U Buffy ništa nije kako se čini. Prva epizoda serije, Welcome to the Hellmouth, otvorena je scenom u kojoj muškarac razbija prozor i ulazi pod okriljem noći u Sunnydalesku srednju školu, a zajedno s njim sramežljiva djevojka u kariranoj, školskoj uniformi sa zabrinutim pogledom na licu i pitanjem: Are you sure this was a good idea?
Dok je u klasičnome horor filmu ovo presudni dio u kojem otkucavaju posljednji trenuci nježne i krhke plavuše koja padne u ruke nadnaravnome ili serijskome ubojici, ovdje se ona pretvara u vampiricu koja hladokrvno isiše život iz svoje naizgled samouvjerenije i nametljive pratnje.
Od 2003. godine, kada nas je serija napustila, preživljavamo procvat vampirske fikcije na velikim i malim ekranima, poput Sumraka i Vampirskih dnevnika, no nijedna se nadnaravna, popularnokulturna tvorevina ne uspijeva približiti Buffy. Naprotiv, često odlaze u sasvim drugom smjeru vraćajući iste stereotipe koje je Buffy nastojala razbiti svim sredstvima: od kung fua preko britkoga dijaloga do razlaganja konvencija žanra. Lik Buffy, naizgled slabe plavuše koja inače u hororcima obično prva podlegne udarcima, u seriji Jossa Whedona radi sve osim toga.
Ona je Ubojica vampira – odabrana u svojoj generaciji kako bi se borila protiv sila tame koje često ulaze u simboliku patrijahata, heteronormativnosti i drugih užasa koji prožimaju društvo, pa zato nije čudno što Buffy slovi kao jedna od najomiljenijih feminističkih serija, a za nas koje smo odrasle devedesetih riječ je i o jednom od prvih televizijskih susreta s lezbijskim likovima.
I to još dobro razrađenim likovima čija se priča razvija i čiji smo odnos mogle promatrati u svim bitnim koracima, od susreta i zbunjenog zaljubljivanja do prvih problema u komunikaciji te nekih čak nasilnih momenata do katastrofe prekida.
Buffy
Pokazuje se kako sazrijevanje u Sunnydaleu, mjestu koje se nalazi na grotlu pakla, nije ništa jezivije od strahote bilo kojeg drugog, svakodnevnijeg sazrijevanja koje ne uključuje demonske aktivnosti. Nadnaravni zlikovci s kojima se Buffy i njezina ekipa scooby gangera moraju nositi mogu se čitati kao čudovišne personifikacije tipičnih (ali zato ne i manje monstruoznih ) tinejdžerskih problema.
U seriji je vidljivo da prvi spojevi, poljupci i seksovi mogu biti jednako nezgodni i stresni bez obzira na to proživljavate li ih s uobičajenim ljudskim bićima pa saznate da osoba nije vrijedna truda ili ih, kao Willow, prolazite s vukodlacima pa saznate da zato ima crva u guzici i ode u najgorem mogućem trenutku.
Nije ništa teže odvojiti se od svoje posesivne i izrabljivačke obitelji koja vas drži u šaci time što vas uvjerava da ste demon i da ste zbog toga manje vrijedne, poput Tare, nego od obitelji koja vas obezvrjednjuje iz nekoga drugoga razloga. Shvatiti da ste lezbijka i autati se jednako je zeznuto kad vam je interes preko kojega se snubite s prvom curom to što ste obje vještice i dijelite strast prema magiji kao što bi to bilo da se radi o, primjerice, strasti prema ženskom nogometu.
Činjenica da je likove u jednoj epizodi (Once More With Feeling) na izražavanja nesigurnosti i strahova potaknuo brodvejski demon koji ih je natjerao da u pjesmama otpjevaju stvari koje se inače ne bi usudili izgovoriti u svakodnevnoj komunikaciji te da ih u drugoj (Hush) grupa čudovišta iz bajke nagna na potragu za alternativnim načinima komunikacije, kada jezik prestane biti na raspolaganju, samo podcrtava osjećaj koji rijetko koga zaobiđe: ne mogu iskazati ono što zapravo želim.
Tara i Willow
Najteže odrastanje svakako je ono Buffyino jer nju u potpunosti mijenja i određuje nesretna okolnost da je Odabrana da se konstantno žrtvuje, da bude jednom od onih žena koje su spašavale svijet uvijek u tajnosti (nemoguće je ne primijetiti u kolikoj mjeri ta priča podsjeća na žensku povijest općenito!), no tijekom serije nastoji preoblikovati značenje svoje uloge (npr. opiranjem instituciji Savjeta čuvara (engl. Watchers Council). Buffy je uporna u svojim pokušajima da vodi ‘normalan’ život, da što bezbolnije prođe kroz iskustvo odrastanja i pod što manjim utjecajem svog poziva.
Upravo je Buffyino prividno uklapanje u ‘tipične’ obrasce djevojaštva i ženstvenosti najčešći predmet feminističkih kritika upućenih seriji. Takve kritike uglavnom idu u smjeru pridruživanja Buffy i ostalih TV junakinja tog perioda (Xene, Nikite) girl power trendu devedesetih kojemu se, često s razlogom, prigovara preuzimanje određenih elemenata feminizma da bi ga se očistilo od njegovoga političkog potencijala, uz naglašen individualistički pristup svijetu.
Povlaštena predodžba nove žene je po toj logici emancipirana žena, sposobna da sama izbori svoj osobni uspjeh, ne sustežući se pritom od korištenja vlastite ženstvenosti i seksualnosti u svrhe probitka.
Problem takve ’emancipacije’ je, dakako, prihvaćanje postojećeg (kapitalističkog i patrijarhalnoga) sustava moći i igranje po njegovim pravilima. No, pridružiti Buffy tom trendu, ako u nekim segmentima jest opravdano, značilo bi simplifikaciju i zatiranje mnogih revolucionarnih momenata u razvoju lika.
Životnu situaciju u kojoj se inicijalno našla kao Odabrana, bez i protiv vlastite volje, Buffy itekako izokreće tako što preuzima stvari u svoje ruke, ne odustaje i donosi vlastite odluke koliko god se kosile s očekivanjima drugih. Ona prekida drevni niz (!) u kojemu Ubojica treba biti poslušna svom Čuvaru koji je utjelovljen likom Gilesa, a on vrlo patrijarhalnom Savjetu čuvara. S njima naprasno prekida, a od Gilesa se postupno osamostaljuje. Na koncu serije Buffy aktivira sve potencijalne nove Ubojice i potpunosti prekida poredak samo jedne i jedine u svakoj generaciji, sa snažnom afirmacijom sestrinstva i solidarnosti:
“I say my power, should be our power. From now on, every girl in the world who might be a Slayer, will be a Slayer. Every girl who could have the power, will have the power. Can stand up, will stand up. Slayers, every one of us. Make your choice. Are you ready to be strong?” (Chosen, sedma sezona, 22. epizoda).
Willow i Buffy
Ironija je tim veća što takav udarac zadaje girly plavuša, a ne ženski lik koji bi se mogao prilagoditi stereotipu feministkinje kao žene nužno lišene femininoga kao ranjivoga i slabijega.
Buffy pokazuje da ženstvenost može biti podjednako jaka i beskompromisna, a kritičarkama je moguće poručiti: lako je vidjeti stereotip i proglasiti ga lošim. No ponekad bi bilo dobro vidjeti i što se s tim stereotipom događa.
Pogledajte npr. Willow i Taru. Da nam netko kaže kako se dvije lezbijke zanimaju za wiccanstvo i prvi se put susreću na ekofeminističkom skupu da bi se potom barile uz svijeće i prvom prilikom udomile zajedničku mačku, pomislile bismo da je riječ o tolikom klišeju da ne može biti veći. No, sva sreća pa je njihov odnos izvan tih ustaljenih momenata toliko dobro razrađen da zaista ne možemo govoriti o banalizirajućem prikazu. Kao ni kada je u pitanju Buffy.
Jednom od središnjih tema Buffy je i važnost zajedništva elaborirana kroz podršku i neraskidivo prijateljstvo među likovima koje opstaje unatoč svim preprekama i razočaranjima s kojima se suočavaju kroz život. Willow, Xander, Buffy i Giles ostaju zajedno do kraja. Prijatelji/ce su ključ Buffyinog uspjeha, što je razlikuje od svih prethodnih ubojica vampira koje su svoje borbe same vodile.
Buffy stalno inzistira na važnosti potpore dragih osoba dekonstruirajući mit da je biologija sudbina jer obitelj stvaramo, a Scobby Gang primjerom je alternativne obiteljske zajednice (Tarin otac: We are her blood kin, who the hell are you? Buffy: We are family.; Family, peta sezona, šesta epizoda).
Drugi je par rukava kod feminističkih kritika reprezentacije u Buffy prikaz klase i rase. Sveprisutni orijentalizam teško je uopće komentirati – nebijelci su mahom određeni samo kao egzotični i/ili demoni, uz iznimku lika Robina Wooda koji, na samom kraju serije, dolazi prekasno da bi iskupio stvar.
Konstrukcija klase se mijenja iz sezone u sezonu, a u prvim sezonama je praktički nevidljiva budući da su svi utopljeni u svojoj srednjeklasnosti. Jedina eksplicitna pripadnica radničke klase je Faith, Buffyin mračni slayerski antipod.
Za njezinu su izvedbu ženstvenosti vezane sve one ružne white trash predrasude spram žena niže klase vezane nerijetko uz prenaglašenu seksualnost koja se demonizira i upotrijebljava kao metafora za njezin karakter.
Ako je usporedimo s Buffy, čak vidimo i onu dosadnu fetišističku podjelu na nevinu plavušu i opaku crnku, no u drugome dijelu serije Faith prolazi kroz mnoge promjene i na kraju je ne doživljavamo kao antagonistkinju ništa više nego druge likove jer su svi prošli kroz razne loše i teške faze.
Iz perspektive klasnih odnosa, situacije u kojima se likovi nalaze i njihov odnos prema svijetu mijenja se od pete sezone u kojoj Buffy preuzima skrb o svojoj maloljetnoj sestri te se istovremeno suočava s okrutnim okolnostima financijskih teškoća kada joj zdravstveni sustav iscrpi obiteljsku ušteđevinu. Zapošljava se u prodavaonici, gradilištu i fast foodu kako bi skrpala kraj s krajem.
Pritom se osjećaj beznađa ilustrira sviješću o tome kako joj odjeća počinje poprimati odbojan miris zbog rada s hranom, borbom sa stalnim umorom i prekomjernim radom te sumnjom u mogućnost povratka na fakultet, kao i otuđenjem od bliskih ljudi što dovodi do nesporazuma i sukoba.
Uređenjima i funkcioniranjima demonskih društava nastoje se oslikati strukture koje proizvode nejednakosti u ljudskome društvu (nasuprot tomu kakvo bi trebalo biti – solidarnost i suradnja Scoobiesa), stoga serija pomiče optiku i s osobnoga na uvjete u kojima je osobno u obliku kojem ga proživljavamo konstruirano, u čemu se krije njena privlačenost.
Ali, istodobno se manjkovosti na osi intersekcionalnosti ne smiju zanemariti budući da su ubojice vampira (patrijahata, heteronormativnosti, rasizma, kapitalizma) – osobe koje mijenjaju svijet, upravo osobe koje ne mogu plaćati račune, osobe koje ih plaćaju radeći poslove koji su često potplaćeni i poslove koji su lišeni zahtjeva 8 – 8 – 8, osobe koje su različitih boja kože, etniciteta, rodnih identiteta, rodnih izražavanja i seksualnosti.
Iako se obrisi drugačijih života u Buffy naziru, tek se trebaju u potpunosti probiti kroz norme kojima je popularna kultura izgrađena, a poticaji u tom smjeru su važnim doprinosom koje Buffy nudi serijama koje tek trebaju doći.
Jedan od pomaka koji je Buffy postigla (zajedno sa Xenom), a na novim televizijskim pričama i formatima je da dalje poduzimaju korake u tom pravcu, povećanje je vidljivosti lezbijki i biseksualnih žena na malim ekranima, stoga vas i ostavljemo s pjevačkim duetom Willow i Tare koji lijepo ilustrira kako je Whedon dosjetljivo pribjegavao suptilnostima tamo gdje mu je TV mreža ograničavala mogućnosti direktnijega prikaza lezbijskoga odnosa.
Na vrhuncu pjesme, možete vidjeti kako Tara levitira dok se Willow spušta i uživljeno pjeva You make me complete, you make me come(plete)). A uz još hrpu značenja sakrivenih ispod površine, dok iščekujemo dostojnu nasljednicu, želimo vam da uživate u seriji! 🙂
Pišu: Nina Čolović i Hana Sirovica
