Istovremeno je naziv zbirke eseja i govora Susan Sontag čiji je hrvatski prijevod nedavno objavljen u izdanju Domina.
Zbirka se sastoji od 16 tekstova, većinom nastalih u posljednjem desetljeću autoričina života, te je uređena prema naputcima koje je sama pripremila. Naslov Istovremeno odabrali su urednici izvornog izdanja u čast polifoničnoj kvaliteti knjige te nerazdvojivosti književnosti i politike u njenom radu.
„Bila je zainteresirana za sve. Zaista, ako bih je morao opisati samo jednom riječju, to bi bila riječ proždrljivost. Željela je doživjeti sve, okusiti sve, ići svuda, učiniti sve … Raspon njenih interesa bilo je (barem meni) teško shvatiti, nemoguće pratiti,“ zapisao je njezin sin, David Reiff, u uvodu knjige. Među tekstovima valja istaknuti „Raspravu o ljepoti“ koja otvara zbirku, zatim uvode romana, te tekstove o posljedicama terorističkog napada u New Yorku 11. rujna, na koje se nastavlja i esej o ulozi fotografije u današnjem svijetu te u „ratu protiv terorizma,“ kojeg predstavljamo u nastavku.
Beskrajni rat: beskrajni tijek fotografija
Izvorno objavljen u ponešto drugačijem obliku u The New York Timesu 2004., esej „O mučenju drugih“ bavi se načinom na koji fotografije oblikuju pamćenje i utječu na našu percepciju ratova i sukoba; konkretno, rata u Iraku i mučenja iračkih zatvorenika od strane Amerikanaca. Sontag piše kako je pojava kontroverznih fotografija mučenja i ponižavanja ponukala administraciju Georgea Busha da pokuša ograničiti njihovu diseminaciju te da izjavi kako je predsjednik šokiran i zgrožen – „kao da su pogreška ili užas u tim prizorima, a ne u onome što prikazuju.“ Čak i kada je konačno Bush bio primoran upotrijebiti riječi žao mi je, navodi Sontag, „činilo se da je fokus tog žaljenja i dalje bila šteta napravljena američkom polaganju prava na moralnu superiornost.“
Zbog inzistiranja na ideji neprekidne terorističke prijetnje, Busheva vlada lišila je zatvorenike svih prava koja imaju po Ženevskoj konvenciji, opravdavajući na taj način vlastitu okrutnost. „Nisu li stoga pravi problemi fotografije ono što one otkrivaju da se dogodilo ‘osumnjičenima’ u američkih pritvorima,“ pita se Sontag. Ne: užas onoga što je prikazano neodvojiv je od užasa da su fotografije uopće snimljene te da počinitelji na njima zlurado poziraju, očigledno svoje aktivnosti smatrajući potpuno opravdanima. Fotografije u ovom slučaju funkcioniraju kao trofeji, ali i kao poruka koju treba odaslati putem elektronske pošte diljem svijeta.
Brutalnost koja se ne ispričava
„Živjeti znači biti fotografiran, snimati život … ali živjeti također znači i pozirati … Događaji se djelomično konstruiraju kako bi ih se fotografiralo. Smiješak je smiješak za kameru,“ piše Sontag, dodajući kako je značenje fotografija mučenja, između ostalog, u tome da počinitelji nisu shvaćali da ima išta pogrešno u tome što fotografije prikazuju. „Amerika je postala zemlja u kojoj se fantazije i praksa nasilja čine poput dobre zabave.“ Bitna je i seksualna komponenta mučenja, ističe. Veliki broj fotografija mučenja ima seksualnu temu, poput prisiljavanja na masturbaciju ili simuliranja seksualnih odnosa. Jedna od najpoznatijih fotografija prikazuje mladu vojnikinju kako vodi golog zatvorenika na uzici.
„Gledajući ove fotografije,“ piše Sontag, „upitate se kako se netko može ceriti na patnje i poniženja drugog ljudskog bića?“ Odgovor je jednostavan – ljudi rade takve stvari drugim ljudima, a rade ih zato što im je netko to naredio ili ih je uvjerio da drugi zaslužuju biti poniženi i mučeni. Vojnici poziraju s uzdignutim palčevima pred grozotama koje su počinili i šalju fotografije prijateljima. Dok smo se prije trudili sakriti svoje privatne živote, objašnjava autorica, danas živimo u društvu u kojem vapimo da ih otkrijemo na televiziji. „Ono što prikazuju ove fotografije jednako je kultura besramnosti kao i vladavina divljenja brutalnosti koja se ne ispričava.“
