Uz koji je film odrastao, zašto su mu draži domaći dokumentarni od igranih filmova, što ćete najizglednije zateći u njegovoj kuhinji i kako je Vox izgledao u svojim počecima – upoznajte Noahu Pintarića!
Jedan si od osnivača/ica udruge K-Zona, možeš li komparirati vaše, odnosno tvoje tadašnje ideje i ciljeve i ono što je do današnjeg dana postignuto? Odvija li se sve onako kako ste zamislili?
Pa zapravo nisam baš na popisu osnivača, ali sam se uključio u rad K-zone otprilike godinu i pol dana nakon osnutka udruge. Mislim se da se razvoj K-zone i Vox Feminae platforme odvija u čak raznovrsnijim smjerovima od onoga što je prvotno zamišljeno – online portal, cunterview.net. Vrlo bitna godina za K-zonu je bila 2007. kada je pokrenut Vox Feminae festival, koji je svake godine sve bogatiji programom i brojem posjetitelja_ica i čijem se 8. Izdanju u studnenom jako veselim.
Također, mislim da je važno za prepoznatljivost cijele platforme bilo i to što su 2010. godine razni segmenti djelovanja udruge (portal, festival, usluge) objedinjeni pod istim nazivom – Vox Feminae. Nakon tog strateški pomno osmišljenog martketinškog poteza tzv. rebrandinga (šala mala – u stvarnosti je to izgledalo tako da smo Vedrana Sunko, Gabrijela Ivanov i ja sjedilei svie skupa na kauču i mozgalei kako portal, festival, usluge izrade web-a, videa, dizajna, pr aktivnosti itd povezati u cjelinu i odjednom, u trenutku inspiracije, Vedrana skoči na noge i uzvikne „Nek bude sve Vox Feminae!“ I tako i bi. ) Razvoj platforme se naglo ubrzao, porastao je broj čitatelja_ica portala, posjetitelja_ica festivala, donatora, pruženih usluga web i video produkcije itd. Naravno ideali i ciljevi su isti od početka – bezkompromisno rodno osvještavanje uže i šire okoline.
Baviš se režijom i montažom, pa na koji onda način pridonosiš radu Vox Femainae portala, ili šire, čime se baviš u K-Zoni?
U K-zoni se bavim ponajviše video produkcijom, dakle, produkcijom video priloga za voxfeminae.net koji se bave raznim temema s područja rodne ravnopravnsti, civilnog društva, prava životinja, lgbt prava, prava društveno isključenih skupina i sl. Također, montiram i kad-kad režiram i snimam dokumentarne filmove, promotivne spotove i edukacijske filmove za druge OCD-eove u Vox feminae produkciji.
Na festivalu sam zdužen za filmski program, selekciju filmova i komunikaciju s distributerskim i producentskim kućama (u prijevodu- dogovaram filmove i cjenkam se za iznos koji je potrebno platiti za prava na prikazivanje). Također se bavim fundraisingom i strateškim razvojem udruge.
Fotka: Nina Đurđević
Među osnivačima si i udruge TransAid, koja između ostaloga, trans* osobama nudi savjetovanje i podršku. Jeste li u tom smislu ostvarili dovoljnu vidljivost u trans* zajednici, obraćaju li vam se ljudi za pomoć?
Mislim da da, jer nam se osobe obraćaju za pomoć u prilično velikom broju. Uglavnom se ta pomoć odnosi na savjetovanje i podršku s područja medicinske skrbi (preporuke stručnjaka i stručnjakinja prije/tijekom procesa tranzicije, psiho-socijalna podrška kroz grupe podrške udruge i individualno savjetovanje i sl.), pravnu podršku pružamo u suradnji sa Ženskom sobom i Zagreb Pride-om, a osobe nam se najčešće obraćaju u svezi promjene dokumenata, a nerijetko i zbog problema na radnom mjestu, problema sa raznim institucijama – škole, fakulteti, banke, problema u obitelji – zbog nerazumijevanja roditelja osobe bivaju izbačene od doma, uskraćuje im se potpora tijekom studija i sl. …
Psiho-socijalna podrška je izuzetno važna jer trans osobe su izložene diskriminaciji u svim sferama života što je izravna posljedica patrijarhalnog, rodno neosvještenog, cis i heteronormativnog društva, stoga je jedan od najvažnijih zadataka rad na osvještavnju i senzibilizaciji društva. Posebno mi je drago da će Trans Aid ove godine u suradnji s Vox feminae festivalom prirediti filmski dan gdje će se prikazivati dokumentarci trans, inter i rodno varijantne tematike i nadam se što većem broju posjetitelja_ica.
Režirao si nekoliko dokumentarnih filmova, na koji si najponosniji i imaš li neku zanimljivu anegdotu sa snimanja koju si voljan podijeliti s našim čitateljima?
Izdvojio bih svakako ”Još Jednom”, prvi dugi dokumentarni koji sam radio, u koautorstvu s Anom Opalić. Posebno mi je prirastao srcu jer je djelomicno autobiografski i u njemu se pojavljuju kao saučesnice sve moje drage prijateljice i suradnice – Gabrijela Ivanov, Ana Opalić, Mima Simić, Helena Janečić, Ivka Kovačić …, a i produkcija je trajala 7 godina (prosječni životni vijek kunića) tako da sam uz taj film praktički odrastao tj. ostario, ovisi s koje točke linije života gledaš. Također se radujem i produkciji doksa ”Jezik, rod i spol”, koji progovara o trans temi kroz paradokse društva i jezika, s Danijelom Stanojević za HTV koja se nastavlja najesen.
Noah, Ana Opalić i plakat za film ”Još jednom”
Što misliš o hrvatskom igranom filmu? Najnoviji Hrvatski filmski ljetopis donosi podatak da je većini gledatelja prva asocijacija na hrvatski film ‘loš film’, slažeš li se s ovim većinskim stavom koji već neko vrijeme prati domaću filmsku produkciju?
Meni je uglavnom sinonim za noviji dugi igrani hrvatski film “ratni film” (tj. film bez obzira na žanr – drama, komedija, triler protkan ratom 90′ – naravno čast izuzecima, kojih svakako ima), a to je nekako tema koji mi se baš ne nalazi na listi “obavezno pogledati”. Zapravo bih jako volio da se društvo odmakne od te kolektivne misli i kulture stradanja, i da se to, između ostalog, reflektira i na filmsku umjetnost. No, pratim domaći dokumentarni film koji mi je zanimljiv što zbog toga što se i sam bavim sličnim, što zbog toga što mi se jako sviđa autorski stil i odabir tema, većinom društveno angažiranih, domaćih dokumentarista mlađe generacije.
Potpisuješ i režiju video spotova nekih domaćih glazbenih izvođača, koji ti je nekako najviše prirastao srcu?
Ranije sam se više bavio glazbenim spotovima, koji su mi zapravo vrlo draga video forma, a u zadnje vrijeme sam surađivao s Anom Opalić na nekoliko spotova U pol’ 9 kod Sabe, no, moj najdraži još uvijek nije završen. Premijera će biti nadam se krajem kolovoza, spot je rađen za pjesmu Bajk, vrlo je filmski.
Što radiš kad ne radiš?
Uglavnom sam sve aktivnosti koje me vesele i vrijednosti koje su mi važne pretvorio na neki način u posao tako da nemam baš hobije i nisam vješt u odmaranju. No volim provoditi vrijeme u druženju sa životinjama i spravljajući, manje vise uspješno, vegansku hranu.
Kakva će te glazba pratiti tijekom ljeta i koja ti se pjesma posljednjih dana vrti po glavi?
Bilo bi malo prozirno da kažem Huma drama od Planningtorock jel da? iako je to doista istina. “Gender s just a lie”, kaže tekst pjesme, couldn’t agree more 😉
