Jako mi je stalo: Nasilje (ne)brige

Look at you, sitting there. You think you’re good people. You’re not good people. Trust me, there’s no such thing as good people.

Inspiriran stvarnim događajima iz univerzuma američke noćne more, film Jako mi je stalo (I Care a Lot) J Blakesona tematizira manipulacije sustavom zakonskog skrbništva nad starijim i nemoćnim osobama u kodu neo-noir trilera s Rosamund Pike u glavnoj ulozi korpo-sociopatkinje.

Kao i gotovo sve ostalo pod saturiranim nebom SAD-a, briga za ranjive skupine kao takva transformirana je u korporaciju kojom upravlja tržišna logika sa svim svojim toksičnim bagažem. Marla Grayson (R. Pike) nalazi se na čelu privatne tvrtke koja se bavi zakonskim skrbništvom nad osobama za koje sud odluči da se nisu u stanju brinuti za vlastitu dobrobit. Nakon što izmanipulira liječničke uvide, plaćena dušebrižnica Marla smjesti ljude u domove, izolira ih od obitelji, likvidira njihovu imovinu kako platila sve članove svoje male krimi-zajednice… sve dok se ne namjeri na ženu čija se obitelj osjeća jednako ugodno s onu stranu moralnih i zakonskih granica kao i Marla.

U pozadini bljeskavog trilera, film implicitno priziva pitanje nasilja inherentnog dinamici brige za drugu osobu, nerijetko protiv njezine volje, te institucionalizacije spona koje bi trebale biti bitno određene empatijom i solidarnošću, a efektivno postaju ohlađene od ljudskosti i duboko jezive.

Zapravo je zapanjujuće koliko malo znamo o zakonsko-birokratskoj mreži unutar koje se krećemo, barem dok je neka ekstremna situacija ne učini vidljivom u punom sjaju njezine potpuno kontraintuitivne, uvelike destruktivne i bazično nesuvisle prirode. Latentna prisutnost tih i takvih mehanizama koji su osobito zastrašujući u sferama koje su nominalno zadužene za zaštitu elementarnih ljudskih prava, potreba i dostojanstva postaje pogon narativa koji se vrlo brzo žanrovski zaigra i manje-više potisne društveno relevantnu temu hiperstilizacijom i adrenalinskim eskapadama. Dakle, Hollywood!

Rosamund Pike ovdje donekle reprizira svoju kultnu psiho-ulogu iz filma Gone Girl Davida Finchera i Gillian Flynn, ali ono što lik Marle Grayson čini znatno više hororičnim od Amy Elliott Dunne činjenica je da Amy figurira kao emocionalni vigilante prezrenih žena, dok Marla žudi isključivo za moći i statusom. Tradicionalno je ženski zločin uvijek bio uokviren kao radikalnija devijacija nego muški budući da se od muškaraca  u načelu očekuje agresija i probitačnost u društvenom polju, dok je jedina konvencionalno prihvatljiva motivacija žene za zločin emocionalni proboj, ili dijagnoza.^​*​ Marla iznevjerava ovo patrijarhalno očekivanje i, suprotno od Amy, ona odbija nestati, njezina je otpornost gotovo karikaturalna, a njezin karakter temeljno određen time da više strahuje od siromaštva nego od smrti.

No, iako su u izvedbi slične, klasni rascjep u početnim pozicijama dviju anti-junakinja određuje ne samo njihove zločinačke pohode, nego i mogućnosti maskerade ključne za uspjeh. U tome smislu, kod Amy Dunne sposobnost transformacije i manipulacije podbacuje samo kada dolazi do performativa klase: može izvesti sve druge identitete, ali ne i tjeloviti pripadnicu radničke klase pred onima koji joj doista pripadaju. Marla Grayson pak svoj ressentiment pretvara u pogon strmog uspona koji nema dohvatljivi cilj.

I used to be like you… thinking that working hard and playing fair would lead to success and happiness. It doesn’t.

Kako to već biva, nema krimića bez ljubavnog podnarativa koji dodaje malo erotskog kolorita centralnoj romansi koju likovi imaju s novcem. Tako središnji ljubavni par filma čine anti-junakinja i njezina partnerica u zločinu Fran (Eiza González), što bi se dalo tumačiti kao nastavak na tradiciju paralelne fetišizacije i patologizacije lezbijskih likova u mainstreamu, ali takva bi anamneza bila reduktivna i već rubno zastarjela s obzirom na sve rašireniju pop produkciju koja tematizira, instrumentalizira i povremeno eksploatira queer identitete.

U ovome je filmu važnije prepoznati taj dio narativne klackalice kao ekskluzivno ženski prostor kojemu protutežu čini klasičniji maskulini mafioso kolektiv oko Romana Lunyova (Peter Dinklage) čiju majku Marla legalno otme početkom filma. Zločinački iskusniji i sa znatno boljim resursima, muškarci svejedno ne uspijevaju penetrirati u feminini univerzum u kojem vlada Marla. Zapravo je film dosljedno rodno binariziran, počevši od činjenica da je sfera emocionalnog rada tradicionalno ženska, te da Marla pretvara svoju bijelu ženskost srednje klase u oružje destrukcije, kamufliranu upravo u ono što predstavlja patrijarhalna očekivanja od ženskosti.

Međutim, ova subverzija ne dopire daleko. Na neki je način svaki eventualni feminizam u filmu prisutan kao maskulina paranoidna fantazija o ženama koje će svoju izborenu slobodu i autonomiju iskoristiti kako bi ne samo izigrale sustav, nego i kako bi kao demonske nemajke više ili manje nevinim sinovima oduzele njihove voljene majke. Nije slučajno da će konačnu gorku pobjedu izvojevati upravo jedan takav otuđeni sin.

No, taj paranoidni klinč na kojem, uostalom, opstoji patrijarhalni sustav i spolno-rodni binarizam bitno je određen i fetišizacijom pozicija koje proizvodi. To će u ovom slučaju reći da triler uprizoruje “mokri san” neoliberalnog maskuliniteta u kojem glavni lik figurira kao kapitalistička domina, a osnovna je žudnja usmjerena prema bogatstvu koje se akumulira do beskraja, u erotičko-tanatičkom stremljenju koje nema svoju konačnu točku – osim u smrti.

Također značajno, u klasnoj perspektivi srodna paranoja oblikuje fantazmu klasne osvete potlačenih, ali isključivo unutar modusa tlačiteljskog sustava. Novac je lišen svoje funkcije razmjene i postaje šuplja erotizirana vrijednost po sebi koje nikada ne može biti dovoljno upravo jer se nikada ne pretvara u nešto drugo. Pretpostavka je da bi karikaturalna ekstremnost u prikazu ovakve kapitalističke proždiruće žudnje trebala sadržavati neku vrstu satiričke kritike sustava, ali u konačnici se čini kao da je film sam sebe suviše zaveo žanrovskom igrom i hiperestetizacijom da bi ponudio išta supstancijalnije od pojednostavljene reprezentacije koja u svojoj nepomičnosti djeluje cinično.

Playing fair is a joke invented by rich people to keep the rest of us poor. And I’ve been poor. It doesn’t agree with me.

Marla se nominalno postrojava uz siromašne i njezin pohod na ušteđevine dobrostojećih starijih osoba mogao bi se percipirati robinhudovski da nije toliko okrutan i usmjeren na osobno gomilanje bez društveno iskupljujuće dimenzije. Tako je i “feminizam” Marle Grayson samo hipertrofija kapitalistički orijentiranog lean in feminizma koji je oko 2013. godine u istoimenoj knjizi popularizirala Sheryl Sandberg, čija je središnja ideja da je jedino što stoji između žena i uspjeha u svijetu njihova vlastita volja i sposobnost da se nametnu. Osim što je riječ o izrazito korporativno orijentiranoj perspektivi, koja niti na trenutak ne dovodi u pitanje hijerarhiju po kojoj potiče žene da se pentraju, lean in logika izrazito je individualistička te počiva na zahvatu kojim ambiciozne žene same sebe pretvore u kapital kojim onda mogu trgovati.

Usmjerena na brzinske self-help savjete o tome ako se uklopiti u postojeći sustav, knjiga taj sustav ne problematizira niti mu traži zdraviju alternativu, a jedina naznaka solidarnosti u ovom je univerzumu pretpostavka da će jedna žena na visokoj poziciji otvoriti prostor drugima, makar koju stepenicu niže na korporativnom totemu. Iako je lean in džepna pseudo-filozofija u međuvremenu doživjela brojne promišljene kritike (uključujući kritičku analizu bell hooks, koja se prije svega fokusirala na manjak intersekcionalne perspektive), preživjela je i izrodila čitavu generaciju primarno mladih žena koje su oživjele u knjizi opisane ideale. Kao da lean in nije bio dovoljno tragična sintagma, ta generacija nazvala se još bolnije #girlboss.

Uglavnom fotogenične milenijalke, girlbossice su znale izmusti potencijale društvenih mreža i osobnog brendinga na kojemu počiva veliki dio suvremenih marketinških kampanji. Firme su nicale pod pop-feminističkim parolama, inzistirajući na manje-više šupljim politički-korektnim temeljima, a poanta je bila manje u tome da prodaju ovaj ili onaj proizvod, a daleko više da nude komodificiranu verziju svoga pažljivo kuriranog lifestylea. Međutim, da ima neke perverzne pravde u svijetu dokazuje činjenica da je upravo u posljednjih par godina većina girlbossica popadala sa svojih baršunastih tronova, i to primarno zbog optužbi za nehumane radne uvjete, intersekcionalnu nesvijest i povremeno zlostavljanje na radnom mjestu.

Cause there’s two types of people in the world: the people who take, and those getting took. Predators and prey. Lions and lambs. My name is Marla Grayson, and I’m not a lamb. I am a fucking lioness.

Znakovito je da Marla Grayson kao osnivačica i pretpostavljena CEO svoje skrbničke tvrtke nikada ne prestaje biti vidljiva, a kako se njezin doseg širi, ona ostaje zaštitno lice kompanije. Stilizirana dosljedno u monokromna odijela, s kultnim kratkim i oštrim bobom, Marla ima prepoznatljivu estetiku koja je istovremeno profesionalno ulaštena i nepretenciozna, istaknuta jarkim bojama i neutralna. Tako konstruirana ženskost, u izvedbi Rosamund Pike koja provjereno sjajno utjelovljuje sociopatkinje, djeluje na neki način ispražnjeno i ambivalentno, suptilno klizi između mekog principa brige i onoga hladne okrutnosti, a da nikad ne prokliže predaleko u jednu stranu spektra. Film demonstrira neugodni potencijal atraktivne bijele žene da instrumentalizira svoju ženskost kako bi manipulirala pristrani sustav. Anti-junakinja ovog filma nije sasvim “instagramibilna” girlboss, ali jest neka malo zrelija i perfidnija verzija istog sklopa, koja lean ina toliko bjesomučno da mutira u nešto marginalno jezivije od stvarnih girlbossica.

Film toliko notorno promašuje poziciju supstancijalne kritike toksičnog sistema da je nužno pretpostaviti da mu je to bila i namjera. Grand finale pruža neku vrstu katarze, ali odgovornost za uravnoteženje pravde stavlja u ruke pojedinca sa šiltericom i pištoljem, dok sustav ostaje temeljno netaknut. Štoviše, eventualna pravda koju bi trebao donijeti konačni pad glavne anti-junakinje zapravo ne funkcionira jer u njezinom registru vrijednosti smrt nije gubitak na način na koji bi to bio neuspjeh po vrijednostima kapitalističkog sustava; smrt je tek game over u igrici u kojoj je zapravo već pobijedila.

Film ima i druge probleme: kompozicijski je suviše epizodičan i razvučen, estetski pretjerano, a scenaristički nedovoljno ispoliran, te činjenica da se klišeji koriste samosvjesno (valjda) ne uspijeva neutralizirati povremeni cringe. Neki su središnji narativni momenti zabrzani, a rukavci neistraženi, iako film traje subjektivno duga dva sata. U svom je tonu film neodlučan i u osnovi balansira satiru, akcijski triler, dramu i pokazuje određene tendencije prema komediji, iako potonje možda najmanje uspješno. Vrijedno je da je film učinio nevidljivi problem vidljivim i otvorio distopijsku temu u javnom diskursu, ali paradoksalna je dijegetička činjenica da film usred narativa kao da zaboravi na gospođu majku koja je zapela u domu za starije i nemoćne (nedovoljno iskorištena Diane Wiest) i tako reproducira isti obrazac marginalizacije o kojemu progovara.

Možda najzanimljiviji aspekt filma način je na koji se opire klasičnoj holivudskoj dramaturgiji, istovremeno beskrupulozno upogonjujući niz žanrovskih općih mjesta, te koliko u svojoj krajnjoj trying too hard konzekvenci ispada potpuno nedopadljiv, degenerirajući sve elemente za koje bismo se mogle i htjele uhvatiti: nijedan lik ne uspijeva (p)ostati dopadljiv, nema se za koga navijati, instagramerski kič samo izaziva zamor. Čak ni užitak u tome da gledamo Rosamund Pike, Petera Dinklagea i Diane Wiest u fantastičnim izvedbama nedovršenih likova ne spašava od iritacije. I Care a Lot dijeli nešto senzibiliteta, žanrovskog i estetskog pristupa, s filmom Promising Young Woman Emmerald Fennell, koji doduše radi to što radi – znatno bolje.

Na stranu što Marlina filozofija mijenja moralni esencijalizam za dinamiku moći koja uvijek uključuje nasilje i disocijaciju, u njezinoj je poziciji latentna provokacija upućena pasivnoj recepciji i neutralnom djelovanju koje održava status quo koji Marla jaše. Potez je daleko od ingenioznog i mobilizirajućeg; uostalom, revolucionarni potencijal holivudske produkcije po prilici odgovara potencijalu Diorove majice s natpisom We should all be feminists za feminističku borbu (osim ako mislite njome zadaviti osobu koja vam je pokušava naplatiti tisuću dolara). Ali možda ima nešto u iritaciji koju film proizvodi da nas malo razbudi u lice privatizaciji društvenih mehanizama brige, nakon što nas neminovno uspava svojom hiper-cool poetikom. „U suštini, većina nas je slaba, podložna i uplašena,“ kaže Marla, i nije dovoljno u krivu. Pitanje je samo koliko nas to doista užasava, koliko nam je zapravo stalo.