Jesu li 1950-e uistinu izgledale kao u seriji Mad Men? Jesu li žene bile poslušne, savršeno dotjerane, nasmiješene i pristojne supruge koje su odgajale djecu, obavljale kućanske poslove i strpljivo čekale da se suprug vrati kući? Ta pitanja postavlja Rachel Cooke u predgovoru knjige Her Brilliant Career: Ten Extraordinary Women of the Fifties.
Na odgovor ne treba dugo čekati. Da nisu svi muškarci željeli poslušne lutke dokazuje primjer pisca Kingsleya Amisa koji je suprugu napustio zbog inteligentne i obrazovane glumice i spisateljice Elizabeth Jane Howard, koja je prije njega već dvaput bila udata. A 1959. dramatičar i kritičar John Osborne napušta svoju drugu suprugu da bi bio s Jocelyn Rickards koja je prijateljevala s Lucianom Freudom, i bila ljubavnica Grahama Greenea.
No, oni nisu glavni protagonisti ove knjige, niti se ona vrti oko tračeva iz ’50-ih. Radi se o ozbiljnoj analizi privatnih i profesionalnih života zanimljivih i većinom vrlo obrazovanih žena koje su težile samorealizaciji.
Rachel Cooke s nizom fascinantnih detalja ispisuje biografije žena koje su od života željele više od savršenog braka, dakle više od najčešćeg stereotipa vezanog za pedesete. Dokazuje da su se i pedesetih neke žene itekako znale izboriti za sebe, i – unatoč sveprisutnim predrasudama – nametnule kao profesionalni autoriteti.
Takvim snažnim osobnostima, samomislećim ženama prikazane su režiserka Muriel Box, autorica kuharica Patience Grey, novinarka Nancy Spain, vrtlarica Margery Fish, vlasnica kazališta i vozačica trkaćih automobila Sheila van Damm, arhitektica Alison Smitson, arheologinja Jacquetta Hawkes i sutkinja Rose Heilbron.
Zajednička im je ustrajnost, više ili manje nekonvencionalno razmišljanje, želja za obrazovanjem i napredovanjem, i to ne samo vanjskim u smislu ambicije, nego i unutarnjim napredovanjem, želja da postanu bolje i razvijenije osobe.
Autorica je izabrala detalje iz života junakinja koji govore ponešto o njima i njihovim osobnostima, istovremeno obuhvaćajući i širu sliku društva u kojem su živjele, i načina na koje je ono tretiralo žene i njihove potrebe i probleme. Patience Grey se, primjerice, zaposlila u Observeru u kojem je trebala uređivati podlistak „Iz ženske perspektive“. Iako nije imala pojma kako bi on trebao izgledati, bilo joj je jasno da njezina osobna tema – kako bez oca odgojiti dvoje djece i istovremeno zarađivati za život – u toj rubrici sigurno ne bi bila prihvaćena, pa se ipak odlučuje za manje šokantne teme.
Silno je zanimljiva priča odvjetnice Rose Heilbron, koja je zbog svog truda relativno mlada postala odvjetnicom, a onda i sutkinjom. Osim nje, u Engleskoj je 1956. bila samo još jedna odvjetnica – Helena Normanton – prva žena u Engleskoj kojoj je putovnica izdana s djevojačkim prezimenom, no ipak se predstavljala s gospođa „jer je to bolje za posao“.
Bilo je to vrijeme velikih predrasuda u odvjetničkoj profesiji – novinari su pisali da žene ne mogu biti odvjetnice jer ne mogu objektivno rasuđivati, a i glas im je preslabašan da bi ga mogla čuti cijela dvorana. Ipak, Rose Heilbron već kao mlada odvjetnica postaje gotovo celebrity – novinari su pomno pratili što je rekla, prenosili kako je obučena, doduše s velikom dozom šovinizma: činjenica da nosi naušnice inače bi ih iritirala, ali opraštali su joj jer je bila udata, imala malo dijete i brinula se za kućanstvo! Tako se u Daily Mirroru moglo pročitati da: „Kod kuće … Rose Heilbron odlaže periku i halju, i postaje tiha atraktivna kućanica…“ Na (ne)sreću nije zabilježeno kako se osjećala čitajući takve napise o sebi.
Druga fascinantna žena je arhitektica Alison Smithson, koja je uspjela odgojiti troje djece i proslaviti se svojim građevinama, od kojih je možda najpoznatija ona koju časopis The Economist i danas koristi u Londonu. Sa svojim je suprugom, također arhitektom, Peterom Smithsonom, imala ravnopravan odnos: on je podupirao njezinu karijeru, a projektirali su i zajedno. Dijelom njihove nekonvencionalnosti ističe se činjenica da su pri uređenju prostora izbacivali kauč, jer su ga držali ostatkom buržoaske tradicije, simbolom učmale malograđanštine. Inzistirali su na stolcima koji i sami po sebi mogu biti umjetničko djelo.
Dio navodno teškog karaktera Alison Smithson bila je tvrdoglavost, koju treba uzeti s dozom opreza, jer ipak je bila žena u muškom svijetu – možda joj ništa osim tvrdoglavosti nije preostalo! Cooke joj pripisuje i veliku dozu nesigurnosti, pomiješanu s inventivnošću i željom za radom, iz kojih je onda ponekad proizašla i samouvjerenost.
Nije li to tipično za naše feminističke prethodnice, pa do neke mjere i za žene koje danas žele uspjeti u onome čime se bave? Iako svjesne svog obrazovanja i sposobnosti, na ramenu im ipak čuče pounutarnjeni zahtjevi i stereotipi društva – možda je istina da nisu i ne mogu biti dovoljno dobre?
Neke su žene morale čekati da ostanu udovice da bi se preporodile. Slučaj je to Margery Fish, koja je sa suprugom za vrijeme rata uređivala vrt onako kako je on zamislio, dok je ona svoje cvijeće stavljala sa strane da ne bi zauzimalo previše mjesta i nagrđivalo njegove ideje. Trebalo je proći dvije godine od smrti supruga da se osmjeli, no nakon toga Margery Fish preporodila je i sebe i vrt, počela u novinama pisati tekstove o vrtlarenju, primati posjetitelje u prekrasni, divlji vrt, nimalo nalik onom dobro posloženom, na milimetar isplaniranom prostoru kakav je nekad bio. Imala je dovoljno novca nakon suprugove smrti da nije morala raditi – ali je to htjela jer ju je ispunjavalo.
Biografije ovih izuzetnih žena pročitala sam u dahu, razmišljajući kolike su one bile iznimke u odnosu na većinu žena svoga vremena, zatočenih u svoje i tuđe predrasude. Pedeset godina nakon njih, uspješne žene na sreću nisu iznimka. Ali briga za djecu i kućanstvo i dalje je primarno ženska domena.
Vjerujem da se i danas žene koje ujutro ostavljaju djecu u vrtiću da bi išle raditi mogu poistovjetiti s osjećajem krivnje koji u autobiografskom romanu opisuje novinarka Anne Scott James, urednica u Harper’s Bazaaru 50-ih:
„Do sada sam uvijek bila nestrpljiva da počnem raditi … Sad sam počela zatvarati vrata stana s nekom vrstom grča…“
Svakako preporučujem ovu knjigu – jer su primjeri žena koje su živjele prije nas i nešto postigle u onom čime su se željele baviti uvijek inspirativni. Ali i zato što su u njihovim biografijama sadržane kontradikcije ženskih života – nesigurnost i ambicija, te vječno žongliranje između biološke i intelektualne sfere.
Danas je sve više uspješnih žena, no još je uvijek dominantan patrijarhalan model po kojem žene, koliko god uspješne, trebaju biti i domaćice i majke. A promjena će se dogoditi tek kad većina u društvu, osobito same žene, shvate da to nije nužno, jer uspješne muškarce ni danas nitko ne pita koliko imaju djece ili zašto ih ne namjeravaju imati i više.
