Menopauza i procesi koji je prate u posljednje vrijeme sve češće postaju predmetom umjetničkog istraživanja. Nakon što su je desetljećima svojatali u sektorima medicine, farmacije i self helpa, menopauzu je svakako moguće, ali i poželjno tretirati kao življeno iskustvo artističkim alatima. Na tom je tragu i riječka vizualna umjetnica Milijana Babić osmislila umjetničko istraživanje “Knjiga utjehe i radosti za svaki dan” koje se bavi temom destigmatizacije menopauze i starenja s ciljem stvaranja prostora za međusobnu podršku i osnaživanja žena koje prolaze kroz životno razdoblje menopauze, uključujući peri- i post-menopauzu. Uz navedeno, naglasak je i na međugeneracijskom prijenosu iskustvenog znanja.
Istraživanje se provodi u suradnji Milijane Babić, Galerije Prozori (Knjižnice grada Zagreba), Gradske knjižnice Rijeka, etnologinje Željke Jelavić, i grafičkih dizajnera Ane Tomić & Marina Krstačić-Furića, u periodu od svibnja 2024. do kraja veljače 2025. godine.
Kako bi se potaknula rasprava i istraživanje učinilo vidljivijim, nedavno je u Galeriji Prozori održan razgovor na kojemu je, uz ginekologinju Jasenku Grujić i Željku Jelavić, Babić pojasnila vlastitu istraživačku motivaciju za ovaj projekt koji bi, kako je najavila, trebao rezultirati objavom priručnika/art booka s prikupljenim prilozima i vlastitim izvedbenim radom na ovu temu.
Polazište istraživanja je, kaže autorica, pretpostavka da se mnoge žene suočavaju s dubinskim psihofizičkim promjenama povezanima s padom proizvodnje spolnih hormona u općem stanju nespremnosti, zbunjenosti i izostanka adekvatne podrške, što uključuje i onu zdravstvenih djelatnika/ca. Istraživanje je, dodala je, inspirirano različitim pitanjima koja se tiču iskustava žena u peri-, meno- i post-menopauzi na planu mentalnog i fizičkog zdravlja te socijalnih interakcija.
Ovom su prilikom žene pozvane da svoj prilog ubace u za to predviđene kutije u prostorima knjižnica ili pošalju poštom (Galerija Prozori – Knjižnica S. S. Kranjčevića, Zapoljska 1, 10000 Zagreb, ili Gradska knjižnica Rijeka, Viktora Cara Emina 1, 51000 Rijeka) s napomenom „Knjiga utjehe i radosti za svaki dan”, ili putem elektroničke pošte (knjigauirzsd@gmail.com).
“Poziv Galerije Prozori se vremenski podudarao s nekim mojim periodom u životu u kojem sam se počela suočavati sa simptomima perimenopauze, za koju nisam baš bila spremna. Tema se postavila u istraživački fokus, a kontekst u kojemu djeluje Galerija Prozori usmjerio je konceptualizaciju rada prema mediju knjige, priručnika. Naziv ‘Knjiga utjehe i radosti za svaki dan’ je preuzet iz područja self help literature, iz jednog naslova koji je u izvorniku Sitne utjehe: knjiga utjehe i radosti za svaki dan, u kojem američka autorica Sarah Ban Breathnach daje savjete ženama o tome kako pronaći duhovnost u malim stvarima, od meditacije do vrtlarenja, 365 dana u godini. Ta knjiga mi je bila zanimljiva zbog njezine dnevničke strukture i samih žanrovskih obilježja, u promišljanju alternativnog priručnika za žene koji bi uključivao brojne glasove i prigrlio koncept samopomoći izvan ograničenja žanra”, pojasnila je Babić motivaciju za ovaj projekt.
Ono što se preklapalo sa samim početkom istraživanja je i njezino neugodno iskustvo umjetničkog procesa koji zakazuje zbog nekih simptoma psihičkog karaktera koji su joj, kaže, bili zastrašujući i predstavljali prepreku u samom umjetničkom radu kao što su brain fog i pad koncentracije.
“To posljedično djeluje na produbljivanje nesigurnosti na ionako nesigurnom polju umjetničkog prekarnog rada. S ulaskom u pedesete ta egzistencijalna pitanja postaju još teža. U tom sam periodu stalno pomicala interne rokove, a onda bih se osjećala dodatno loše bivajući svjesna privilegije da mogu ostati u krevetu, jer nitko ionako neće znati da se nisam pojavila na radnom mjestu. U tom periodu mi je bila velika utjeha saznanje da radim u timu suradnica žena koje bi razumjele kad bi došlo i do otkazivanja projekta, što se na sreću nije desilo. Bliska prijateljica mi pomogla da se izvučem iz te petlje,” istaknula je.
Istraživanje se, kazala je Babić, ispostavilo sporijim nego što je očekivala, za što jednim od razloga drži i pomalo otuđujuću metodu istraživanja putem pozivnog letka, pa se istraživanje kasnije pokušalo produbiti uvođenjem metode razgovora u manjim grupama. No ta će dijeljena iskustva tek trebati pronaći put do umjetničkog rada, koji će biti pun izazova.
Ginekologinja Jasenka Grujić osvrnula se na osnovno nazivlje koje prati ovo razdoblje ženina života, ali i viđenje menopauze izvan zapadnjačkog civilizacijskog konteksta.
“Ginekološka endokrinologija i retorika su se jako promijenile posljednjih dva-tri desetljeća jer se shvatilo da hormonsko-nadomjesni pripravci nisu svakoj ženi činili dobro. Neka istraživanja su iznijela na svjetlo dana određene rizike; ona su meta-analizirana i odustalo se od njihovih istraživanja, a liječenje hormonima svelo se na dobnu skalu. Ne možemo davati hormone da bismo popravili hormonsku ravnotežu. Naime, hipoestrogenemija je ono stanje koje nekim ženama izaziva određene tegobe. Čini se da 80% žena nema nekih senzacionalnih tegoba, one se vrlo često mogu korigirati jednostavnijim metodama i praksama. Ono što se spoznalo je da mora postojati zdravo krvožilno i moždano tkivo koje nije zahvaćeno bolestima koje nosi dob da bi efekt estrogena koji dajemo izvana dostigao preventivno dobre učinke”, pojasnila je Grujić, naglasivši kako zauzima kritički stav prema forsiranju farmaceutske industrije i mnogim preparatima koji se ženama preporučuju.
Željka Jelavić govorila je o iskustvima žena koja su već prikupljena kroz istraživanje, a svoje je izlaganje započela čitanjem pjesme Ivane Bodrožić ”Starija Žena” iz njezine knjige Isijavanje, kao readymade priloga istraživanju jedne od sudionica.
“Žene koje govore o svojim iskustvima peri-, meno- i post-menopauze najčešće govore u kategoriji tegoba poput valova vrućine, nesanice, razdražljivosti, iritacije u komunikaciji s drugima, itd. Neke o tome govore kao i procesima koji ih zabrinjavaju, neke ih prepoznaju kao emancipatorske”, kazala je, dodavši da kada rabimo riječ “simptomi” već patologiziramo ovo razdoblje ženinog života.
Jelavić smatra kako treba razmotriti mnoštvo različitih iskustava da bismo dobile širu sliku o menopauzi. Naša iskustva nisu jednaka; klasna i socijalna pripadnost, mjesto i društvo u kojemu živimo, način na koji se konstruiraju rodne uloge i niz drugih utjecaja…
“Gotovo da uopće ne znamo kako kroz ovo razdoblje prolaze pripadnice spolnih i etičkih manjina, malo je istraživanja o tome. Kada na Hrčku ukucate riječ ‘menopauza’ iskočit će vam 24 rada i svi su iz biomedicinskih znanosti. Tek nam predstoji istraživanje ove teme iz područja društvenih i humanističkih znanosti”, istaknula je Jelavić.
Dijeljenjem svojih iskustava, odnosno slanjem vlastitih priloga, i vi možete podržati ovaj važan umjetnički projekt!
