Još je davne 1991. godine Katha Pollitt za NY Times napisala članak ‘Hers; The Smurfette Principle’ definirajući i sam pojam. The Smurfette Principle u medijskom žargonu je tendencija da fikcionalna djela imaju samo jedan ženski lik među mnoštvom muških glavnih likova, iako polovicu ljudske populacije čine žene, osim ako serija/show nije usmjeren direktno na žensku publiku.
Poruka je jasna, kaže Katha Pollitt: “Dječaci su norma, cure varijacija/devijacija; dječaci su glavni, cure su periferne; dječaci su individualci, a cure tipovi. Dječaci definiraju grupu, njezinu priču, kodove i vrijednosti. Cure egzistiraju i definirane su jedino u relaciji s dječacima.”
Iako se, tijekom vremena, degradirajući pristup prema ženskim fikcionalnim likovima osvijestio, ipak je i dalje prisutan na šarenim televizijskim ekranima, a najviše u animiranim serijama koje ciljaju na mlađu mušku ili opću publiku. Tada će likovi ne-ljudske vrste koji su ipak humanizirani biti karakterno definirani prema normama muškosti.
Razlog tomu su sigurno i izvorni materijali napisani desetljećima unazad, prije osviještavanja pitanja ravnopravnosti roda i spola. U klasičnoj komediji ili slapsticku, žene su često odsutne jer udariti djevojku se ne smatra smiješnim. Ovo se može opravdati i istinama u pojedinom kontekstu; realistično je da u vojsci, policiji i sličnim grupama dominiraju muškarci. Ipak, glavni razlog zašto su ženski likovi u manjini je taj što su pisci medijskih tekstova uglavnom muškarci.
Ovaj slučaj je uglavnom univerzalan za sve medijske forme. Većina pisaca pokušava izjednačiti status muškaraca i žena čineći ženski lik inteligentnijom i racionalnijom od ostalih likova, iako to ne mijenja činjenicu da ona i dalje ostaje jedina Štrumpfeta među kvantitativno nadmoćnim Štrumfovima.