*Tekst je inspiriran istančanim ukusom glumice Jayne Mansfield*
Neki ljudi jednostavno ne vole spotove; najčešće zamjerke koje sam čula su da a) pokvare doživljaj pjesme, b) iziđu kada se pjesma već izlizala ili su c) skupi i besmisleni jer se glazba i onako sluša, a ne gleda.
Načelno bih se sa svim ovim argumentima mogla složiti, ali spotovi me, unatoč svemu, zapravo jako vesele. Recimo Rihannin recentni uradak potajno snimljen u zagrebačkom Mastersu. Ili bilo koji video Kali Uchis. Ili, da prestanem okolišati, spot za pjesmu „Freak“ Lane Del Rey.
„Freak“ se, kao i većinu Laninih spotova, čekalo s nestrpljenjem, posebno nakon što je tweetnula da će joj se ovog puta pridružiti Joshua Tillman, a.k.a. Father John Misty. Izuzev (možda) tipa koji ratuje u svojoj glavi, nisam baš fanica Laninih izbora video partnera pa me tako ni ova vijest nije pretjerano usrećila, no Lana je još 2013. izjavila kako je Joshuina glazba podsjeća na „njene vlastite korijene“, a Tillman je nedavno Honeymoon uvrstio na svoju listu najdražih prošlogodišnjih izdanja. Pa, nek im bude!
Osobenjaci u ružičastom
„Freak“ počinje kadrom rotacije zemaljske kugle, sunčeve zrake udaraju u objektiv kamere, a mi se selimo u kalifornijsku pustinju gdje zatječemo Maglovitog Oca kako uzrujano lamata štapom po zraku. Možda je stvar samo u bradi, ali Tillman podosta asocira na potencijalno opasnog psihodeličnog mistika koji inzistira da ga se oslovljava s Demian.
Da, pretjerujem, moguće je i da mu se usred pustinje samo pokvario auto, no već u sljedećem kadru, vidno fasciniran Laninim izborom proizvoda za njegu kose, jezivo joj se prikrada s leđa, dok ona vjerojatno razmišlja od koga da pribavi broj Kevina Costnera. U ostatku videa Tillman se ponaša relativno normalno (mada tvrdim da bi, kad sjednu na neku idiličnu livadu, a on zasvira gitaru, dosta prigodan odabir pjesme bio „Look At You Game Girl“ Charlesa Mansona).
Nakon piknika, stvari postaju zanimljivije. Sasvim spontano, Lana iz plastične čašice vadi LSD i lagano ga postavlja Maglovitom na jezik. Sve se boji toplom ružičastom nijansom, a paru se pridružuje i Lanina već poznata voajeristička grupica djevojaka. Očito je ipak ona ta koja vodi glavnu riječ; dok se svi u pozadini zabavljaju, Lana se samo smješka i (zasad)decentno pijucka svoj Kool-Aid.
U sljedećoj sceni (jedinoj u kojoj svi tripaju, a koja nije ružičastkasta), dok Magloviti očito ne proživljava ugodno iskustvo (i opet maše nekom grančicom!), Lana sama u zamračenoj brvnari pokreće gramofon i doslovno odabire ‘glazbu na koju će društvance plesati’. Vraćamo se potom grupnom maženju u ružičastom i najružičastijem trenutku u spotu u kojem Lana u slow motionu, nazovimo to ‘nespretno’, ispija ostatak svog kričavog napitka, a zatim nimalo suptilno dodiruje usne kako bi nam pokazala svoju tetovažu s natpisom „trust no one“. Do kraja pjesme dijeli nas samo duuugi poljubac Lane i Tillmana obavijen dimom.
Pjesma se ovdje prekida, zaranjamo pod vodu i uz pratnju Debusssyeve skladbe „Claire de Lune“ gledamo Lanu i frendice kako se senzualno kreću ružičasto-plavim pastelnim podjezerjem(?).
Spot se na prvi pogled ne doima pretjerano posebnim niti specijalno odudara od ostatka Lanine videografije, međutim, zanimljivo je primijetiti da je ovo prvi spot koji je u protekle tri godine sama režirala. Spotovi proizašli iz njene redateljske palice uistinu dijele specifičan autorski pečat; uvijek je riječ o video kolažu, kombinaciji arhivskih snimaka i/ili isječaka iz filmova između kojih se pojavljuju kadrovi Lane koja pjeva, snimljeni u niskoj rezoluciji, praktički webcamom. „Freak“ tako ne izgleda.
Razumljivo bi bilo pretpostaviti da je tomu tako zato što Lana u trenutnom stadiju karijere raspolaže puno obilatijim budžetom nego što je to bio slučaj u pred-video-games fazi, u kojoj je većinu svojih spotova i režirala. S druge strane, ako je ovaj zadatak otad redovito delegirala, zanimljivo je promisliti zašto to nije učinila i sada.
Ja sam razlog odlučila potražiti u posvemašnjoj ružičastosti koju sam već nebrojeno puta spomenula i zbog koje mi se, da budem iskrena, spot inicijalno i dopao.
#f6cac9 & #91A7d0
Navodim sve ovo (svjesna da se vrlo vjerojatno radi tek o interesantnoj slučajnosti) jer je 2016. Pantone, inače vodeći svjetski proizvođač kolornih sustava, kao boje godine odabrao nebesko plavu i nježno ružičastu, točnije Serenity i Rose Quartz. Ova informacija mi osobno nije previše značila, budući da je moje znanje o spomenutoj korporaciji donedavno prestajalo s bendom Why?, no ispostavilo se da Pantoneovi izbori boja godine imaju ogroman utjecaj na svijet dizajna, mode pa onda i popularne kulture.
Izbor navodno vrše pomno izabrani stručnjaci za boje i to temeljitim iščitavanjem duha vremena, piše LOKi Design, no, nužno je dometnuti da tvrtka, kao i industrija kojoj služi, ima vlastite specifične interese i ciljeve koji itekako utječu na konačan izbor.
Boja je, piše dalje LOKi, u ovom slučaju prisvojena kao apstraktan element dizajna da bi odražavala supkulturne impulse koji su u pozadini njezine upotrebe, a istovremeno bila prijatnija i profitabilnija za Pantone i mnoštvo s njim povezanih kreativnih industrija.
Ako ste u zadnjih, recimo, pet godina ikada išta pretraživalie na Tumblru, jasno vam je da se supkulture o kojima LOKi piše odnose na tzv. digitalne feminističke prakse djevojaka koje prisvajaju čitav spektar normativno ženstvenih motiva (uključujući i ružičastost) i koriste ih kao kritički alat za podrivanje i osporavanje patrijarhalnih okvira mišljenja i ponašanja. Riječ je, ukratko, o umjetničkim kolektivima koje su osmislile i pokrenule djevojke, potaknute prvenstveno nedovoljnom zastupljenošću žena u umjetnosti, a posljedično i izostankom umjetnosti koja bi adekvatno reprezentirala njihova iskustva. Ono što ih u ovom kontekstu čini posebno zanimljivima jest specifičan odnos konzumacije i produkcije djevojačke kulture.
Iako su djevojke i njihova kultura ‘legitiman’ predmet akademskih proučavanja od sedamdesetih naovamo, pojam djevojačke kulture i dalje je pomalo difuzan, a odnosi se na širok raspon kulturnih produkata, praksi i ponašanja kojima djevojke (svakodnevno) izgrađuju identitet – djevojke. Za razliku od tržišta za djevojke koje podrazumijeva da se sudjelovanje u djevojaštvu u stvari mora kupiti, djevojačka kultura obuhvaća niz načina artikulacije identiteta djevojke i ne zanima ju nužno tko kupuje koji proizvod popularne kulture jer isto, piše Catherine Driscoll[1], ne omeđuje postojeće reprezentacije djevojaštva niti identificira neku društvenu grupu kao djevojke.
Tržište za djevojke, nastavlja Driscoll, izjednačava djevojke s masovnom kulturnom potrošnjom i svodi njihov identitet na podložnost toj istoj potrošnji, tj. promatra ih kao skupinu dostupnu na račun njezinih tipičnih potrošačkih navika. Iz ovoga bi se vrlo jednostavno dalo zaključiti da je uvriježena percepcija djevojačke kulture konformistička, što jest istina, no kapitalizam operira vrlo perfidno, odnosno, kako manipulira konformizmom, jednako tako nastoji obuzdati (i utržiti!) njegove devijacije.
Slučaj ružičastog iPhonea
Upravo u ovome leži temeljan problem Pantoneovog izbora. On će djelomično priznati porijeklo nebesko plave i nježno ružičaste, ali će ih neutralizirati, prilagoditi tržištu, tj. odvojiti od njima specifičnog kulturnog konteksta. Odabir spomenutih boja Pantone će tako povezati s „društvenim pokretima usmjerenima na postizanje rodne ravnopravnosti“, a same će boje opisati kao „umirujuće, sigurne, nježne, prozračne, lagane, opuštajuće, smirujuće…“. Čisto usporedbe radi, jedan od prepoznatijih djevojačkih kolektiva na koje se Pantone referira, The Ardous (koji je u svojim srednjoškolskim danima pokrenula Petra Collins , kanadska umjetnica i, kako ju se često oslovljavalo, ‘feministička provokatorica’), svoj naziv i umjetničke prakse odredit će imenicom ardor, značenje koje bi se možda najbolje opisalo kao žar, vatrenost, gorljivost, energičnost.
Nadalje, odabrane su boje, tvrdi Pantone, idealne za, kako kažu, „ova turbulentna vremena“. Pogledate li promotivan video kojim je ovogodišnji izbor najavljen, odmah će vam biti jasno da je za okončati sveprisutno nasilje, seksizam, homofobiju, ratove i globalno zatopljenje dovoljno samo malo uravoteženosti i smirenosti koje, naravno, nudi upravo Pantone. (Da se barem netko prije ovoga sjetio/la!)
Odvajanje od supkulturnog konteksta, odnosno Pantoneov izolirani fokus na nebesko plavu i nježno ružičastu, piše dalje LOKi, stvara ‘opasno’ slobodnog označitelja kojem se značenje može arbitrarno upisati (za razliku od učestalog razumijevanja kulturalne aproprijacije koje podrazumijeva da je semantički raspon prisvojene estetike ipak donekle ograničen).
Značenje pojedine boje nije, naravno, nužno fiksirano, no formirano je, napominje LOKi, uslojavanjem prijepornih ideoloških povijesti (obojenog) sadržaja. Kada odabiru koji je sadržaj uslojen u formi koju koriste, dizajneri/ce ili podstiču ili osporavaju kolonizaciju estetičkih teritorija, dakle, doprinose „dinamičkoj i kaotičnoj kulturi koja propituje naturalizaciju neoliberalnog kapitalizma ili pak narativu o njegovoj smirujućoj konzumerističkoj ugodnosti“.
Kako ovo funkcionira u praksi? O kakvim je proizvodima riječ i tko ih kome uopće prodaje? Kao zgodan primjer učinio mi se ‘slučaj ružičastog iPhonea’, točnije, modela 6S koji je Apple izbacio krajem prošle godine. Model nudi niz novih tehničkih specifikacija, ali izgledom se ne razlikuje previše od svog prethodnika. Osim što dolazi u ružičastom pakiranju.
Dijelom sam već implicirala (a vjerujem i da nije potrebno posebno tumačiti) dugovječan trend segmentacije proizvoda po rodnoj osnovi na one za djevojke (ružičaste) i one za dečke (plave) i njemu komplementarne (jednako diskriminatorne) marketinške strategije. Anticipirajući kritiku koja bi mu vrlo vjerojatno bila upućena da je proizvod ‘stereotipno’ reklamirao i s ciljem zahvaćanja što šire skupine potencijalnih kupaca, Apple nastoji zaobići odviše ženstvene konotacije pa tako iPhone 6S nije dostupan u rozoj, ružičastoj ili pink verziji, već u boji ružičastog zlata (rose gold).
Rose gold (#b76e79) nije ista nijansa ružičaste kao Rose quartz (#f6cac9), međutim, iza njezinog odabira stoji vrlo slična tržišna logika, s nešto ‘luksuznijim’ predumišljajem.
Kada se koristi u zlatarstvu, piše Rebecca Mead, termin „rose gold“ označava slitinu zlata i bakra koja izgleda „kao da se žuto zlato iznenada zacrvenilo od srama“. Osamnaestostoljetni zlatari koristili su ga u proizvodnji tzv. quatre-couleur zlata sastavljenog od zelenkastih, bjelkastih i ružičastih iteracija elementa koje su uglavnom upotrebljavali za modeliranje dekoracija. Otad je njegova popularnost varirala, no od 2012., piše Mead, bilježi znatan porast i to prvenstveno u modnoj i industriji ljepote; tako recimo u boji ružičastog zlata možete kupiti clutch torbicu Diane von Furstenberg podstavljenu krokodilskom kožom ili nešto svakodnevniju inačicu Alexandera Wanga u istoj boji. Herve Leger napravio je svoju ikoničku ‘bandage’ haljinu u ružičasto zlatnoj veriji, a Tiffany ‘bone cuff’ narukvicu.
Za razliku od žutog zlata koje je gotovo univerzalan simbol bogatstva i obilja (btw, zlatni iPhone je originalno dizajniran i plasiran na kineskom tržištu gdje je ova simbolika osobito prisutna) te njegovog ‘hladnijeg bratića’ bijelog zlata s kojim dijeli sličnu privilegiranu sudbinu, ružičasto zlato, kaže Mead, ima nešto drugačiju simboličku snagu i u ovoj je trijadi najpodložnije modnim hirovima. Kod ružičastog zlata, nastavlja, trajno vrijedna tvar pretvara se u artikl i, kao i sve pomodno, ima ograničen rok trajanja.
„Ružičasto zlato je perverzno i dekadentno. To je zlato za ljude koji već imaju dovoljno zlatnog zlata“, piše Mead.
Posljednja era ružičastog zlata vezuje se uz početak prošlog stoljeća i prostor Ruskog Carstva. Carl Fabergé naveliko je koristio ružičasto zlato u proizvodnji dekorativnih jaja, uključujući i „Moskovski kremlj“, svoju najskupocjeniju narudžbu. Jaje je naručio car Nikola II. kao poklon za svoju suprugu Aleksandru, a simboliziralo je njihovu ‘pobjedu’, odnosno konačan povratak u Moskvu iz koje su izbivali od careve krunidbe 1896. Iako Rusko Carstvo otad nije dugo potrajalo, bilo bi u najmanju ruku neodgovorno tvrditi da rastuća popularnost ružičastog zlata najavljuje promjene političkog režima.
Ipak, revival ružičastog zlata nije slučajan. U ovim „turbulentnim vremenima“, da se još jednom vratim na Pantone, Appleova pomalo podmukla marketinška strategija počiva na neravnomjernoj koncentraciji bogatstva i suptilno pridonosi njezinom učvršćivanju, odnosno pametni telefon prodaje prije svega onima dubljih džepova, ali i onima kojima su ružičasti predmeti uglavnom namijenjeni, ‘običnim’ djevojkama.
U Appleovom promotivnom videu ružičasti iPhone tako reklamiraju stajliš biznismen hipster, (vjerojatno na putu na sastanak partnera svoje kul kompanije koja recimo distribuira bezglutenske smoothieje), skupina azijskih tinejdžerki koje vidimo kako uslikavaju selfie i teen ikona Selena Gomez.
Ne pokušavam vas svim ovim nagovoriti da prestanete s kupovinom ružičastih proizvoda jer si ni sama ne mogu pomoći i u ružičastoj posjedujem svu silu predmeta, od donjeg rublja do vreća za smeće. Ako vam ja nisam dovoljno dobra referentna točka, uvijek se možete pozvati na Roxane Gay:
https://twitter.com/rgay/status/641680839504494592
Molim vas, jedan feminizam
E sad, kakve veze s cijelom ovom pričom ima Lana Del Rey? Da budem iskrena,vrlo vjerojatno nikakve. Ipak, nisam mogla odoljeti da u/iz „Freak/a“ učitam/iščitam kojekakve poveznice.
Za početak, kao što sam već rekla, nije baš izgledno da Lana opsesivno prati dizajnerske trendove i da je odabir ružičastih kadrova direktno povezan s Pantoneovim izborom. Isto tako, to što Lanine video frendice izgledaju kao da su ispale s Tumblra, ne znači nužno da je taj fiktivni Tumblr feministički. Čak i da jest nešto prisvojila, teško je reći da joj je posuđivanje strano; samo na Honeymoonu je prepjevala „Don’t let me be missuderstood“ i citirala Davida Bowieja.
Ipak, Lana je dosad redovito posuđivala iz sfere tzv. srednjekulturnog , u spotovima se pojavljivala isključivo u pratnji muškaraca, a o ženskim prijateljstvima imala je prilično ambivalentan stav koji bi se u principu dao svesti na njezino razočaranje ovim konceptom (za sebe je rekla kako nema baš puno prijatelja/ica, a prijateljstvo među djevojkama okarakterizirala je kao neodrživo, naglasivši svojevrsno rivalstvo među djevojkama potaknuto njihovom opsesijom romantičnom ljubavi).
Lanu isto tako feminizam ne interesira previše, više je fokusirana na svemir i intergalaktičke mogućnosti. Feminizam joj, kako je rekla, jednostavno „nije zanimljiv koncept“, a istinsku feministkinju definirala je kao ženu koja se jednostavno osjeća „dovoljno slobodnom da radi ono što želi“. Dobro ste uočilie, definicija nefeministkinje Lane ne razlikuju se previše od one njezinih slavnih kolegica, deklariranih feministkinja. Minus Nikola Tesla.
Ključan trenutak u popularizaciji feminizma i nagli uspon njegove tzv. celebrity inačice Jessalynn Keller i Jessica Ringrose vezuju uz 2014., točnije uz Beyoncéin nastup na dodjeli MTV video nagrada, a posljedično i feministički broj časopisa Elle UK iz prosinca iste godine. Otad smo moglie svjedočiti zavidnoj količini javnih feminističkih istupa celebritya, a usporedno i nizu feminističkih kritika usmjerenih na prokazivanje celebrity feminizma kao glamuroznije verzije neoliberalnog feminizma, opsjednutog osobnim izborom, snalažljivošću, poduzetnošću i u konačnici probitkom.
Paralelno s kritikom celebrity feminizma, javlja se i intenzivnija kritika ‘Tumblr feminizma’, potaknuta sve većom prepoznatošću Tumblr umjetnica u mainstreamu i različitim više ili manje očitim prisvajanjima njihove estetike radi ostvarivanja profita (sjetite se samo H&M –ove feminističke majice iz prošlogodišnje kolekcije), utemeljena prvenstveno na svođenju Tumblr feminizma na njegovu apolitičnu inačicu i afirmaciju stereotipne ženstvenosti, upravo onoga što su Tumblr feministkinje inicijalno nastojale adresirati.
U tom smislu je manje bitno je li Lana svjesno ili nesvjesno posudila od Tumblr estetike i znači li ovo da će na nekom od njenih idućih nastupa i iza nje blinkati gigantski feminizam; činjenica jest da je granica između subverzivnog i afirmativnog dosta zamagljena i da se preko leđa mladih umjetnica obrće profit o kojem većina njih ne može ni sanjati, neovisno o tome koliko su prisutne u mainstreamu. Unatoč svemu, ja i dalje u njih polažem velike nade.
[1] Driscoll, Catherine. Girls: Feminine Adolescence in Popular Culture and Cultural Theory. New York: Columbia University Press, 2002.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
