Objavljeno

Kako sam se igrala u 2015.

Umjesto da gledam troipolsatne povijesne filmove, režem povrće za francusku salatu i pazim na to da mi mačka od oduševljenja sjajnim kuglicama ne sruši bor na pod, kao što je blagdanska tradicija, sjedim pred PlayStationom 4 već treći sat za redom i ubijam carske jurišnike u Star Wars Battlefrontu jer mi treba samo još nekoliko stotina bodova da prijeđem na sljedeću razinu i otključam si novu frizuru za svoju pobunjenicu, tako da barem po pletenicama bude što sličnija princezi Lei.

Umjesto da spavam do podneva, kao što rade svi normalni za vrijeme praznika, navijam alarm za osam ujutro jer je tada u Seattleu devet navečer, a u Seattleu žive moje prijateljice s kojima igram Borderlands 2, a koje zbog posla mogu igrati samo navečer. 

Otkako sam si prošle godine kupila PlayStation 4, društveni život mi se sve više svodi na razgovor s prijateljima preko voice chata, a nekad bogata lepeza mojih interesa sužava se na sve vezano uz video igre. S prijateljicom se spremam za izlazak, šminkamo se i slušamo glazbu iz Fallouta 4 dok joj ja pomažem izabrati koja joj gaming majica od njih dvadedetak najbolje pristaje i koja će ostaviti najbolji dojam na ostatak društva koji su svi, naravno, gameri (i nažalost u manjini gamerice). I onda me Barbara zove na chat da pišem nešto o gaming godini 2015., jer tko bolji od mene. Dobro, nije doslovno to tako rekla, ali značenje se lako dalo iščitati.

~Neka igre počnu~

Ako smo išta naučili u 2015., to je da se video igre i gaming sve manje mogu smatrati opskurnim interesom koji privlači samo šačicu ljudi. Reboot infoGamer, najveći gaming sajam na prostoru jugoistočne Europe koji se održavao na Zagrebačkom velesajmu od 11. do 15. studenog, ove godine privukao je preko 50 tisuća posjetitelja svih uzrasta, a unatoč velikom broju muške populacije, broj djevojaka, žena i djevojčica nije bio zanemariv, kao ni broj game developerica, artistica, dizajnerica i programerki iz hrvatskih i regionalnih razvojnih studija koje su došle predstaviti svoj rad.

Rodne razlike u industriji video igara i dalje su velike, ali svake godine čine se malo manje nepremostivima zbog toga što kritičari, novinari, a sve više i članovi industrije, počinju uviđati kako manjak žena nije samo nesretna okolnost do koje je eto došlo zato što “cure ne zanimaju igrice”, već da se radi o sistemičnom problemu o kojemu se mora razgovarati i na kojemu se mora zajednički raditi kako bi ga se eliminiralo, umjesto da ga se otpisuje kao što se to do sada radilo.

Ove godine smo ipak vidjeli/e neke pomake što se tiče svijesti o ravnopravnosti u gamingu. Najupečatljiviji je primjer igra Assassin’s Creed Syndicate, deveta u megapopularnom Assassin’s Creed serijalu (ne računajući dodatnih 17 spin-off igara) i prva igra u osam godina postojanja glavnog serijala u kojoj je jedan od dva glavna igriva lika žena.

Prvo malo infomacija za one koji/e nisu upoznati s problematikom: Ubisoft, tvrtka zaslužna za AC serijal, do sada je igrive ženske likove milostivo stavljala samo u popratne Assassin’s Creed igre koje se mogu nabrojiti na prste jedne ruke. I to na dva prsta. Kao Aveline de Grandpré igrali smo u Assassin’s Creed III: Liberation 2012., a kao Shao Yun u Assassin’s Creed Chronicles: China prošle godine. Kada su se neki obožavatelji prošle godine požalili na nedostatak igrivih ženskih likova u co-op multiplayeru u Assassin’s Creed Unityju (prethodniku ovogodišnjeg Syndicatea), Ubisoftov kreativni direktor Alex Amancio rekao je da eto, njemu je jako žao, ali žene je jednostavno preteško animirati. Jer, uostalom, tko zna od čega su žene napravljene? Od cvjetića i jednoroga? Od slame? Od hrpe nanizanih perlica i nekoliko iskrivljenih vješalica? Možda!

Ipak, nakon što je prošla godina dana od te PR katastrofe, Ubisoft je izdao Assassin’s Creed Syndicate, koja je do sada najnaprednija igra u serijalu s obzirom na njegovu seksističku povijest u kojoj u gotovo svakom nastavku neka žena smrtno nastrada da bi glavni muški lik mogao karakterno napredovati. U Syndicateu je jedan od glavnih igrivih likova izuzetno sposobna i nimalo seksualizirana Evie Frye, koja je inspirirana povijesnim strašnim ženama kao što su njene suvremenice Ada Lovelace, Elizabeth Garrett Anderson, Octavia Hill i Millicent Fawcett.

Među sporednim likovima ističe se i Ned Wynert, trans muškarac čiji rodni identitet niti jedan od likova ne ismijava niti ne vrijeđa, i kojemu se svi obraćaju u ispravnom rodu. Ovako kada se to napiše, zvuči kao da se Ubisoft prilično minimalno potrudio, ali kada se radi o AAA industriji video igara (triple A, inače onaj dio industrije video igara koji najviše zarađuje) u čijim je najpoznatijim naslovima transfobija i seksizam i prečesto svakodnevica (kao što bi rekao Bruno Mars: Don’t believe me? Just watch), i sićušni napredak je značajan. Jedan malen korak za Ubisoft, veliki za industriju video igara.

Jedno od najvećih iznenađenja gaming godine bila je Life is Strange, epizodna igra za PC, Xbox One, Xbox 360, PlayStation 3 i PlayStation 4 razvojnog studija DONTNOD Entertainment, inače tvoraca odlične igre Remember Me koja se također ističe po zanimljivoj priči i dobro realiziranoj protagonistici. Life is Strange igra je o sanjivom gradiću na američkoj istočnoj obali, o prijateljstvu, ljubavi, seksualnosti, depresiji, Polaroid fotografijama, i o putovanju kroz vrijeme. Igrate kao Max Caulfield (svaka sličnost s Lovcem u žitu je nategnuta), studentica fotografije koja spašava život svojoj prijateljici iz djetinjstva Chloe i istovremeno otkriva kako posjeduje moć “prematanja” vremena, kao da je vrijeme video rekorder, a ona je jedina koja zna raditi s daljincem.

Max i Chloe se udružuju u potrazi za nestalom studenticom i kreću u avanturu koja otkriva tamnu stranu gradića Arcadia Bay. Svaki puta kada Max “premota” vrijeme i promijeni neki događaj, efektom leptira mijenja se i sve drugo, što može imati devastirajuće posljedice.

Life is Strange posebna je igra ne samo zato što je izuzetno dobro napisana i lako igriva čak i za one koji nikada nisu probali/e niti jednu video igru (isprobajte prvih 20 minuta igre ovdje), već i zato što se bavi temom koja se vrlo rijetko susreće u video igrama, a to su tinejdžerke i njihov (emocionalni) život. Počinje kao tipična tinejdžerska serija, s likovima koji su tipovi na koje smo se već navikli – opaka queen bee i njezina ekipica zajedljivih priljepaka, popularni sportaš, šmokljan, skejteri, i tako dalje – ali uskoro postaje puno više od nakupine klišeja.

Najveći adut Life is Strangea uvjerljivo su napisani likovi i pametno konstruirane situacije koje smo svi doživjeli/e kao tinejdžeri/ke. Vrlo se lako emocionalno vezati za sve likove i suosjećati s njima, čemu pridonosi i odličan odabir glazbe.

Osobno, unatoč nekim nesavršenostima, meni je Life is Strange jedna od igara godine. Čak i poprilično loše izveden kraj i mlaka zadnja epizoda (o čemu ne mogu, jer ću vam pokvariti priču) nisu mi uspjeli pokvariti doživljaj. Da sam milijunašica, svakome tko pročita ovaj članak kupila bih primjerak Life is Strangea, ali s obzirom da sam sve te novce potrošila, mogu vas samo ljubazno gurnuti da kupite igru, ili je pronađete na nekim drugim, manje legalnim kutcima interneta, jer kriza je i nisu samo milijunaši siromašni. Ali ozbiljno, kupite igru ako možete, podržite nezavisne razvojne studije.

Kad već pričamo o laganim igrama koje su za svakoga, Her Story igra je za jednog igrača, ali možete je igrati u paru, ili čak i čoporativno, ako imate ekipu koja obožava detektivske priče. A sigurno imate. Ako znate koristiti Google i dobro poznajete engleski jezik, znat ćete igrati i Her Story. U igri pretražujete bazu podataka staru 21 godinu i gledate policijske intervjue sa ženom osumnjičenom za ubojstvo muža.

U igri su samo dvije mehanike: gledanje videa i upisivanje ključnih riječi ili fraza u prastaru tražilicu. Možete pogledati samo pet videa istodobno, tako da morate paziti koje ćete riječi upisivati u tražilicu, a cilj vam je pogledati sadržaj koji još niste vidjeli i naravno, riješiti misterij.

Što se tiče čoporativnog igranja, iako Her Story nije pen and paper igra, olovka i papir bit će vam prijeko potrebni za zapisivanje mogućih ključnih riječi, tragova, pitanja, spekulacija i svih ostalih bilježaka koje (vjerojatno?) vode i pravi detektivi kada se bave posebno zamršenim slučajem. A dvije osobe uvijek su pametnije od jedne, ili se barem više svađaju, tako da jer Her Story najbolja u društvu i uz šalicu turske kave. Cijela igra ima retro štih: izgleda kao da je igrate na starom CRT monitoru, a prisutna je i refleksija svjetla od staklenog ekrana i zvuk kuckanja tipki na tipkovnici.

A cijelo vrijeme vidjet ćete samo jednu osobu, glumicu i glazbenicu Vivu Seifert bez čije odlične izvedbe Her Story ne bi bila niti upola toliko dobra igra. Odigrati je možete na PC-u, Macu, iPadu ili iPhoneu, a kupiti ovdje.

~A njezina priča?~

Unatoč određenom napretku, u industriji video igara ne cvjetaju ruže. Članke ne volim završavati depresivno, pogotovo zato što je uskoro nova godina i novi početak, ali na neke stvari mora se ukazati pažnja. Kao na to da se Jessica Curry, jedna od najboljih modernih kompozitorica glazbe za video igre, efektivno povukla iz industrije. Navela je nekoliko različitih razloga, prvenstveno svoje loše zdravstveno stanje, ali spomenula je i stanje u industriji video igara i kako se ono odražava na žene. 

“Mislila sam da sam dovoljno jaka da vodim, da uz pomoć svojeg talenta, teškog rada i pozitivnosti dokažem da žene imaju vitalnu ulogu [u industriji video igara]. Koliko god bilo teško ovo priznati samoj sebi i vama, ovo je borba koju ja osobno neću pobijediti. Prepuštam mlađima i zdravijima da se bore. (…) Poznati je citat da je iza svakog uspješnog muškarca jaka žena. Pa, kvragu s tim. (…) Ovime ne odbijam [svog supruga, Dana Pinchbecka i kreativnog direktora studija The Chinese Room u kojemu i Curry radi], već društvo koje se još uvijek ne može nositi s činjenicom da je žena možda jednako talentirana kao i muškarac s kojim dijeli život”, napisala je Curry u svojem oproštajnom pismu ovog listopada, kojeg valja pročitati u cjelosti.

Osim Curryjinog povlačenja, koje je veliki kreativni gubitak za budućnost razvoja video igara, prašina se nedavno digla i oko The Game Awardsa, godišnjoj dodjeli nagrada koja iskazuje počast najvećim postignućima u industriji video igara. Pobjednici se ne određuju javnim glasanjem, već ih bira pomno izabrani žiri kritičara video igara, a pomaže im i savjetodavni odbor u kojemu se nalaze neka od najjačih imena u industriji kao što su Hideo Kojima, Phil Spencer i Peter Moore

Problem je, kao što ste vjerojatno naslućivali/e, da su obje te liste sastavljene gotovo isključivo od muškaraca. Savjetodavni odbor sastavljen je od devetorice (hrabrih), a u žiriju od 30 kritičara nalaze se samo dvije žene. Nitko, pa čak niti producent The Game Awardsa Chris Keighley, nije vidio ništa sporno u tome.

Originalno je u žiriju trebala biti samo jedna žena, Chelsea Stark s Mashablea, ali glavni urednik portala Polygon Christopher Grant ipak je shvatio kako to baš i nije najpoštenije, i svoje glasačko mjesto prepustio Polygonovoj zamjenici glavnog urednika Megan Farokhmanesh. Polygon nisu jedini kojima je to zasmetalo: portal Kill Screen sasvim se povukao iz žirija, te su naveli kako žele surađivati samo s organizacijama koje su predane održavanju rodno ravnopravnih evenata. Odustao je i Keith Stuart iz Guardiana, tako da je na kraju o najbojim igrama 2015. odlučivalo 28 muškaraca i dvije žene.

Da se ne bi poveselili/e, nije ni kod nas baš puno bolje. Bug Future Show 2016, cjelodnevna tehnološka konferencija u produkciji časopisa BUG koja se održava za nešto više od mjesec dana namijenjena “tech communityju, geekovima, gadget-freakovima, opinion makerima, early adopterima, hipsterima, inženjerima i svima koji se ogrebu za besplatnu pozivnicu” na svojem popisu govornika o ovogodišnjoj temi (“A New Time Zone”) sadrži nevjerojatan broj žena. Taj broj je nula.

 

Iznenađujuće? Pa i nije: velik broj muškaraca na pozicijama moći nije svjestan neravnopravnosti unutar svog polja djelatnosti sve dok im netko na to ne ukaže, ne zato jer su loše osobe ili seksisti (nadajmo se!), već zato što je jednostavno svijet tako posložen, i zato što se vjerojatno kreću u krugovima koji su uglavnom muški, kao što je tech industrija, tako da je normalno da će im prvo na pamet pasti drugi muškarci dok sastavljaju popis potencijalnih govornika na svojoj konferenciji.

Kao što je rekao Christopher Grant iz Polygona kada je buknula kontroverza s The Game Awardsom: “Nisam primijetio niti se sjetio pitati.” 

Osobe različitih rodnih identiteta igraju video igre i smatraju se “geekovima, gadget-freakovima” I ostalim imenicama s onog gore popisa, pa ima smisla da bi se pri sastavljanju popisa govornika na konferencijama trebalo malo više potruditi da se to i vidi. Ne radi se samo o ravnopravnosti ili o popunjavanju nekakve kvote za političku korektnost, već o poštenom zastupljivanju čitave publike, a ne samo jednog vrlo specifičnog njezinog dijela. 

Naravno, kada pričamo o rodnoj ravnopravnosti, kako u video igrama i tehnologiji, tako i općenito, nema lakog puta niti jednostavnog rješenja, ali rodna ravnopravnost je i dalje tema o kojoj se isplati razgovarati. A gaming kultura i tehnološka zajednica može samo imati korist od toga da u njoj sudjeluje više žena. Nadajmo se da će u sljedećoj godini biti još značajnijih napredaka na tom polju. Za to vrijeme, ja idem odigrati još jednu partiju Battlefronta.

Povezano