Dokumentarni film Zaželi redatelja Marija Papića, koji je prikazan na ovogodišnjem Liburnia Film Festivalu, prati Nataliju Zekić, inače Ukrajinku, koja se zbog ljubavi preselila u malo mjesto Primorski Dolac u Dalmatinskoj zagori. Natalija radi kao gerontodomaćica zaposlena u sklopu programa Zaželi koji zapošljava žene u nepovoljnom položaju na tržištu rada te osigurava uslugu pomoći u kući.
Natalija se brine za nekoliko starijih žena te, iako ne saznajemo za koliko je ukupno korisnica zadužena, u samom dokumentarcu pratimo nju i njene razgovore i brigu za tri žene – Maru, Nevenku i Mariju. Nataliju pratimo kako obavlja ‘zadatke’ projekta: ženama pere kosu, odlazi u trgovinu, podsjeća ih na to jesu li popile potrebnu tabletu, s njima razgovara jer su djeca ili daleko ili zauzeta poslovima i svojim životima. Najstarija je Marija, koja izrazito teško komunicira, a najmlađa Nevenka je pak potpuno rezignirana i pomirena sa sudbinom. „A svejedno se umrit mora. Jel’ danas ili sutra. A bolje što prije“, kaže ona u jednom trenutku Nataliji.
Film i redatelj jasni su u svojim pohvalama projektu Zaželi, pa je tako zanimljiva odjavna špica filma u kojoj se navodi sljedeće:
“Projekt Zaželi provodi se diljem Hrvatske i to je najvrjedniji projekt koji se u Hrvatskoj financira iz Europskog socijalnog fonda. Cilj projekta je osnažiti i unaprijediti radni potencijal teže zapošljivih žena te poticati socijalnu uključivost i povećanje razine kvalitete života krajnjih korisnika.“
Papić je projekt hvalio i u jednom intervjuu, pa je tako novinaru koji u svom pitanju projekt naziva „hvalevrijednim“ Papić govori kako je „zanimljivo je da je pri njegovoj realizaciji ipak u prvi plan isplivao njegov humani karakter, i to putem nesebičnog zalaganja djelatnica koje su se zbližile s krajnjim korisnicima“.
„One im pomažu i više nego što se ugovornim obavezama od njih očekuje“, dodaje Papić, što je zanimljiva opaska koja se u intervjuu iznosi ne problematizirajući činjenicu da žene rade više nego što se ugovornim obavezama od njih očekuje. Plaća je minimalac (kada stigne na vrijeme), a putni troškovi uključuju samo karte za javni prijevoz, koji često ni ne postoji, osobito u izoliranim ruralnim područjima.
Zašto je briga i njega za naše starije sugrađane/ke pala na leđa žena koje tržište rada tretira kao ‘teško zapošljive’?
VoxFeminae već je pisao o problematici projekta Zaželi, koji je, kako se navodi na stranicama Ministarstva, namijenjen zapošljavanju žena u nepovoljnom položaju na tržištu rada, s naglaskom na žene starije od 50 godina, žene s najviše završenom srednjom stručnom spremom, žene s invaliditetom, žene žrtve trgovanja ljudima, liječene ovisnice, žene žrtve obiteljskog nasilja, beskućnice.
Kako nam je tada rekla Valerija Barada, izvanredna profesorica na Odjelu za sociologiju Sveučilišta u Zadru, „na razini sudionika/ca projekta svakako treba prepoznati da je to možda jedina šansa za mnoge žene da rade ili da budu uključene kako u tržište rada, a tako i u samo društvo“. Međutim, ako projekt i čitav program razmatramo analitički i kritički, tj. na strukturnoj, a ne osobnoj razini, Barada ističe da on zaista otvara cijeli niz pitanja i problema.
Jedno od njih zasigurno je „guranje“ žena u sferu njege i brige, izmještanje socijalnih usluga na kratkoročna rješenja poput projekta Zaželi temeljena na dvogodišnjim ili jednogodišnjim projektima. Također, kada se u odjavnoj špici navodi kako je cilj projekta „osnažiti i unaprijediti radni potencijal teže zapošljivih žena te poticati socijalnu uključivost i povećanje razine kvalitete života krajnjih korisnika“, postavlja se pitanje koliko je Zaželi uspio u svom naumu da „unaprijedi radni potencijal“ teže zapošljivih žena. Imaju li se žene u Primorskom Dolcu gdje zaposliti nakon završetka projekta? Što će biti s korisnicama projekta nakon što on završi?
Papić se dotiče mnogih tema – starosti, smrti i usamljenosti; njege i brige starijih članova obitelji, gubitka bliskih osoba, ali i života u malim mjestima. Naglasak se pritom stavlja na pitanje usamljenosti u starosti i onoga što Zaželi znači korisnicama, ali zanemaruje problematiku projekta. Neizrečeno u sceni u kojoj Natalija zove Nevenku da je pita hoće li se opet prijaviti na projekt jest upravo nestalnost projektnog financiranja ovakvog tipa socijalne usluge.
Naime, Natalija zove Nevenku koja je otišla iz svoje kuće preko zime jer joj je tamo prehladno, da se raspita hoće li se vratiti na proljeće te hoće li se opet prijaviti na projekt koji, pretpostavljamo, kreće u novu tranšu. U samom dokumentarcu to nije objašnjeno, ali svaka njegovateljica prema gabaritima projekta koje je postavilo nadležno Ministarstvo mora brinuti o barem šest korisnica.
Dokumentarac Zaželi najsnažniji je u neizgovorenom; dugim meditativnim kadrovima usredotočenima na lica korisnica; sporim razgovorima i kadrovima pejzaža. Usamljenost je u dokumentarcu opipljiva, kao i Natalijina tuga, koje se dokumentarac također posredno dotiče. Naime, Natalijin suprug Drago, zbog kojeg se ona preselila u Primorski Dolac, je preminuo te slušamo Natalijnu naraciju o tome kako je umro. Kroz njene razgovore s drugim mještanima saznajemo koliko je taj gubitak velik za nju i njenu kćerku Martinu. Martina je, govori njena majka, odlazila plakati u garažu kako bi sakrila suze od majke te je u toj istoj garaži napisala grafit „Tata volim te.“ Sve su to snažni momenti filma.
Pohvalan je i način na koji Papić prilazi svojim subjektima, što potvrđuje i u intervjuu za Dokumentarni gdje govori o tome kako je s izvršnim producentom Vedranom Šuvarom u tri navrata po dvadesetak dana živio u Primorskom Dolcu te tako stekao povjerenje protagonistkinja i lokalnog stanovništva, koji su u početku prema njima imali zazor. Tako Papić priča kako ga je na ulazu u mjesto dočekao grafit ‘Novinari crvi’, pa je autoru i izvršnom producentu bilo potrebno neko vrijeme da uspostave odnos s mještanima i steknu njihovo povjerenje.
Zaključno, budući da se dokumentarac već zove Zaželi, što signalizira i nazivom i odjavnom špicom, ako tematizira upravo projekt kojega administrira Ministarstvo rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike koji je u medijima problematiziran u više navrata, bilo bi bolje da je autor više zagrebao u njegovu problematiku. Jer što kada Zaželi (za koji je nedavno objavljen natječaj za prijelazno razdoblje) prestane? Što će tada biti, s jedne strane, sa starijim i/ili nemoćnim osobama koje su bar neko vrijeme imale pristup gerontodomaćicama, a što, s druge strane, sa ženama koje će po završetku projekta vrlo vjerojatno ostati bez zaposlenja?
