Industrijom video igara oduvijek su dominirali muškarci, bilo kao autori i developeri, ili kao glavni igrivi likovi. Još od princeze Peach i Zelde, žene u video igrama trebalo je spašavati. Služile su kao komad mesa ili seksi scenografija sa svom osobnošću komada namještaja, a čak i kada smo zaigrali kao žena, njezini pikseli dizajnirani su s muškom perspektivom na umu. Lara Croft je, naravno, najočitiji primjer.
Prošla godina bila je malo bolja za žene u video igrama, što i dalje samo znači da su žene bile prisutne kao zanimljivi igrivi i neigrivi likovi, ali daleko smo još od ravnopravnosti.
U ovotjednom Mix Feminae predstavljamo nekoliko igara s jakim, zanimljivim i kompleksnim ženskim likovima koje treba odigrati.
Gone Home (2013.) nezavisna je igra bazirana na tradicionalnim point’n’click avanturama. Priča je vrlo jednostavna: igrate kao djevojka Kaitlin Greenbriar koja se vraća kući nakon proputovanja po Europi. Dok je nije bilo, njezina obitelj preselila se u jezivu staru kuću. Kaitlin je sama, kuća je u mraku, vani bijesni oluja, i igrač/ica pomoću stvari razbacanih po kući mora doznati što se dogodilo s Kaitlininom obitelji, i pogotovo njezinom sestrom Samanthom. Gone Home je proglašena Polygonovom igrom 2013. godine.
Contrast (2013.) kreativna je nezavisna igra bazirana na sjenama. Igramo kao Dawn, izmišljena prijateljica djevojčice Didi, uz pomoć koje otkrivamo čaroban i misteriozan svijet Pariza 1920. godina. Didin smušeni otac pokušava ponovo osvojiti srce njezine majke koja je plesačica u vodvilju. Didi i Dawn jedini su likovi u potpunom 3D-u; sve druge osobe pojavljuju se samo kao sjene. Kroz igru se napreduje rješavanjem zagonetki i skakanjem iz trodimenzionalnog “stvarnog” svijeta u svijet sjena.
No One Lives Forever (2000., 2002.) dva su gotovo zaboravljena klasika s početka milenija koja prate Cate Archer, tajnu agenticu obavještajne službe UNITY. Igra je smještena u 60-e godine prošlog stoljeća pa se Archer nametnula kao lijepa referenca na društvenu klimu svog vremena: bez obzira koliko kvalificirana, uvijek je prolazila kroz znatno gadnije prepreke da bi se dokazala, pa čak i unutar agencije gdje je čitavo vrijeme ismijavaju zbog toga što zadatak sigurno neće obaviti jednako dobro kao muškarac. Dodamo li k tome humor inspiriran Austinom Powersom, urnebesne gadgete i suptilnu kritiku šovinističkog okruženja, NOLF ostaje nezaboravan klasik.
Dominique Pamplemousse (2013.) je indie dragulj koji na subverzivan način skreće pozornost od spola/roda glavnog lika na ono što je uistinu bitno – rješavanje misterije. Dominique se izjašnjava kao nebinarna osoba, a glavne su joj preokupacije svakodnevni privatni i poslovni problemi: zašto je angažirana na tako važnom detektivskom slučaju, hoće li dobiti plaću prije nego li je izbace iz stana, te hoće li ikada otplatiti kredit. K tome, igra je i svojevrsni mjuzikl od početka do kraja.
Portal1 i 2 (2007., 2011.) često se nalaze na listama najboljih igara za one kojima gaming nije najprivlačniji izbor trošenja slobodnog vremena. Unatoč tome što se igra iz prvog lica poput većine shootera, Portal je klasični puzzler i ultimativni dokaz da za fenomenalnu videu igru ne treba ništa više od dobre ideje. Glavna junakinja Chell školski je primjer dekonstrukcije arhetipa modernih shootera; kako je komentirao GamesRadar, protuotrov polugolim ženama u gamingu, jednostavna i životna kao svaka druga žena na planetu.
Mass Effect trilogija (2007. – 2012.) konačni je izbor za sve koji žele filmsko iskustvo od jedne video igre. Gaming zajednica gotovo je jednoglasno složna da je igra emotivnija kada se igra iz perspektive žene iz nekoliko razloga: počevši od odlično adaptiranog scenarija do činjenice da je Jennifer Hale, koja posuđuje glas glavnoj junakinji, bolja od svog muškog kolege. Iako konačan proizvod nije bez mana, ME je idealan za sve koje su u djetinjstvu željele i željeli rasturiti vanzemaljske tureve poput Ellen Ripley.
