nastavlja i produbljuje glavno zanimanje. U sljedećim godinama, postala je predsjednica Nacionalnog komiteta Jugoslavije za problem predškolskog odgoja, te jednom od prvih počasnih članica Svjetske organizacije za brigu o djeci predškolskog uzrasta (OMEP). Iz Beograda vraća se u Zagreb i zapošljava u Savjetu za narodno zdravlje i socijalnu politiku hrvatske vlade. Nakon što je 1952., uvelike uz njezin osobni doprinos, u Zagrebu osnovana Viša stručna škola za socijalne radnike – najstarija takva škola u jugoistočnoj Europi – izabrana je za profesoricu metodike, i pet godina kasnije umirovljena.
Ratne partizanske fotografije Tatjane Marinić pokazuju onižu ženu, odjevenu u grubu partizansku čoju, s titovkom i petokrakom na glavi, oštrih i pronicljivih crta na nenjegovanom licu koje odaje iscrpljenost i umor, premda nipošto i rezignaciju. U knjizi Nataše Mataušić objavljena je i fotografija iz srpnja 1942., snimljena u Rudama, na kojoj Tatjana, ruku prekrštenih u krilu, sjedi u sredini skupine svojih učenica škole za odgajateljice. Na toj se fotografiji doima još iscrpljenijom nego u partizanima, što nipošto nije čudno: tada je bila potpuno sama, prepuštena sebi, u stalnoj opasnosti od uhićenja, izbačena iz Partije, a i dalje joj vjerna, kao što je vjerna i svojemu životnom pozivu, jednom od najplemenitijih uopće – spašavanju djece u apokalipsi ratnog nasilja. Cijeli je život proživjela stvarajući bolji svijet usred najgorega, i uvelike je uspjela, spasivši tolike živote, i stvorivši institucije koje ljudima pomažu do danas.
Posljednjih je godina sjećanje na nju nezasluženo kompromitirano: zagrebački vrtić Tatjane Marinić, na primjer, na svojoj internetskoj stranici ni riječju ne objašnjava tko je bila žena čije ime nosi, a na internetskim aukcijama mogu se pronaći – sramotno – ponude za prodaju plakete Nagrade Tatjane Marinić, koju od 2014. Hrvatsko društvo socijalnih radnika, kao svoje najviše priznanje, dodjeljuje istaknutim socijalnim radnicima. Ipak, ponajviše je uspomena na Tatjanu Marinić zasjenjena otkrićem da je osobno odgovorna za krivotvorenje uloge Diane Budisavljević u spašavanju pravoslavne djece od ustaškog progona: potkrijepljene i dosad najiscrpnije dokaze o tome podastrla je Mataušić u svojoj doktorskoj disertaciji, koju je zagrebački Profil 2019. objavio kao publicističku knjigu Diana Budisavljević – prešućena heroina Drugog svjetskog rata. U toj su važnoj i iscrpnoj knjizi iznesene bez sumnje vjerodostojne povijesne činjenice, i tome se nema što prigovoriti.
Ali, historiografska je kronologija jedno, a iskustvena, humana prosudba ipak nešto drugo: Tatjana Marinić, koju je Miljenko Jergović opravdano nazvao “prebijenim anđelom, ispunjenim gorčinom”, očito se nije uspjela izvući iz živoga blata vlastitoga klasnog i ideološkog resantimana, niti dovinuti do spoznaje da je i Diana Budisavljević, baš kao i ona sama, bila istodobno i žrtva i pobjednica nad okolnostima snažnijima od njih: da im je kojom srećom objema bilo poklonjeno da razumiju kako nisu radile za ono za što su mislile da rade – Budisavljević za dužnost građanskoga humanizma, Marinić za komunizam koji tek ima doći – nego da su radile ruku pod ruku, na istome poslu rušenja patrijarhalnog nasilja i destrukcije, na poslu feminističke brige koja se protivi svakoj apstrakciji i gleda svaku osobu kao takvu, nepravde su mogle biti izbjegnute. Zato danas valjda napokon dolazi vrijeme za veliko feminističko pomirenje. Jer Tatjana i Diana uistinu su bile jedne od onih “nekoliko svijetlih bijelih prozora” iz nezaboravne slike koju je u pjesmi “Povratak” ovjekovječio Tatjanin prerano umrli partner: “Iz tame u me gleda nekoliko bijelih svijetlih prozora:/ko nekoliko bijelih svečanih časova/iz crnog života ljudi”.
Tekst je objavljen uz financijsku podršku Zaklade “Kultura nova”. Mišljenja izražena u ovom tekstu odražavaju isključivo mišljenja autora/ice i ne izražavaju nužno stajališe Zaklade “Kultura nova”.
