Kako je krenula promišljati feministički, kako je to dovelo do rada na Voxu, zašto joj treba teleskop i kojim pjesmama terorizira kolege/ice u uredu – upoznajte Andreu Laurić!
Andrea u sedam riječi…
Emocije, pravednost, struktura, aktiva, kreativa, iskrenost, smijanje.
Iako navedene osobine nerijetko imaju i svoje ekstreme, npr. emocije – osjetljivost, struktura – control freak itd.
Kako si se zainteresirala za rodnu ravnopravnost, feminizam… Čini se da te teme nisu baš popularne među mladima ili se varam?
Mislim da se neki pro feministički stav formirao već u ranom djetinjstvu zahvaljujući nestereotipnom odgoju mojih roditelja. Bilo im je bitno usaditi mi kvalitetne osobine, nikada ih nisu imenovali muškim ili ženskim.
Krajem srednje škole, to jest početkom faksa, osvijestila sam da je to zapravo iznimka i da postoji cijeli niz regulatornih društvenih mehanizama koji uvjetuju individualnu slobodu i izražavanje temeljem spola/roda, a da ne pričamo o institucionalnoj nejednakosti, društvenim stereotipima i slično. I jbg, jednom kada osvijestiš nepravdu, nema povratka. Počneš primjećivati, analizirati, proučavati, diskutirati, buniti se.
Uži krug u kojemu se krećem svakako je rodno osviješten, ali velika većina nije. Većina gaji negativnu percepciju o feminizmu i ne uočavaju njegovu potrebu u današnjem društvu, što uvelike priječi ikakav pomak i pozitivnu promjenu. Krivaca za to je mnogo, od obrazovnog sustava do kućnog odgoja, koji se uglavnom i dalje temelje na patrijarhatu, ali i datosti. Ljudi ne razmišljaju, ne propitkuju. Kritično razmišljanje izumire, samo konzumiramo.
Kako je izgledao tvoj put do Voxa? Što radiš u Voxu?
Jako zanimljivo, zapravo. Bivši dečko mi je otkrio tadašnji Cunterview i odmah sam odlijepila. Uslijedili su Kulturalni studiji, na kojima sam se upoznala s teorijom, kako kulturalnom tako i feminističkom, i hrpom sjajnih kolega/ica i profesora/ica, te nepovratno formirala stav, ali i ideale.
Nakon Kulturalnih, upisala sam diplomski studij novinarstva u Zagrebu i odlučila teoriju napokon i primijeniti. Jednu večer naišla sam na poziv za volontiranje na VoxFeminae.net portalu i odlučila se javiti. Tako sam postala djelom volonterskog tima, a ubrzo i redakcijskog. Danas sam zaposlena kao izvršna urednica i eto, već više od tri godine njegujem neki miks ljubavi i odgovornosti prema Voxu.
Imaš li neki najdraži moment iz svoje Vox povijesti?
Pamtim momente u kojima smo se smijali 🙂 Imam za svaku osobu iz Voxa barem po jedan autentični doživljaj koji volim. Sjajan smo tim!
Na formalnoj, poslovnoj razini, najdraži mi je svaki moment kada spoznam da Vox zaista ima (mjerljivi) utjecaj i čini pozitivnu promjenu. Nema većeg zadovoljstva.
Snovi, želje, pozdravi?
Uf, snovi. Puno maštam, uvijek sam u nekim idejama, razmišljanjima, planovima i kombinacijama. I želja također imam puno, kako za sebe, tako i za druge – prijatelje/ice, roditelje, VoxFeminae…
Trenutna, vrlo prozaična želja je teleskop. Nedavno se rodila ljubav prema zvjezdanom nebu. Počela je s divljenjem, a sada se polako razvija u intrigu.
Često me pitaš “Jel ti smeta ako pustim glazbu?” (radimo u istom uredu op.a.) i naravno, nikad nemam ništa protiv jer imaš super glazbeni ukus, pa podijeli svoju ljetnu playlistu s čitateljstvom 🙂
Hahaha, da, istina, pitam, ali samo zato da te ne distrakta glazba dok montiraš. Posebice loš zvuk s laptopa. Ovo je javni apel za jedne uredske zvučnike! Hahaha… Slijedi mala plejlista glazbenih brojeva kojih se Noah naslušao ovaj mjesec. A može poslužiti i kao soundtrack za intervju!
