Poslat ću ti sliku. Na slici sam ja.
Jednom sam u petom razredu osnovne škole preko razreda prijateljici bacala papirić s porukom. Nikad nisam bila pretjerano spretna u bacanju i hvatanju, a tada još uvijek nije bila izmišljena neka vrsta fiktivne mjesečnice koja bi opravdala izostanak sa svakodnevnog korištenja osnovne motorike.
U poruci je pisalo nešto o nekom nesretniku koji mi je tada valjda bio zanimljiv, navedeno je bilo njegovo ime i vjerojatno trenutno emotivno stanje 10-godišnjakinje kojoj su socijalne vještine sa suprotnim spolom tada bile proporcionalne prije navedenim motoričkima.
Papirić je naravno sletio u ruke nekih, ne znam kako bi ih nazvala, dječaka. Čudno mi je nazivati ih dječacima jer su mi u tom trenutku bili veći skoro i od samog straha/srama/smrti koja me obuzela.
Idući dan nisam išla u školu. Bilo mi je neugodno.
Na racionalnoj razini ta mi je situacija danas komična, ali na svim ostalim razinama se jako dobro sjećam trpkosti trenutka u kojem netko zbog tvoje pogreške nailazi na komadić tvoje intime i grize u nju kao u sendvič s parizerom i ne libi se dati apsolutno svima griz.
Intima se često koristi u smislu onoga što se skriva iza nekog sedmog vela, tople unutrašnjosti hoodice i nepravilnog rasta neke kosti koji će možda jednom nekome biti simpatična. Druga definicija intime govori o njoj kao ”neotuđivom i neponovljivom unutrašnjem i duševnom svijetu pojedinog ljudskog bića”.
Mislim da prikaz tijela kombiniran s motivacijom koja stoji iza slanja fotografija vlastitog tijela jako dobro povezuje ove dvije definicije i na taj način isporučuje određenoj osobi komadić nečije intime.
No što se događa kada se intima pokloni, prisvoji, a zatim trži i koristi kao sredstvo? Travanj definitivno nije najokrutniji mjesec, jer prvo polugodište počinje u rujnu.
Prije nekoliko mjeseci u jednoj zadarskoj osnovnoj školi dogodila se ‘strava‘. Situaciju pod kontrolu nije mogao staviti nitko, ni nastavničko osoblje ni pedagozi, a čak je i gospa iz obližnjeg hodnika bila nemoćna . Naime, na internetu su se pojavile gole fotografije jedne od učenica škole. Fotografije su bile u posjedu njenog dečka koji ih je, razočaran prekidom veze, poslao vršnjacima koji su slike naknadno postavili na internet. Intervenirala je policija.
Otprilike mjesec dana prije u Karlovcu se dogodila slična situacija koja je imala malo drugačiji tijek razvoja; fotografije koje mu je djevojka poslala dječak je iskoristio tako da ju je ucjenjivao, tražeći zauzvrat od nje novac. I ovdje je intervenirala policija, a dječaku prijeti kazna za širenje dječje pornografije.
Osim policije, intervenirale su i razne druge figure koje su po ocijeni medija bile stručne govoriti o ovom fenomenu, od sociologa do psihijatara i sudaca. Većina njih je upozorila na opasnosti tehnologije i digitalizacije (poznati sociolog dr Zlatko Miliša ukazao je i na opasnost stranke pedofila koja se nedavno oformila u Nizozemskoj), naznačila se potreba uvođenja kvalitetnijeg informatičkog odgoja (koja definitivno postoji), te je poneki roditelj dao izjavu u kojoj tvrdi kako će definitivno upozoriti svoje dijete da se ne fotografira golo, kao i na to da ne raspačava takve fotografije iz razloga što je to – protuzakonito.
Detaljno se u takvim izvještajima obrađuje i egoistična ”kultura sebe”, sintagma koju domaći mediji koriste kako bi objasnili apsolutno svaku društvenu pojavu proizašlu iz dobne skupine ispod 18.
Otkud takvo čuđenje nečem što je prije bilo puno teže dokumentirati (osim ako ste bili Goethe pa ste mogli napisati ”Patnje mladog Werthera”), a što je danas postalo opipljivo zahvaljujući tehnologiji – mladenačkoj narcisoidnosti, nužnom alatu pri traženju vlastitog identiteta?
Medijsko senzacionaliziranje misterija poznatijeg kao ”mladi danas” tu ne staje. To što tinejdžerska populacija veoma dobro barata komunikacijsko-informatičkom tehnologijom samo pojačava dojam izgubljene i zatvorene skupine koja za svoje pretke nije produkt njihove vlastite kulture, već čudnovati mutant koji se stvorio iznebuha. Taj bauk je tu između ostalog i kako bi novine mogle u svom naslovu imati riječ ‘strava’. Jer, što je strašnije od onoga koji ne govori isti jezik kao i ti?
Šok kao reakcija doduše izostaje u trenutku kada se opisuju postupci dječaka koji su fotografije, podijelivši ih sa svijetom, otuđili. Naglasak je na neizbježnom sprečavanju djevojaka da svoje tijelo instrumentaliziraju na bilo koji način, u ovom slučaju digitalizacijom. Ne smatram da je to najpametnija ili najlogičnija stvar koju netko može napraviti u današnjim okolnostima, ali zašto uopće moram stati uz bok intervenciji koja je nastala iz čiste nužde?
Intervenirati u početak procesa koji osobi A može biti uzbudljiv, ugodan, i zanimljiv u smislu početaka odrastanja i istraživanja vlastitog tijela i seksualnosti, samo da bi se spriječio potencijalni ishod za koji osoba A ne snosi krivnju, nema apsolutno nikakvog smisla.
Dapače, stavljanje krivnje na osobu A jer u povjerenju šalje sliku osobi B koja zatim to povjerenje izigrava nije puno drugačije od stavljanje krivnje za seksualno uznemiravanje na osobu A jer se odjenula ‘neprimjereno’.
„Ona je zaljubljena, to je fora i in, a ne može uvidjeti ogromne mogućnosti zloupotrebe – od hvaljenja pred prijateljima preko prijetnji i ucjena do objave na internetu, što će u konačnici rezultirati jakim osjećajem poniženosti i stida.“ kaže psihijatar Goran Arbanas.
Djevojčice znaju biti zaljubljene. I naivne. No njena naivnost je malo skuplje plaćena time što je za razliku od njega osuđena dvostruko – prvo zbog poklanjanja svog povjerenja krivoj osobi , a zatim zbog toga što se usudila sama izabrati način na koji će to povjerenje biti ukazano.
Poslat ću ti sliku. O tome što ćeš napraviti s njom ovisi jesmo li na njoj ja ili ti.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
